Sedamdeseta godišnjica oslobođenja Evrope od fašizma, ili što Mostaru predstavlja 9. maj?

Dragan Markovina
Autor 11.5.2015. u 09:14

Sedamdeseta godišnjica oslobođenja Evrope od fašizma, ili što Mostaru predstavlja 9. maj?

Foto: šg

Dok o svim ovim fenomenima možemo raspravljati unutar konteksta svih postjugoslavenskih društava, posve upućeno i argumentirano, slijedeći određene pravilnosti, fenomen Mostara se nužno iz tog konteksta izdvaja. I to iz prostog razloga što je tog dana, 9. maja 1993. godine fašizam ponovno zavladao gradskim ulicama, od čega se grad do danas nije oporavio.

Piše: Dragan Markovina

Godišnjice, posebno okrugle, su tu da bismo razmišljali o njihovim značenjima i posljedicama. Svaka druga vrsta obilježavanja koja bi se svela na prigodničarske govore, svečane akademije i par uopćenih fraza, u suštini nema nikakvog smisla. Pored toga što je uvredljiva za samu ideju antifašizma. Drugim riječima, obilježavati sedamdesetu godišnjicu oslobođenja Evrope od fašizma, a ne razmisliti o svemu što smo prošli devedesetih godina na ovim prostorima, znači praviti se slijep, gluh i glup. To prije svega znači biti duboko ciničan prema pitanjima moralne odgovornosti vlastitog društva, a u krajnjoj liniji i prema samom sebi. Ne treba posebno napominjati kako se prošlost s kojom se nisu suočili, društvima uvijek iznova vraća i ponavlja sa svim vrstama trauma koje je ostavila za sobom. Na jednoj od čitavog niza izvrsnih tribina održanih ovih dana u Zagrebu povodom osmog maja, Dana oslobođenja Zagreba i Dana Evrope, Boris Buden je ustvrdio kako su nacionalistički režimi u novonastalim jugoslavenskim republikama devedesetih godina, a među njima i Tuđmanov, predstavljali neku vrstu avangarde koja je najavila sve ovo što se danas događa stanovnicima i društvima Sirije, Ukrajine, Libije i ostalih zemalja u kojima se trenutačno odvijaju mučni unutrašnji sukobi. Na treba isto tako bježati ni od činjenice kako živimo u dobu, u kojemu na čitavom evropskom prostoru vlada ideologija povijesnog revizionizma, s uporištem u tezi o dva totalitarizma, kojih se Evropa nakon pada Berlinskog zida konačno oslobodila. Ta duboko problematična teza savršeno odgovara nacionalistima unutar jugoslavenskih društava koji bi se na svaki mogući način oslobodili sjećanja na socijalističko razdoblje i vrijednosti antifašističke borbe. I to iz prostog razloga što su kompletnu vlast konstituirali upravo na otvorenom obračunu s tim razdobljem. Zahvaljujući tako postavljenim stvarima, upravo im aktualni ideološki ambijent unutar evropskog prostora, omogućuje baratanje liberalnim frazama, koje im neće u startu zvučati previše cinično. Kolektivna nelagoda odnosa prema antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda predstavlja točku susreta svih političkih elita na ovim prostorima, neovisno o njihovom predzaku. Samo tako je objašnjiva činjenica da su čitavu proslavu sedamdesete godišnjice oslobođenja Zagreba i Dana Evrope iznijele nevladine udruge, uz simbolično i revizionističko sudjelovanje predstavnika socijaldemokratskih vlasti. Koji niti u jednom trenutku nisu propustili prigodu za nacionalizaciju NOB-a, uporno se rješavajući jugoslavenskog okvira te borbe i njezinog konačnog rezultata. Sve navedeno gledamo, naravno u kontinuitetu od 1990. godine do danas, s nikakvim izgledima da se takva praksa uskoro napusti. Ono što je u svemu tome novo nalazi se u pobuni samoorganiziranih, uglavnom mlađih građana, protiv takvog revizionističkog odnosa spram povijesnom nasljeđu.

No, dok o svim ovim fenomenima možemo raspravljati unutar konteksta svih postjugoslavenskih društava, posve upućeno i argumentirano, slijedeći određene pravilnosti, fenomen Mostara se nužno iz tog konteksta izdvaja. I to iz prostog razloga što je tog dana, 9. maja 1993. godine fašizam ponovno zavladao gradskim ulicama, od čega se grad do danas nije oporavio. Jasno je da riječ fašizam ne treba prostituirati i koristiti je za fenomene koji se ne mogu u potpunosti podudarati s onim što je Evropa doživjela tridesetih i četrdesetih godina, no ne postoji naprosto drugi način da se izrazi činjenica kako su određeni ljudi samo zbog toga što su rođeni kao pripadnici jednog naroda, odvedeni u logore i izbačeni iz svojih stanova. Evropa nažalost ima stravična iskustva logora i progona onih koji su tretirani kao uljezi, pa nam zbog svega toga može podosta reći o suočavanju s tom vrstom trauma i takvim nasljeđem. Tragedija je što su od tada prošle 22 godine, a dio mostarskog društva i politike koji bi trebao sagledati vlastitu odgovornost za te događaje, na samo što o tome odbija razgovarati, nego na svaki mogući način pokušava tu temu prešutiti i relativizirati. Bolna je istina kako će u Mostaru fašizam u punom smislu riječi biti pobijeđen tek kad se 9. maj bude obilježavao kao istovremeni dan pobjede, ali i dan poraza i svijesti o potrebi da se o toj vrsti civilizacijskog poraza i sunovrata razgovara. S ovakvim državnim i političkim okvirom to naravno neće biti moguće. Što nas naravno ne priječi da se barem toga sjetimo i razmislimo o uzrocima koji su do toga doveli, ali i o posljedicama koje su ti događaji proizveli. S tim stvarima neće nas suočiti ni revizionistička Evropa, niti političke elite, a više je nego jasno da je mostarska stvarnost duboko obilježena tim datumom. S kojim se konačno moramo suočiti da bi društvo krenulo dalje. Jer nema ništa gore od spoznaje da smo već toliki niz godina spremni držati vlastitu djecu taocima naših političkih zabluda.

 

 

Dragan Markovina
Autor 11.5.2015. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija