Šeks i Karamarko tuđmaniziraju Tuđmana

Autor 3.8.2012. u 13:19

Šeks i Karamarko tuđmaniziraju Tuđmana

Gubitak suvereniteta ulaskom u EU nije nimalo beznačajna i nevažna stvar. Ali, dok se pametniji naprežu da sačuvaju ekonomsku i socijalnu samosvojnost, ova naša dva šampiona domoljubnog prenemaganja sve bacaju na to tko će prije zabiti nacionalnu trobojnicu na što beskorisnijem mjestu.

Ovaj posljednji teritorijalni spor Hrvatske i Bosne i Hercegovine oko nekoliko kubika ljutog kamena u Malostonskom kanalu ne donosi baš ništa novoga. To nije prvi, najvjerojatnije, žalibože, ni zadnji sukob država nastalih raspadom Jugoslavije, u kojima na cijelom njihovom teritoriju vlada ekonomska pustoš i beznađe, ali bi one svejedno htjele zabiti nacionalni barjak na još nekoj hrpi kamenja, beznačajnom brdu, boćatom zaljevu.. Ipak, dogodio se jedan kuriozitet koji ovu oštru graničnu zadjevicu izdvaja od ostalih.

Vladimir Šeks ogradio se od Franje Tuđmana koji je sporazumom s Alijom Izetbegovićemprepustio spomenutu hrpu kamenja Bosni i Hercegovini, izjavivši da je on tada, pred kraj života, već bio teško bolestan, i nije znao da drugoj državi ustupa neupitno hrvatski “teritorij”. Dakle, nije znao što radi. Ovo nije prvi put da Šeks “metne” Tuđmanu, a najviše se isprsio kada je izjavio da bi on bio za njegovo izručenje Haagu da je ondje podignuta optužnica protiv njega. Za to je, brajko, trebalo, imati petlje, barem tako izgleda na prvi pogled. Ali, zapravo se radi o jednoj od standardnih Šeksovih stilskih vježbi, uhodanih u vremenima kada još nije bio rashodovan kao danas, i kada je uvijek volio malo rovariti protiv glavnog stranačkog šefa, ali ni izbliza koliko je tvrdio poslije kada bi ti šefovi sišli s trona.

U ovom slučaju radi se o izjavi danoj dok je još čitao s usana Ive Sanadera, pa mu se činilo zgodnim malo puhnuti u jedra njegovoj “detuđmanizaciji”, ali se zatim odrekao ovog drugog s još više pravedničkog gnjeva i žara nego prvog. Drugim riječima, Šeks je neokrunjeni car naknadne pameti, a nikada se nije domogao stranačke krune, iako je jednom ozbiljno pomišljao, samo zato što mu je nitko nikada nije ponudio, pa ga je to izvježbalo da krunske ambicije ispunjava drugima. Sada takvu uslugu očito želi napraviti novom stranačkom šefu Tomislavu Karamarku, koji se u nedostatku bilo kakve suvisle ideje uhvatio nove “tuđmanizacije Hrvatske”, ali kao za inat baš tamo gdje bi trebalo najprije tuđmanizirati samog Tuđmana.

tudjman.jpg
Ovaj dinosaur hrvatskog suverenizma osjećao se kao da mu nitko i ništa, ček ni nekakvo novo ledeno doba, ne može odnijeti njegovu igračku, njegovu “vječnu Hrvatsku”. Njegovi nasljednici, Karamarko i posluga, nemaju više ni tu iluziju.

Jer, njegove i bogu i vragu dojadile lamentacije o Blaiburgu ozbiljno kubure s onim što je o blajburškom događaju mislio Tuđman, ozbiljno kubure i križarski napadi HDZ-a na medicinski potpomognutu oplodnju, a sada su iskrsli i ti nesretni škoji na prilazu Neumu. Dakle, potrebno je malo proroštati i preurediti Tuđmanovu ostavštinu, ali kako je nezgodno da to učini Karamarko kojemu ovaj ne silazi s usta, toga se vrijedno uhvatio Vladimir Šeks. Napravio je to na jedini način na koji je mogao, a to je stara dobra tehnika laži i poluistina. Dio je, rekoh, pripisao Tuđmanovoj bolesničkoj neubrojivosti, a dio tome da je bio loše informiran i savjetovan.

To je Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić smjesta odstrijelio dvocjevkom iz koje su izletjela dva uvjerljiva protuargumenta. Tuđman je, tvrdi, i u vrijeme terminalne bolesti zadržao punu prisebnost, znači znao je što radi, a informacije koje je imao bile su stručno neupitne, čak su ih poduprle lokalne vlasti, koje sada HDZ uspješno huška protiv namjere Milanovićeve vlade da ratificira sporazum Tuđman-Izetbegović. Iako je Granić ovim sigurno branio i sebe, ili prvenstveno sebe, to zvuči vrlo suvislo i utemeljeno, jer je otprve jasno da pravi razlozi neugodnog nesporazuma koji tuđmanovci imaju s Tuđmanom leže na drugoj strani.

Najkraće rečeno, Tuđmanova Hrvatska još je bila u medenom mjesecu svog “tisuću godina” čekanog i najzad dočekanog državnog suvereniteta, kada joj se činilo da prstima dodiruje nebo (“iznad Sabora je samo Bog”) i da joj nitko ne može oduzeti tu svetinju. Zato je Tuđman i bio tako širokogrudan kada se radilo o sporovima tipa Piranskog zaljeva i ova dva otočića u džepnom bosanskom moru, smatrajući da to nije više od mušica na golemim slonovskim plećima hrvatskog suvereniteta. Naravno, ta suverenost bila je već tada samo privid, što je on osjetio i na vlastitoj koži kada su ga Amerikanci pozvali na liječenje u elitnu vojnu bolnicu, a zatim mirno provalili tajnu da je smrtno bolestan.

vladimir_seks.jpg
Potrebno je malo proroštati i preurediti Tuđmanovu ostavštinu, ali kako je nezgodno da to učini Karamarko kojemu ovaj ne silazi s usta, toga se vrijedno uhvatio Vladimir Šeks.

Poslije toga i samouvjereni prvi hrvatski predsjednik postao je grozničavo sitničav oko beznačajnih graničnih sporova, pa je čak umalo i zaratio sa SFOR-om (NATO) oko jednog takvog u Martin Brodu na zapadnog granici Hrvatske s BiH. No, sve dotle ovaj dinosaur hrvatskog suverenizma osjećao se kao da mu nitko i ništa, ček ni nekakvo novo ledeno doba, ne može odnijeti njegovu igračku, njegovu “vječnu Hrvatsku”. Njegovi nasljednici, Karamarko i posluga, nemaju više ni tu iluziju. Hrvatski suverenitet osuo se kao presušeni klip, iz kojeg su zrno po zrno otpadali banke, farmaceutika, mediji, naftna industrija, hoteli, vojska, policija… a sutra će izgledno i šume, vode. Sve pod račundžijskim blagoslovom Evropske Unije, prema kojoj poslušnost ide dotle da je donedavna ministrica zaštite okoliša Mirela Holy priznala da čak i za režim plastičnih vrećica treba dobiti suglasnost iz Bruxellesa.

U takvoj situaciji u Karamarkovom okruženju zavladala je pomamna glad za zadnjim ostacima suvereniteta kojeg bi bi u malko iskarikiranom raspletu tražili i ispod zapišanih Naša dva šampiona domoljubnog prenemaganja sve bacaju na to tko će prije zabiti nacionalnu trobojnicu na što beskorisnijem mjestu. No, zato tonu u ekonomsku depresiju i besperspektivnost, i to tonu tim brže što su trobojnice šire razvijene, a patriotsko buncanje glasnijemostova i gradskih kanti za smeće. Ali, eto, tu su ta dva minijaturna škoja, pa su se uhvatili njih kao biblijske bajke u kojoj će s dvije ribice nahraniti cijelu Hrvatsku. Naravno, odmah vidiš čvrsto utkanu komičnu nit. Jest da Hrvatska ide prema neizvjesnoj budućnosti gdje je u nekoj točki možda čeka čak i endemska glad, ali to je ništa u usporedbi s ovom gladi za suverenitetom, u kojoj čak i trbušinasti Šeks toliko kmeči kao da tjednima nije okusio mrvu kruha. Paradoksalno je da i BiH, iako joj je suverenitet na nuli, ili baš zato, u ovoj priči izgleda dostojanstvenije i s puno više praktičnosti, ali u suverenitetnim plačipizdama u Zagrebu ne nalazi upotrebljivog sugovornika.

Ovima je puno draže kada se mogu počupati s nekim tko može izgubiti koliko i oni, a to su Slovenci, s kojima oni čine par vjerojatno najvećih patriotskih egomanijaka u Evropi. Da se razumijemo, gubitak suvereniteta ulaskom u EU nije nimalo beznačajna i nevažna stvar. Ali, dok se pametniji (uključujući vrlo nacionalističke države kao što su Poljska, Slovačka, baltičke zemlje…) naprežu da sačuvaju ekonomsku i socijalnu samosvojnost, ova naša dva šampiona domoljubnog prenemaganja sve bacaju na to tko će prije zabiti nacionalnu trobojnicu na što beskorisnijem mjestu. No, zato tonu u ekonomsku depresiju i besperspektivnost, i to tonu tim brže što su trobojnice šire razvijene, a patriotsko buncanje glasnije.

 

 H-Alter!

Autor 3.8.2012. u 13:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija