Sekularizam pod klerikalnom okupacijom

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 29.10.2016. u 09:53

Izdvajamo

Zbog nesretne simbioze katoličkog militarizma i neodgovorne politike, u RH je na djelu, kako reče docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažirana društvena aktivistica dr. sc. Marija Selak u HTV-ovoj emisiji „Peti dan“ - psihoanalitička totalitaristička etika: čiji si ti, tko stoji iza tebe i kakve su ti namjere. Da se našalimo, ni u javni WC ne možeš, ako nisi hrvatske nacionalnosti, ne vjeruješ u Boga i nemaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Da se i ne govori o dobivanju posla, napredovanju u službi, boljoj plaći, položaju u društvu, državnim apanažama... Bez vrlo jasnih, provjerljivih nacionalno-političko-vjerskih kvalifikativa nemaš šanse u Bijednoj Našoj. Ma što homilijali biskupi s oltara i licemjeri iz političkih busija.

Povezani članci

Foto: M. Burgielski (Flickr)

Zbog nesretne simbioze katoličkog militarizma i neodgovorne politike, u RH je na djelu, ističe docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažirana društvena aktivistica dr. sc. Marija Selak – psihoanalitička totalitaristička etika: čiji si ti, tko stoji iza tebe i kakve su ti namjere. Ni u javni WC ne možeš, ako nisi hrvatske nacionalnosti, ne vjeruješ u Isusa Krista i nemaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Da se i ne govori o dobivanju posla, napredovanju u službi, boljoj plaći, položaju u društvu, državnim apanažama… Bez tih kvalifikativa nemaš šanse u Bijednoj Našoj. Hrvatska je, tvrdi kolumnist Ivo Anić, postala država straha

Marijan Vogrinec

Kaže bard modernog hrvatskog kolumnizma Boris Dežulović da je lako ateistima, jer „jebiga, barem nemaju sumnji oko Boga“. Vjernici ih, jebiga, itekako imaju pa ne samo da nisu kadri osobno izaći s njima nakraj nego ne mogu ni mirno spavati baš zato što se nevjerniku živo fućka za nakaradan Božji plan u koji, pak, vjernik ne smije posumnjati. Čak ni dječje naivno. Recimo, na stalno aktualnom, a ovih dana u Bijednoj Našoj izrazito pregrijanom pitanju pobačaja. Koji je crkvenim licemjerjem i ubojstvo nerođenog djeteta, ali i Božji čin milosrđa kad je žena začela silovanjem ili je trudnica suočena sa smrću. Budući da je sve od Boga, pa su i ljudska svijest i medicinarski priziv savjesti sveti Božji dar zauzetom vjerniku – u što mu je kanonski nedopustivo sumnjati – skupine molitvenih zombija organizirano provociraju normalan svijet pred bolničkim ginekologijama. Satima mrmljaju zdrave Marije, očenaše, slave Ocu i koješta drugo iz kruničnog repertoara ne bi li kilerskim anatemama isprepadali i trudnice i liječnike. Odvratile ih od pobačaja.

„Pobačaj ne može ponekad biti ubojstvo, a ponekad milosrđe: ili je ubojstvo ili nije“, sažimlje Dežulović u svojoj kolumni na tv-portalu N1 Hrvatska. „I sve dok se biskupi, župnici, novinski propovjednici i katolički vigilanti još uvijek više boje žena nego Boga Svemogućeg, pa im dopuštaju abortus samo zato što su malo silovane ili suočene sa smrću, sve dakle dok ne skupe ta zakržljala, sasušena katolička muda i hrabro ne zatraže potpunu i bezuvjetnu zabranu pobačaja, znamo da nemamo posla s pravim vjernicima, već dvoličnim nevjernicima gorim od ateista. Jednolični ateisti, jebiga, barem nemaju sumnji oko Boga.“ Drže da je Čovjek početak i kraj svijeta i živo im se fućka za Božji plan. I za dogmatsku volju paradnih muškaraca u zlatoveznim haljama, koja volja stoljećima vrijedi za druge, ali ne i za njih same. I otuda problem.

Državni jad i bijeda

Eto, ide 26. godina otkako je proklamativno sekularna licencija hrvatske državnosti, valjda nesmotreno zapasana i u tzv. Božićnom ustavu RH, donesenim 22. prosinca 1990., malo-pomalo ali sustavno prepravljena u rigidnu dopusnicu za nacionalističko-klerikalnu zajednicu u kojoj predominantna vjerska kasta maltretira i vlastite vjernike i sve ostale. Politički tutori, čak i tzv. lijevi, SDP-ovi, svih tih godina namjerno se prave mutavi, ostavljajući tzv. Crkvi u Hrvata slobodne ruke militantno eutanazirati i svaku pomisao na sekularizam. Nema veze, jelte, što je sekularizam nedvosmisleno zapisan u 41. članku Božićnog ustava i nije izostavljen kasnijim novelama: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“. Praksa potvrđuje da je Katolička crkva „jednakija“ od ostalih među pedesetak registriranih vjerskih zajednica i jedina među njima – nije odvojena od države, kao što bi morala biti.

Dapače, inatljivo se ponaša kao država u državi, čak kao vjerska država nadređena civilnoj/građanskoj, pa si bezobrazno i protuustavno dopušta prozivati civilnu vlast (Bozanićev „grijeh struktura“, Košićeva „nenarodna, nehrvatska i zločinačka vlast“, itsl.), čitati joj političke bukvice i izravno se uplitati u izbore, diktirajući vjernicima za koga (ne)smiju glasati. Poltronska joj politika to dopušta. Desnim opcijama to paše, jer Crkva za njih otvoreno navija, a tzv. lijevi i klijentelistički miješani glumataju širokogrudne demokrate, računajući i na dio vjerničkih glasova, kojima tamjanska indoktrinacija ide navrh glave. Jedno je Bog i vjera u Boga, a nešto sasvim pedeseto klerikalni interes. Koji je u mučnim okolnostima Bijedne Naše u dosluhu samo s naklonjenim mu desnim političkim opcijama i svjetonazorom, što ne korespondira s političkim afinitetima svih vjernika.

Foto: Goran Stanzl/PIXSEL

Duhovnim pastirima nikad, osim iznimno i kratkotrajno, nije bilo loše na ovom svijetu. Stoljećima su, od postanka kršćanstva, bili u unosnoj simbiozi s vlašću ili sama vlast, pa je razumljiv njihov genetski poriv za samoodržanjem u slasti i masti. Upletenost katoličkog klera u ključne poslove građanske države odavno je otvoreno agresivna i to je javna sramota kobajagi sekularnog socijaliteta. Bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić, poznat po rezolutnom umirovljenju tuceta najpoznatijih generala zaigranih politikom i spuštanjem vojnog ordinarija Jurja Jezerinca s političkog oblaka na sekularnu zemlju, ovih je dana u „Pressingu“ televizije N1 BiH vrlo kritički govorio o nedopuštenom političkom djelovanju katoličkog klera.

„Bivši premijer Zoran Milanović trebao je pozvati u Banske dvore apostolskog nuncija u RH mons. Alessandra D’Errica i uručiti mu notu u kojoj službeni Zagreb upozorava papu Franju na nedopuštenu političku rabotu tzv. Crkve u Hrvata; takvu djelatnost Papa ne odobrava nigdje u svijetu“, istaknuo je Mesić. Civilna vlast zemlje u kojoj Katolička crkva uživa veliku slobodu upražnjavanja svoje duhovne misije na zakonom dopušten način ima alate i obvezu zaštititi državni/društveni interes kad neka vjerska zajednica neodgovorno prelazi te granice i ugrožava sekularni karakter države. Tzv. Crkva u Hrvata to čini dnevno, na svakom mjestu i političko-ideološko-svjetonazorski izrazito isključivo, uskogrudno i pristrano. Vraća srednjovjekovni mrak u 21. stoljeće.

Zbog nesretne simbioze katoličkog militarizma i neodgovorne politike, u RH je na djelu, kako reče docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i angažirana društvena aktivistica dr. sc. Marija Selak u HTV-ovoj emisiji „Peti dan“ – psihoanalitička totalitaristička etika: čiji si ti, tko stoji iza tebe i kakve su ti namjere. Da se našalimo, ni u javni WC ne možeš, ako nisi hrvatske nacionalnosti, ne vjeruješ u Boga i nemaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Da se i ne govori o dobivanju posla, napredovanju u službi, boljoj plaći, položaju u društvu, državnim apanažama… Bez vrlo jasnih, provjerljivih nacionalno-političko-vjerskih kvalifikativa nemaš šanse u Bijednoj Našoj. Ma što homilijali biskupi s oltara i licemjeri iz političkih busija.

Bogobojaznog novopečenog predsjednika Hrvatskog sabora Božu Petrova neki dan ispreskakao ugledni Aleksandar Stanković u svojoj kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva“ (NU2) na HTV-u i o tome bi li bilo normalno da homoseksualci, ugledavši se na vjernike koji se protive pobačaju, počnu dolaziti pred crkve i moliti Boga za svoja nepriznata ljudska prava. Ako smiju nabrkani u sakristijama vjernici molitvama pred bolničkim ginekologijama, ne samo pred zagrebačkom bolnicom Sestara milosrdnica, moliti Svevišnjeg da uskrati ljudsko pravo ženama slobodno raspolagati svojim tijelom, zašto se homoseksualci ne bi smjeli moliti pred crkvama i župnim uredima? „U principu bi mogli; samo, to bi se shvatilo kao provokacija“, karakteristično je kiselo i neuvjerljivo vrdao Petrov, bivši franjevački srednjoškolac i mostarski psihijatar, čijim se vjerskim suflerima i vezama najbliže rodbine s Crkvom mediji ne prestaju baviti.

„Tko sam ja da im sudim!?“

„Tko sam ja da im sudim!?“ – nedavno se papa Franjo nedvosmisleno izjasnio o tome kakav treba biti odnos katoličkog klera prema homoseksualcima i ta je izjava obišla svijet. Tzv. Crkva u Hrvata – koju čine najutjecajniji klerici iz njezina vrha i velik dio nižeg svećenstva, dakle ne svi biskupi i svi niži duhovni pastiri – odmahuje rukom na tu, ali i mnoge druge „heretičke“ Papine poruke. Za njih, koji zapravo evanđeoskim larfama prikrivaju agresivan zagovor zabrana i sankcioniranja neistomišljenika, rodna je teorija floskula kvaziznanstvenika, zadrtih sekularista, homoseksualnost teška bolest čak izjednačena s pedofilijom i zoofilijom, a pobačaj zločin protiv Boga i ubojstvo nerođenog djeteta zbog čega je opravdan sve masovniji tzv. priziv savjesti medicinskog osoblja u javnim ustanovama.

Foto: secularism.org.uk

Tinejdžeri Medicinske škole u kompleksu Vinogradske bolnice u Zagrebu, od kojih je 99,9999… posto s odlikom položilo vjeronaučno ispiranje mozga tijekom prethodne izobrazbe, zbijaju neslane šale s autotrubnim („Auto trubi, mi smo domoljubi!“) biserom protupobačajnog uma iz sakristijskog polumraka, napadno instaliranim pred kapelicom u svom dvorištu: „Čedo je stvorilo Nebo“. Mo’š mislit’, nebo, pravopisno i vjerski signifikantno – Nebo! Vašarskim se protupobačajno-svjetonazorskim kičem pred bolničkom kapelicom sugerira namjerniku to da vlasnik pomahnitalog spermića i vlasnica plodno potentnog jajašca, jelte, nemaju nikakvu ulogu u „stvaranju Čeda“. Jer, kad Nebo spusti gaće ispod koljena… „Da nije bilo ukrućena nježnika i strasnog klinča dvoje potomaka Eve i Adama, jalovo bi Nebo moglo i dalje svirati u onu stvar“, smijulje se buduće medicinske sestre i braća u prolazu pokraj parola-strašila, slika, knjiga i kojekakve „svete bižuterije uz koju nije vidjeti fiskalnu blagajnu.

Financijski raj na balkanskom kifliću, pretežno katoličkog življa. Fra Tetka zadovoljno trlja ruke, Porezna uprava šuti, a vlast se pravi grbavom. Iste te buduće medicinske sestre i braća, kao što je odavna već nepisani zakon u Bijednoj Našoj, sutra će na radnim mjestima u bolnicama većinom pokorno pognuti glave i „prizvati se savjesti“. Oni najrevniji potajno će, kao ovih dana u Vukovaru, cinkati župnom stožeru neku trudnu jadnicu da ne želi „Čedo koje je stvorilo Nebo“. I evo, učas na bolničkom ulazu hrpa nekih čudnih spodoba – čim ih vidiš tko su i kakvi su, pitaš se tko je bio toliko inkvizicijski genijalan, pa ih takve skupio na molitvu – kako mrmljaju zdrave Marije, očenaše, slave Ocu i slično iz protupobačajnog dijela kruničnog repertoara.

I onda Petrov kaže Stankoviću da bi izlazak homoseksualaca na molitvu pred crkve bila – provokacija! Ma nemoj. Gdje ćeš veće provokacije od provociranja sekularne svijesti i savjesti zloporabom državne dužnosti u prokatoličke/privatne/sektaške svrhe. S najviših mjesta u zemlji pravi se sprdnja od ustavnih determinanti vjerskih sloboda i licemjerno izvrće građansku, sekularnu, višenacionalnu i multikonfesionalnu državu RH u zatucan jednovjerski etat. Katolički kalifat, gdje su „nevjernici“ svi koji ne misle ili se, nedajbože, javno suprotstavljaju, prosvjeduju protiv klerikalizacije društva. Koji odriču pravo građanstva markićevskoj formuli O = M + Ž, iz kuhinje napasne udruge U ime obitelji i sinergijskih vigilarnih skupina. Koji ne žele da tamjan i sveta voda poput guste magle i povodnja guše djecu i mladež izvan crkvenih prostora – od jaslica i dječjih vrtića do kraja školovanja i slobodnog vremena. Koji glasno traže, kao u subotu u srcu Zagreba nekoliko građanskih udruga, reviziju Vatikanskih ugovora po kojima tzv. Crkva u Hrvata godišnje inkasira blizu milijardu kuna poreznih obveznika.

Primjera metastaziranja vjerske/katoličke predominacije u sekularno tkivo države više je nego što ih je moguće statistički zbrojiti i razvrstati. Jedan od zadnjih, drastičnih po negativnoj poruci javnosti, jest pokroviteljstvo same predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović nad skupom „Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti“, u organizaciji rečene kontroverze U ime obitelji Željke Markić. Na stranu to što je građanka Grabar-Kitarović privatno katolkinja i valjda poštuje sve što joj ta vjerska udruga zapovijeda, od časa učlanjenja sakramentom krštenja. No, Grabar-Kitarović je i predsjednica ustavno sekularne i višekonfesionalne države, pa je svoju privatnost dužna ostaviti privatnom i ne brkati je s državnom obvezom.

Za svog uskoro dvogodišnjeg mandata nije primijećeno da je bila pokroviteljicom, da se našalimo, nekog skupa u organizaciji (nedajbože?) Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, Srpske pravoslavne crkve, izvjesne muslimanske, židovske ili romske udruge. Makar i s jednako neprihvatljivim porukama. Predsjedničino pokroviteljstvo nad skupom „Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti“ Željke Markić teško je pojmiti drukčije, nego kao javno/inatljivo dodvoravanje kontroverznoj skupini koja joj je dala potporu u predsjedničkoj kampanji, koja pripada istoj ideološko-svjetonazorskoj kasti kao ona i kojoj se nastoji odužiti. Ne mareći za činjenicu da su Markić i istomišljenici u stalnom/nepomirljivom sukobu s najvećim dijelom građanske svijesti, jer zagovaraju krajnje neprihvatljiva, neznanstvena stajališta. Ne samo o vjeri i politici nego i o ljudskim pravima i slobodama kakve upražnjava sav demokratski svijet.

Sukob roda i spola

Indikativno je to da je Grabar-Kitarović, inače poznata po krajnje nekritičkom odabiru sadržaja/događaja kojima će samodopadno prilijepiti naljepnicu „pod pokroviteljstvom predsjednice Republike“ – od seoske izložbe šlingeraja do obljetnice VRA Oluje – u stanju biti pokroviteljicom skupa katoličkih rigida na kojem je, izvijestio je riječki Novi list, „izjednačena homoseksualnost s pedofilijom i zoofilijom“. Strahota. Predsjednica RH, već zbog svog službenog položaja i državne odgovornosti, ne smije u takvo društvo da ne ponizi dignitet/dostojanstvo institucije državne predsjednice. Tim više, jer nije neobaviještena o tome što je udruga U ime obitelji, koga okuplja, tko je i što je Željka Markić i za što se zalaže, odnosno zašto je znatan dio građanskog društva protiv njih. Kao predsjednica RH, ona se ne smije svrstavati i time huškati na podjele.

Zagriženi protivnik tzv. rodne teorije dr. sc. Zvonko Rumboldt s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, izvijestio je Novi list, dao je zapažen prilog na rečenom skupu o „odgoju za vrijednosti“, ali vrijednosti koje Katolička crkva drži vrijednostima. Znanost ima drukčije stajalište o tim „vrijednostima“.

„Pojam spola je ukinula Svjetska zdravstvena organizacija te je osoba definirana rodom, a ne spolom“, navodi Novi list Rumboldtove riječi. „To znači da dječak može u jednom trenu za sebe reći da je dječak, pa onda djevojčica, i tako dalje. To sve zbunjuje, jednako kao i primjer para u kojem je muž bio žena, ali je rodio dijete, i slični primjeri. Rodna teorija tvrdi da je znanstveno utemeljena, makar bi znanost trebala biti hladna, lišena svih emocija. Etika je ta koja vrednuje i preispituje ono što čovjek osjeća. Ako je sve ‘znanstveno’ utemeljeno, i ako za znanost homoseksualnost i biseksualnost nisu poremećaji, pa takvi parovi imaju pravo legalizirati svoje brakove, zašto onda ne legalizirati i pedofiliju, kao i, primjerice, ‘vezu’ između čovjeka i životinje?“

E to, profesore, legalizirati pedofiliju, ali na ponovno otvorenom Golom otoku, gdje bi se na opće veselje razgaćila armija svećenika koja, formalno okovana celibatom i zauzeta laprdanjem mladeži o suzdržavanju od (pred)bračnog seksa, baca poda se i žensko i muško svake dobi, a najradije bogobojazne ministrante i plahu dječicu s vjeronauka. Na samom početku svog pontifikata, papa Franjo je pod hitno izbacio iz crkvenih redova 400 svećenika. A koliki nisu uhvaćeni, kolikima su zatajeni grijesi, koliki još žive u grijehu ne plašeći se ni Krista niti Lucifera… Dabome, profesore Rumboldt, legalizirati pedofiliju, ali samo u crkvenim redovima, jer će Božji poslovođe barem mirnije spavati, ne trzajući se kad im u san bane organ s lisičinama.

Svjetski su mediji nedavno izvijestili, a hrvatski prenijeli posredstvom Hine, da su dvije 44-godišnje časne sestre skinule redovničku odoru i nedaleko od Torina ozakonile svoju dugogodišnju ljubavnu vezu. Sklopile su civilno (bračno) partnerstvo, koje je blagoslovio Franco Barbero, svećenik otpušten iz Crkve 2003. godine. Papu Franju je, kazao je zamjenik vatikanskog državnog tajnika nadbiskup Angelo Becciu, jako rastužila ta vijest, ali ju je primio primjereno svom uvjerenju: „Tko sam ja da im sudim“. Bivše časne franjevačkog reda Federica i Isabel zaljubile su se jedna u drugu za boravka u misiji u afričkoj državi Gvineji te obznanile da su istupile iz reda budući da nisu željele „i dalje zajedno živjeti u samostanu i skrivati svoju vezu“.

„Ima mnogo takvih slučajeva u kojima svećenici ili redovnice kriju svoju vezu s muškarcem ili ženom“, napisale su bivše franjevke. „Nitko nam nije pomogao u našem vjerskom redu; osjetile smo se same i više od toga, napuštene.“ Katolička je Italija tek 2016. godine, zadnja u Zapadnoj Europi, legalizirala istospolno partnerstvo. Unatoč gromoglasnom protivljenju vatikanske hijerarhije istim „argumentima“ o „nastranosti“ takvih veza, kojima barata i tzv. Crkva u Hrvata i istomišljenici Željke Markić, a kojima predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović – obrazovana, upravo u utrci za doktoratom znanosti i besumnje svjetska žena – neoprezno/lakomisleno i samokompromitirajuće daje punu pokroviteljsku potporu. Kao da je veleposlanica Kraljevstva nebeskog, a ne svjetovna državnica s državničkim obzirima.

Bilo bi zanimljivo čuti odgovor Grabar-Kitarović podrazumijeva li to pokroviteljstvo potporu „odgoju za vrijednosti“ kakve zagovaraju sudionici rečenog skupa Željke Markić, a kakve odbacuju sve suvremene demokracije, pa i jedna superkatolička Italija. I sasvim je neobično što predsjednica RH u tom slučaju nije upisala svoje starije dijete u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, ili u franjevačko učilište gdje se, vidimo, vrhunski odgojio i izobrazio srednjoškolac Božo Petrov ili u neku školu po preporuci Željke Markić, Johna Vice Batarela, Vlatka Previšića pa i samog Josipa Bozanića. Ne, bacila se u majčinski „rizik“, pa kćerku upisala u izvrstan program međunarodne mature (The Interntional Baccalaureate) koji na engleskom jeziku i po kurikulumu što nema veze s hrvatskim, među 3882 škole u 148 zemalja svijeta, od 1991. godine u dva razredna odjela realizira XV. gimnazija u Zagrebu. Crkva tu nema pristup ni do ulaza u školsko dvorište, kamoli nekamo dalje. I više.

Da se Markićka sjetila, ako zna tko je to, pa na svoj skup kroničnog srednjovjekovnog jednoumlja pozvala bh. genijalca sevdaha Božu Vreću da objasni učenom profesoru Rumboldtu o čemu se radi kad trkelja o žensko-muškim „preobrazbama“ i etičkom vrednovanju tuđih osjećaja ili da je revna Kolinda Grabar-Kitarović, ako i ona zna tko je Božo Vrećo, uvjetovla pokroviteljstvo njegovim sudjelovanjem, srednjovjekovni bi beton-mozgovi imali štošta pametnog ne samo čuti nego valjda i naučiti. Ako ti ljudi ne bi istog časa pograbili mirotvornog Božu i survali ga skupa s njegovim haljinama, šminkom, nakitom i ostalim „sablažnjivim“ provijantom u najdublji krug pakla, gdje povlašteno ordinira sam Sotona, nad najvećim griješnicima.

Ne bi se tome trebalo čuditi. Pet stotina godina inkvizicije nije mala stvar, a genetska opsjednutost progonom „heretika“ još manje. Je li i grijeh Božji dar, vrag će ga znati, ni teolozi nisu s njim načisto, ali to s grijehom i mučeništvom nekako je trajan vjerski lajtmotiv na kojem Crkva stoljećima in vivo preparira i vjernika pojedinačno i stado čoporativno. Grijeh je valjda ipak Božji dar, jer ga Svevišnji daje i otkupljuje čim se griješnik ispovijedi i pokaje. A mora da je najviše i najtežih griješnika među vjernicima i osobito klerom. Nevjernik se tu i tamo osjeća griješnim ili da je zgriješio, pa se ispriča, ispravi to što je loše učinio, a vjernik je non-stop pod visokim naponom grijeha i griješnosti i mora do smrti moliti Boga, čak i njegovu Roditeljicu, Bezgrješnu Djevicu Mariju za oprost: „Sveta Marijo, Majko Božja,/ moli za nas griješnike/ sada i na čas smrti naše. Amen“. I bi, načas, oprošteno griješniku da bi smio opet zgriješiti.

Maltretiranje ateističke manjine

Ma dobro, vjera vjernicima, svijet svjetovnjacima i da je tako, umjesto svijeta vjeri i vjernicima, stvar bi bila u redu. A neće biti u redu. Nevjernik u Bijednoj Našoj, brojčano sveden na podcijenjenu i maltretiranu ateističku manjinu, ne sili vjernika na to da prestane vjerovati u nešto što niti je postojalo niti će postojati, a vjerski nabrijan vjernik pak ne posustaje u militantnom misionarstvu. Križarskim ognjem i mačem štono jučer, psihoanalitičkom totalitarističkom etikom danas. Za sutra ne znamo, jer su znanost i vjera, znanje i zatucanost još uvijek na bojnom polju.

Ilustracija: secularism.org

Za metastazirajući „hrvatski slučaj“ Crkva-država još neko vrijeme neće biti učinkovita medikamenta, ali na duži rok vrijeme radi u korist Čovjeka, ne Boga. Na ljudskoj su strani opipljivi alati – znanje i zdrav razum, kritička predispozicija – a na Božjoj titrava fatamorgana. Šteta je, međutim, što u dijaboličnim okolnostima aktualne zbilje ima premalo zauzetih umova kakav je, recimo, franjevački svećenik Drago Bojić koji će otvoreno reći da je „Bog u rukama luđaka opasan“ ili mudar dubrovački biskup Mato Uzinić koji će suprotiva janjičarima pod mitrama reći da ne podržava protupobačajne molitve pred bolnicama, jer se time javno unesrećuju ionako nesretne trudnice. Ta opasna/luđačka manipulacija Bogom i običnim ljudskim praznovjerjem osobito je ovih dana došla do izražaja u Bijednoj Našoj tzv. svečanim obilježavanjem 25. obljetnice vjeronauka u školama, što je HBK udario na sva javna zvona, iako je taj vjeronauk muka i za školarce i za njihove roditelje, a državi nepotreban milijunski trošak.

„Budući da vjeronauk kao takav postoji znatno duže od 25 godina, Hrvatska biskupska konferencija nije obilježila tek svoja odgojna postignuća, već prije svega kohabitaciju crkve i države, slavila je obljetnicu konstituiranja ne samo državne crkve, nego, mnogo važnije, i crkvene države“, zapisat će istaknuti kolumnist Viktor Ivančić na portalu Peščanik.netu. „U zagrebačkom teatru (HNK, op. a.) održana je svečana misa povodom 25. godišnjice smrti sekularizma, uz prigodne govore o mrskom pokojniku i polaganje crkvenog vijenca na grob svjetovnoga zla. Ili je umjesto vijenca ipak bio upotrijebljen glogov kolac?“ U nazočnosti državne i desne intelektualne kaste, uključujući tehničkog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara. Kao vjernika? Sic.

Kao valjda nigdje drugdje na svijetu, tzv. Crkva u Hrvata uzima si nepripadno pravo šamarati civilnu/građansku vlast i žitelje Bijedne Naše kad joj se god sprdne, pa i ovih dana u enciklici s 53. plenarnog zasjedanja HBK, što je nevjerojatno ponižavanje države i svih njezinih žitelja. Promiskuitetna politička vlast, po 26-godišnjoj falšoj navadi, kurvinjski šuti. Zajedno s predsjednicom RH Grabar-Kitarović, jako zauzetom sramotnim pokroviteljstvima i, eto, najnovije, odavanjem počasti ustašama u slovenskim grobištima, kojima su se partizani 1945. osvetili za stravične ratne zločine nad civilnim stanovništvom u razdoblju 1941.-1945. Nema tog revizionističkog deterdženta koji može oprati ustašku ljagu s hrvatskog obraza kao ni štetu kakvu dnevno proizvodi kvaziznanstveno, pa i kvazievanđeosko uplitanje Crkve u društveno-politički krvotok zemlje i obiteljski život građana.

„Hrvatski građani dužni su voljeti bespogovorno svoju rodnu grudu koja je od samih svojih početaka zemlja koja se temeljito okrenula prisili“, ispravno dijagnosticira komentator portala Index.hr Ivo Anić u povodu objavljivanja mrgudne biskupske enciklike. „Hrvatski građani prisiljeni su voljeti, hrvatski građani prisiljeni su šutjeti, hrvatski građani prisiljeni su od početka ne sumnjati u istinu koja im se servira. Istinu koja se ne bazira na ljubavi, katarzi, opraštanju i budućnosti, već istinu koja počiva na strahu, dogmi, revizionizmu, besramnoj transvestiji nad povijesnim činjenicama i eklatantnoj mržnji prema bilo kome tko se usudi misliti drugačije.

Hrvatska država nikad nije bila više ponižena nego danas, hrvatska država jasna je država u kojoj njeni građani moraju voljeti i to voljeti iz straha, ne iz ljubavi, hrvatska država je zajednica ljudi pognutih šija kojima je jasno ukazano kako trebaju živjeti, na koji način prihvatiti nov i skandalozan pogled na holokaust, kojem su po uvaženim biskupima kreatori komunisti, hrvatska država je država koja treba uložiti sve svoje napore kako bi dokazala da su njeni temelji ispravni, njen kič nenadjebiv, a uvaženi biskupi milosrdni pastiri koji svojom ljubavi, praštanjem i mesijanstvom trebaju ovaj narod usmjeriti, kritizirati njegovu indolentnost i latentni nemar prema ubrzanju mijenjanja uvriježene povijesti.

Licemjerje kojim su nas ponovo podarili uvaženi biskupi više nije skandalozno nikom, kao što nije skandalozno da se plače nad egzodusom mladih iz zemlje, a upravo nam u najnovijem obraćanju biskupi poručuju kako ih je potrebno promatrati čak i kada se vjenčaju, ne samo prije vjenčanja kako su uvaženi biskupi zaključili do sada.

Hrvatska je zemlja straha, zemlja u kojoj ljudi idu u crkve iz straha, u kojoj ljudi izlaze na izbore iz straha, Hrvatska je zemlja koja je nastala na strahu i tog straha se nije oslobodila nikada. Hrvati su kao narod duboko svjesni licemjerja svojih uvaženih biskupa, Hrvati kao narod jako dobro znaju da to nisu idioti, već opasni ljudi sa opasnim namjerama. Hrvati ih se kao narod, jebiga, boje. Normalno je da se bojiš nasilnika, normalno je da se bojiš bestidnih lažova i normalno je da se bojiš onih koji kroje, otvoreno upućuju kritike vlastima da ne provode dovoljno njihove prljave zamisli.“

Ograničen rok trajanja

Nije normalno bojati se ni samog Boga, kojeg ionako nema, a pogotovo tih koji u ime Izmišljenog „drže da su rastavljeni roditelji krivi što svećenici postaju pedofili, jer malodobna dječica hodaju oko crkvi bez nadzora roditelja“. Nikad neće biti normalno bojti se nakazne svijesti o nadziranju mladih ljudi „valjda sa barem jednim dobrim pastirom u njihovim spavaćim sobama“, ljudi što „grade hramove u kojima su zlatne žlice i masažne kade, dok pred tim istim hramovima djeca u vrtićima dijele prostor od nekoliko kvadrata i za užinu imaju jednu bananu“. Nije normalno voljeti Hrvatsku kao zemlju straha u kojoj su „domoljubne“ maskote tog straha kojekakvi medijski bujanci, pastirski inkvizitori slobodne građanske volje i markićevski svjetonazorski alkemičari, kojima fenjer drži sama državna predsjednica. Takva država Hrvatska ima ograničen rok trajanja, jer – kaže ona pučka – čega je previše, ni s kruhom nije dobro.

A previše je i to kad zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u svojoj poruci na početku akademske 2016./17. godine bubne kako na Sveučilištu u Zagrebu vidi „usvajanje duha komunističke diktature“, misleći na pobunu studenata koja je srušila vremešnog već dekana Filozofskog fakulteta dr. sc. Vlatka Previšića budući da se samovoljno/dodvornički klerikalnom mainstreamu upustio u postupak povezivanja te drevne visokoškolske ustanove s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kakav, pobogu, komunizam kad je izrazito bogobojazan rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Damir Boras, inače Previšićev prethodnik na poziciji dekana, u nastupnom rektorskom slovu obećao „vratiti biblijske vrijednosti na Sveučilište“. I onda?

A bit će da je previše/nepodnošljivo za sekularno/demokratsko zdravlje RH i to da potpredsjednik vlade premijera Andreja Plenkovića i novi ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier bude jedan od glavnih govornika na ovogodišnjem Festivalu tradicije i konzervativnih ideja (TradFest), koji organizira šef udruge Vigilare John Vice Batarelo, doseljenik iz SAD-a, jedan od vođa tzv. konzervativne revolucije u Bijednoj Našoj, u operativnoj simbiozi s pokretom Željke Markić. Crkva i država opet na istom djelu dozidavanja Hrvatske straha, ali i razlog više zašto se napredna, slobodna građanska svijest mora organizirano/argumentirano suprotstaviti rastućoj napasti nazadnjaštva.