Selektivno čitanje (o nekulturi dijaloga)

Goran Sarić
Autor 31.5.2017. u 22:16

Selektivno čitanje (o nekulturi dijaloga)

 

Znam da, u eri Netflixa, ne zvuči moderno, ali mnogo i rado gledam televiziju: igrane filmove i dokumentarce, serije, sport, humorističke emisije, “pričaonice”… Malo je toga holandskog, ali u polemikama i “pričaonicama” – tu skoro da nema premca našim “domaćinima”!

       Doista je prava uživancija, pogotovo ako ste odrasli u zemlji krhke kulture kreativnog prepiranja, slušati ovdašnje političare kad polemišu. Rekao bi sad će za vratove, a oni, čim prestanu – široki osmjeh, rukovanje. I odoše skupa na piće.

          To je stoga što se uvijek bore argumentima. Činjenicama. A ona(j) ko izgubi mjeru, pa počne da trtlja i pjeni, krene s vrijeđanjem, nagrabusio je k’o žuti! Slobodno može “pisat’ kući po odijelo”.

To svi znaju, pa se dobro drže tog nepisanog pravila. Ono vrijedi čak i za “lajavce” poput Geerta Wildersa.

            Što je još ljepše, tako se u verbalnom sučeljavanju ponašaju i mladi. I kod njih ćete, još u školskim klupama,  u debatama rijetko naići na teške riječi i šporkanje. I tu se uglavnom barata činjenicama. Ovdje je to dio tradicije dogovaranja, ali i vaspitno-obrazovnog sistema. U boljim školama je, naime, u sklopu grčkog, retorika obavezan nastavni predmet. Ova nas disciplina uči glatkom pretakanju misli u riječi, pa time i kako da  verbalno nadmudrimo oponenta. Njegovanje te tradicije se ovdje vidi na svakom koraku. Uostalom, ovdje, u maloj zemlji sa skoro 17 miliona stanovnika, to je naprosto pitanje nužde. Da bi sve dobro funkcionisalo, prvo se moramo temeljito dogovoriti

            Dugo već ne živim u zavičaju, pa ne znam da li se u našim srednjim školama – barem u gimnazijma – uče grčki i retorika. Ako i jesu, ne znam koliko mladi primjenjuju njene “tekovine”. U svakom slučaju, od nih u skupštinskim klupama – skoro ni traga ni glasa! A i u njima ima mladih lica.

Nedavno je globus obišla slika tučnjave u skopskom parlamentu, a i kod nas se “gospoda” parlamentarci često, narodski rečeno, svađaju. Galame. Vrijeđaju. Kad više nemaju argumenata, skrenu s teme i napadnu te nečim što nema nikakve veze s predmetom razgovora.

            Jedan takav slučaj iskusio sam nedavno na sopstvenoj koži, i to u povodu teksta o premijeri dokumentarca o Radovanu Karadžiću na Pravnom fakultetu u Banja Luci:

https://www.tacno.net/beograd/radovanov-povik-iz-tamnice-kad-ubica-kaze-da-vas-boli/

Još je čudnije u tom napadu što me ovdje, zapravo, uopšte nije interesovao glavni lik tog uratka, nego činjenica da su prisutni – sve pravnik do pravnika! – listom ustali u odbranu “nepravedno osuđenog” lika i (ne)djela. Bilo mi, naime, čudno, da mladi juristi iz RS-a ustaju protiv jedne od najviših evropskih pravnih institucija.

       Sudeći po “lajkovima”, moj tekst se mnogima dopao. Ali, bilo je i drugačijih reagovanja. To je sasvim normalno. Čim tekst pustite “u život”, morate biti spremni na kritike. Pogotovo kad, što se tiče “nacionalne o(ne)svještenosti” pripadate manjini, gubitnicima. A to je, u mom slučaju, sasvim jasno. Zavičajem, i užim i širim, vladaju nacionalisti. Ja možda i jesam na ideološkoj stranputici, ali slijep nisam.

         Elem, dok se jedan čitalac, dobar poznanik gorko šali: ”Džaba je tebi, Gorane moj, krečiti…”, od drugog, zeme, a sada isto stanovnika Zemlje Lala i Kanala, dobijam mnogo opširniju reakciju:

            E moj Gorane! Sta da kazem zalim te , mislim da ces uskoro morati otici kod doktora. Brate izvini ali nesto nije uredu sa tobom. Svako ima pravo na drugacije misljenje ali svako takodje mora imati argumente za to.Tvoji argumenti u ovom slucaju su veoma tanki. Da li je moguce da 99% tvojih Borcana je ludo a ti si jedini pametan,Dali si mozda bio u Celebicu ili na Musali,naravno da nisi posto si ti poseban, ti znas koja je prava strana. Posteno priklonio si se strani svoje polovine ali neposteno je prema tvojoj braci i rodjacima, Bavis se piskaranjem ali niko ti nedaje za pravo da svoje misljenje nameces drugom. Ja i ostali koji smo osjetili humanost te tvoje druge polovine nemozemo to prihvatiti jer znamo da nisu samo nasi sunarodnjaci odgovorni za zbivanja koja su se desavala 92 godine nego i pripadnici ostala dva naroda. […] Mogu samo reci da mi te je zao jer si slijep kod ociju Pozdrav od tvog zemljaka koji je bio u jednom kazamatu tebi dobro poznatom u blizni grada konjica na rijeci neretvi 

I tako dalje…

Vraćajući se na temu – umješnost polemiziranja – pitam i sebe i vas: kakve, pobogu, ova “polemička” reakcija ima veze s mojim tekstom? Gdje sam ja to u njemu pomenuo “pravu” i “krivu” stranu? Gdje “humanost” moje “druge polovine” (koje?), Borčane i kazamate?  I gdje to “namećem” mišljenje “drugima”? Ja ovdje samo iznosim moj stav.

E, moj si ga dragi zemo… Niđe veze… Ako si već namrčio pero, prvo, brate, dobro pročitaj tekst na koji misliš reagovati, smisli pro et contra, pa uroni u polemiku.

Ali samo ako znaš plivati. Inače, mrka kapa, zla prilika.

       I, na kraju, upravo zbog poštovanja prema muci i torturi koju ste ti i drugi zatvorenici prošli u Sportskoj dvorani Konjic i u Ćelebićima – ali i svim ostalim ratnim zatvorenicima širom Bosne i Hercegovine i Hrvatske! – za kraj ću navesti citat iz mog antiratnog dnevnika “Lijepo gore klasici marksizma”. Ono, zemo, kad sam, kad je to malo ko, posebno od gradskih Srba, smio, prijatelju u nekoliko navrata nosio hranu i odjeću. Ne mogu da vjerujem da to ne znaš. Zbog tog dnevnika, i pisanja o stvarima o kojima se i danas uporno šuti, nacionalisti me ni u Konjicu a, evo vidim, ni drugdje baš “ne mirišu”. Tim bolje. Jeb’o, da prostiš, čo’eka koji je svakom dobar!

Nego, pročitaj ovo. Ali ne kao onaj prvi tekst – selektivno, nego baš pročitaj, pa drugi put dobro skontaj s kim, i kako “polemišeš”:

     “U ljeto 1992. godine nekoliko sam puta nosio hranu i preobuku mom prijatelju*, mladom magistru književnosti, zatočenom, sa još stotinjak Srba, većinom pripadnika SDS-a,* u obližnjoj sportskoj dvorani, sada pretvorenoj u sabirni centar. Većina ovih Srba tu se nalazila od maja (danas je šesti septembar devedeset druge), to jest od pada srpskog sela Bradina. U zajedničkoj akciji Armije i HVO-a, nakon oslobađanja, cijelo selo spaljeno, dvadesetak Srba je pobijeno, a ostali su, prije dolaska u salu, prošli pakao obližnjeg logora u Ćelebićima, selu na južnom prilazu Gradu. To žestoko mučilište prošao je i moj prijatelj. S njim ni tada, za rijetkih i pomalo riskantnih posjeta, a ni ranije, nikada nisam raspravljao o politici. Druge, čistije i dublje teme cementirale su naše prijateljstvo: psihologija, istočnjačka filozofija, beskrajno polje mističnog, uz, naravno, književnost, bili su dovoljno privlačni i uzbudljivi da ispune duge sate naših povremenih susreta.

Šta mislim, pita me on tako u dvorani nasamo, o njegovoj dilemi: da li da ide na razmjenu ili da, nakon puštanja, ipak  ostane tu, u Gradu, sa svojima?

Budući da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece koji, koliko znam, ne sanja zastave, odgovorih, istina nevoljko – jer ni sam najčešće ne znam šta bih sa sobom – da mislim da je ipak najbolje da ostane sa svojima, u zavičaju, pošto, i pored svega ružnog, znam dosta Srba koje niko nije dirao.

I, nastavih da trunim, sad je najvažnije sačuvati glavu, porodicu, obraz i barem zrnce zdrave pameti.

A zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

U velikim smeđim očima, sad prepunim očaja, tiho se ugnijezdila golema sjenka, sve tamnija i tamnija .”

 

        

Goran Sarić
Autor 31.5.2017. u 22:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija