Senadin Musabegović: Balkan posjeduje u sebi nevjerovatan kreativni potencijal

Autor 14.10.2012. u 15:03

Senadin Musabegović: Balkan posjeduje u sebi nevjerovatan kreativni potencijal

 

 Danas se mnogo priča da sada imamo ljudska prava za razilku od Jugoslavije, i da je to veliki napredak u društvu. Kako gledate na to ili možda drukčije: koja su bila ljudska prava u Jugoslaviji kojih danas više nema i obrnuto?

Prvo, teško je uopšte govoriti o ljudskim pravima poslije ovih ratova. Naime, sam raspad Jugoslavije je očit primjer kršenja ljudskih prava, a naročito prava manjinskih etničkih grupa kojima nije omogućeno da budu ravnopravni građani unutar novonastalih banana-nacionalnih država. Rušenje i opsade gradova u BiH zbivalo se pred očima međunarodne zajednice, koja nije ništa preduzela kako bi zaštitila elementarna ljudska prava; prvo se, zapravo, zahtijevalo političko rješenje konflikta, zarad koga je nužno prihvatiti princip kompromisa, a ne pravde, a onda brinuti za ljudska prava. Sada se ne sjećam tačno kako se zvala humanitarna intervencija pružanja pomoći građanima Sarajeva, Srebrenice, Žepe… i ostalih opsjednutih gradova, ali njezina “milosrdna”  politika bi se mogla imenovati ovako: ne dopustimo da građani u globalnom selu TV-spektakla umiru gladni! Ali: oni su umirali gladni! Svi mi koji smo prošli opsadu Sarajeva osjećamo se kao da su naša tijela bila u nekom globalnom eksperimentu u kojem je sve dozvoljeno. Stoga bi trebalo sociološki istražiti logiku ‘terora vidljivosti’, naime, svjetskog voyerizma, direktnog TV prenosa smrti uživo u kojem smo, kao u reality show, učestvovali. Za konclogore u Drugom svjetskom ratu svjetska javnost nije znala, ili nije htjela da zna, sve do 1945. godine, dok su se logori u BiH otkrili odmah, na početku rata, a opsade gradova su trajale četiri godine, i, uprkos toga, svaka odluka o sprječavanju nasilja je po svojoj tromosti i neefikasnosti svojevsni međunarodni skandal, koji je samo otvorio mogućnost genocida u Srebrenici. One su više svjedočile o sramoti međunarodne zajednice koja je to činila upravo propagirajući ideju ljudskih prava. Sve se to i događalo pod krinkom ljudskih prava, čiju retoriku većina građana doživljava kao praznu ljušturu, odnosno, kao magičnu frazu uz čiju pomoć se samo može ispuniti aplikacija za neki evropski fond. Naravno, ne mislim da zbog toga  ideju o ljudskom pravima treba dovesti u pitanje ili odbaciti.

     U svom pitanju aludirate na to da je u bivšem sistemu postojala jednopartijska vlast, državni centralizam, cenzura, koji su sprječavali slobodu govora, mišljenja, pa i kretanja, što je u samoj osnovi ideje ljudskih prava. Međutim, nije riječ samo o tome – kod nas je bio i “socijalizam s ljudskim licem”, u kojem ste posjedovali i neke političke slobode koje su bile nezamislive u zemljama Istočnoga bloka – već i o tome da na ideji slobode, slobodnog kretanja ljudi, robe i kapitala počiva i novi tip kontrole. Naime, tranzicija, koja počiva na principu slobode, ili kako to Žižek kaže – na permisivnom užitku u nedozvoljenom – bila je osnovni motiv odlaska dobrovoljaca u krvavi boj u ime nacinalističkog patriotizma: pljačka, oslobađanje svih stega civilizacijskih normi koji su potiskivale prizemne strasti, događala se uprvo u iume te slobode, a ne uzvišenog ideala u ime kojeg je časno žrtvovati vlastiti život. Ujedno, princip tranzicije je omogućio sveopštu pljačku društvene svojine iz socijalističkog naslijeđa, koja se, upravo, odvijala pod lažnim plaštom  liberalne slobode. Postoji vic, koji sam čuo za vrijeme opsade Sarajeva, a koji je duhovita ilustracija toga: uhvatili policajci švercera na pijaci, kaže vic, i tuku ga, a on im, trpeći batine, herojski odgovora: “Možete ubiti mene, ali slobodno tržište nikada!” Dakle, pljačka u ratu je legitimirala poslijeratnu pljačku; tranzicija je na nevidljiv način sebe legitimirala upravo kroz rat, koji je bio svojevrsna trgovina ljudima, njihovo prebacivanje sa teritorije na teritoriju, ili još tačnije: na ne-teritoriju, što je eufemistički nazvano – “humano preseljenje”!

Ali da odgovorim preciznije na samo pitanje: šta je problem u aplikaciji ljudskih prava u post-južnoslovenskom kontekstu? Mi možemo, zapravo, osuditi ultranacionalističku politiku kao kolektivistički mit, koji, iako negira mnoge principe komunizma, ujedno ih interiorizira i koji zato još drastičnije ne dopušta implementaciju ljudskih prava, i konstatirati: poslije raspada komunizma, građani su iskopali, iz pećinskog ponora krvave prošlosti, drugi mit kolektivizma – ultranacionalizam.

 Ali, istorijski gledano kakav je generalni problem sa nacionalizm državom i kako se on odrazio u jugoslovenskom kontekstu? 

Mislim da je problem u tome što je sam princip nacionalne  autodeterminacije, kao izraz narodne kolektivne volje, poslije simboličke smrti kralja, arbitraran; on se predstavlja kao esencijalistička ukorijenjenost, ali je, ustvari, invencija, apstraktna konstrukcija, zato što sam narod treba da odluči o samome sebi, te da autonomno, samostalno uspostavlja  zakone sa kojima sebe uslovljava, određuje. Ali, šta je narod i koji autoritet on predstavlja, gdje je granica izmađu jednog naroda i drugog, šta je to što u ime nacionalnog jedinstva prevazilazi klasnu podjelu unutar samoga naroda, koja je teritorija istorijski povezana sa “sudbinom naroda”, kako poslije upražnjenog mjesta kraljeve moći, simboličke smrti kralja zapravo, odrediti suverenitet na kojim bi počivali državni principi? Odgovori na ova pitanja su uvijek otvoreni, nedovršeni. Ne postoji na njih jedan konačan, definitivan odgovor i upravo iz nemogućnosti  tog odgovora, nacionalna politika zapada u euforiju esencijalizma, ukorijenjenosti, traženju vlastite mjere u kulturološkom iskonu u ime koga su zakoni autodereminacije u osnovi isključivi, agresivni.

Također, postoji konflikt između kolektivne i individualne autodeterminacije unutar projekta moderne. To je trajni sukob koji se ispoljava u skoro svim ideologijama dvadesetog vijeka. Jer: kako da atomizirano, podijeljeno društvo na otuđene jedinke iznova pronađe “prirodno jedinstvo”? A nacionalizam naspram tog konflikta kao da ima Janusovo lice; on je spram induvidualizma – iako nije kao komunizam, pa ni  nacionalsocijalizam – isključiv; u njegovom kolektivističkom mitu uvijek se mogu nazrijeti anti-individualni stavovi, a liberalna ideja, s druge strane, kao da se uvijek realizira unutar određenog nacionalnog konteksta. I drugi princip na kojem nacionalizam poćiva je teror većine, tako da politiku nacionalne države upravo treba i razumjeti kroz politiku biomoći: na koji način se iz nje uklanjaju stranci, manjina, dakle, svi oni koji se ne uklapaju u trougao – narod-teritorija-država.

 Kako se ta ideja nacionalne države aplicirala na prostoru Jugoslavije? Naime, narodi koji su živjeli na teritoriji Jugoslavije nisu imali iskustvo nacionalne države; ona nastaje poslije raspada dva imperijalna carstva – Austrougarskog i Otomanskog. Kroz mit o oslobođenju od tuđinske, imprijalne vlasti –   stvarao se mit o nacionalnoj autodeterminaciji. No, kako narod kao politička kategorija nije postojao za vrijeme imperijalne vlasti, niti je postojala nacionalna država, pa ni teritorija koja bi legitimirala politički suverenitet, onda je, moglo bi se reći, mit o nacionalnom oslobođenju stvarao-inventirao nacionalno jedinstvo, državnu lojalnost, teritorijalnu pripadnost. Srednjovjekovne države, koje su postojale prije imperijalne okupacije, koje se u mnogome razlikuju od nacionalnih država, postaju utopijska nacionalna težnja. Zapravo nakon pet stotina godina vladavine, imperijalna vlast nije bila samo tamni vilajet, već i dio političke realnosti koja je prodrjela, sa pozitivnim i negativni elementima, u svakodnevni život naroda, te je njezino političko iskustvo, prema zakonima samog istorijskog pamćenja, bitnije obilježilo političku zajednicu, nego srednjovjekovna vladavina.  Upravo zato što narod sam po sebi nije bio kompaktan, na udaru su bili manjinski narodi koji se ne mogu odrediti prema principu: teritorija-narod-država. Hana Arendt je primjetila da je poslije raspada Austro- Ugarskog carstva, kada su isplivale mikro-nacionalne države sa snažim kultom harizmatsko-romantičarskog liderstva, otpočeo genocid nad Jevrejima. Ustvari, kriza nacionalne države poslije Prvog svjetskog rata je otvorila mogućnost da u Drugom svjetskom ratu stradaju nomadski narodi – Jevreji i Romi, koji nisu živjeli na određenoj teritoriji, nisu imali svoju državu koja bi predstavljala nacionalnu kompaktnost i hegomoniju. Isto tako, na primjer, poslije Prvog srpskog ustanka desilo se protjerivanje i stradanje muslimana, koji i nisu bili ni u klasičnom smislu ni manjina, jer su u Beogradskom pašaluku, prema nekim izvorima, činili ogroman postotak domicilnog stanovništva, niti su bili stranci, Turci, već dio “našeg slovenskog naroda”, ali se nisu uklapali u princip narodnog jedinstva i volje, koja, uspostavljajući se na određenoj teritoriju, dobija pravo na suverenost, te su protjerani, a skoro svi tragovi njihove kulture prebrisani.

Nažalost, stoga mi i danas živimo u manje-više očišćenim etničkim teritorijama na prostoru bivše Jugoslavije i princip nacionalnog jedinstva je odigrao svoju ključnu ulogu u identificiranju, obilježavanju, isključivanju određenih tijela koja su “naša” ili “njihova”. Svakako, nije mi namjera da opravdavam imperijalnu strukturu vlasti kao ideal multikulturalizma, narodne međuprožetosti, zato što se radilo o nekom vidu okupacije, ali problem je u tome na koji se način i kako se princip nacionalnog “oslobođenja” uopšte uspostavio, čije tragične posljedice osjećamo i danas. Neko je kazao – uzmimo to kao jednu duhovitu dosjetku, koja nije i bez izvjesnog smisla – da je jedna od vještina Titovog uspješnog vladanja u multietničnoj zajednici upravo u tome što je on austrougarski đak, a, čuo sam od prijatelja, koji je studirao u Londonu, kod čuvenog teoretičara nacionalizma, da mu je on jednom prilikom rekao da je Bosna i Hercegovina jedini ostatak Otomaske imperije u savremenom svijetu, i time je aludirao na njezinu multietničnost. Naravno, ni Titova Jugoslavija, ni moderna Bosna i Hercegovina, prije rata devedesetih godina, nisu samo ostaci imperijalne vladavine, već su bili nova socijalna politička zajednica, koja je razvila, uprkos svim istorijskim preprekama, multietnički život kakav se rijetko desio u ljudskoj istoriji.      

No, da se vratim ljudskim pravima i nacionalnoj državi. Naime, mnogi  liberalni mislioci su tvrdili da je greška oslobođanja od jednopartijskog centralizma, nastala devedesetih godina prošlog vijeka, u tome što su se novoizabrani lideri više skoncentrisali na stvaranje države, nego na stvaranje demokratije. Ali, koja je to država? Naravno nacionalna, koja je, po mogućnosti reducirala manjine na beznačajan politički faktor i, pritom, stvarala teritorijalnu kompaktnost. Zapravo, smatralo se da je nužno prvo homogenizirati narod, pa onda uspostaviti demokratske vrijednosti – pluralizam, dijalog, poštivanje ljudskih prava… Tako da se poštivanje ljudskih prava, u novonastalim državama, najčešće odnosu na građane “naše države”, u kojoj postoji etnički stabilna većina. Stoga i vlast u nacionalnim državama dolazi odozgo, iz samoga etnosa, te se etnos osjeća slobodnije, mnoge su mu stvari dozvoljene, dok je ranija država vladala, u većoj mjeri, odozgo – kroz cenzuru, strožije zakone, kazne… Može se reći da je prijašnja vlast sebe uspostavljala kroz strogi red, zakon, policijski nadzor, dok novonastale države sebe uspostavljaju kroz permanentni haos, u kojem obitava suština nacionalnog jedinstva, transgresija, korupcijska umreženost…                              

 

 Šta mislite o crnom valu jugoslovanske kinematografije i kakvi su bili njegovi utjecaji na društvo

Mislim da je crni val, ili ono što se podvodi pod sadržaj tog pojama, u kojem se nalaze i filmovi različitih peietičkih usmjerenja, veoma značajn filmski pokret, koji je nastao kao rekacija na socrealističku umjetnost državnog kolektivizma, apologije i optimizma. U filmovima, na primjer, Žike Pavlovića, koji je, moglo bi se reći, najznačajniji njegov protagonista, prikazivali su se ljudi sa margine, odbačeni, a ne klasno osviješteni subjekti, koji djeluje prema zakonima dijelaktične nužnosti. U tom smislu uzorna je pripovijest njegovog glavni junak u filmu “Kad budem mrtav i beo” Džimija Barke, koji  umire na wc-šolji u nekom sivom i blatnjavom dvorištu, u sceni koja kao da demaskira epske karakteristike herojskog partizanskog stradanja. U tom, dugom kadru-sekvenci, sve je ogoljeno do apsurda: njegovo mrtvo tijelo koje proviruje iz poljskog zahoda, djeca što bezbrižno šutaju loptu, glasovi ljudi koji se čuju iz kuća… Jezik pejsaža gradske periferije kroz  nedovršenost, oronule građevine, blato po kojem se lopta kotrlja, sklepani poljski wc… upravo iznosi na vidjelo autentični jezik same stvarnosti. Isto tako, film Bahrudina-Bate Čengića “Mali vojnici” priča o nasilju među djecom koja su preživjela rat. Komunistička ideologija je počivala na mitu o novom čovjeku –  omladincu, koji treba da izgradi novu budućnost, kao što je to, na primjer, Boško Buha, koji je “poginuo sa osmijehom na licu dok je branio ranjenu drugaricu”, a u Čengićevom filmu upravo oni koji treba da ostvare novu  budućnost su žrtve ratne prošlosti. Krvavo iskustvo  rata u njima se rascvijatava, i oni, kao marionete, dovršavaju nedovršenu dramu surovosti u kojoj su učestvovali njihovi očevi.

  Ali i pored kritičke note spram oficijelne ideologije koja je počivala na apologiji i optimizmu kolektivne volje u izgradnji novog čovjeka, može se reći, da crni talas nije predstavljao, niti zagovarao neki univerzalni pesimizam, crnilo, već je sadržavao u sebi emancipatorki princip o socijalnoj solidarnosti, kao što je to slučaj, na primjer, u filmovima Dušana Makajveva, Želimira Žilnika, Karpa Aćimovića Godine……  

 Jugoslavija je bila prvenstveno politički i transnacionalni projekt, čak i avangardan za ono vrijeme. Zašto mislite da je nakon kolapsa rat bazirao na ultranacionalni osnovi i na tako velikoj mržnji?

Mislim da je poslije pada komunizma nastao politički vakum, praznina. Ustvari, usljed tranzicijske logike i implementacije novih vrijednosti tržišne logike, ljudi su iz straha i dezorjentiranosti unutar sistema koji se počeo urušavati, prigrlili ultranacionalnu politiku, a razlog za mržnju ne mislim da je nastao zato što smo živjeli u nekom tamnom vilajetu u kojem dominira mitski konflikt između zavađenih naroda, kako su to predstavljali zapadnoevropski mediji, već je mržnja isplivala iz sistema ultranacionalizma koji je nastajao iz tranzicije, koja je rušila komunizam: u toj mržnji postoji jedan iracionalni racionalizam. Također, ne mislim da je bivša Jugoslavija bila neki Underground, kako ju je, na primjer, predstavio Emir Kusturica, u kojem se, kao u jednom bunker-sanatorijumu, koji je bio odvojen od vanjske realnosti, pjevalo velikom vođi, slavilo herojsko partizansko doba, proizvodilo oružje za globalne ratove, a svima je bilo dobro, jer su privid, san, blagostanje živjeli kao stvarnost; onda, kada se taj bunker, usljed vlastitih unutrašnji pritisaka, urušio, nastaje sveopšta dezorjentisanost, mržnja jednih prema drugim.  Problem je, međutim, u tome što se taj bunker nije toliko iznutra urušavao, koliko ga je dokosurio ultranacionalizam, koji je principe rasula i rastrojstva ne samo komunizma, već i vlastitog društva, koristio za izgradnju vlastitog identiteta.

Da li mogu biti uzrok ovog nasilja potisnute traume iz Drugog svjetskog rata, o kojima se nije smijelo govoriti?

Uvriježeno je mišljenje da je oficijelna ideologija komunizma samo zakopala, prekrila tminom traume iz Drugog svjetskog rata. Naime, ona nije toliko insistirala na bratoubilačkom ratu koji se, takođe, desio za vrijeme okupacije, već ga je, u liku Narodnooslobodilačke borbe, predstavila kao jedinstvenu borbu južnoslovenskih naroda protiv tuđinske vlasti. Dakle, svi oni koji su bili protiv partizana su korumpirani, zavedeni, izmanipulisani imperijalistčkom politikom, koja je počivala na principu: zavadi pa vladaj. U partizanskim filmovima se, na primjer, ne predstavlja klasni konflikt, niti se govori o principu revolucije koja treba iz temelja da izmijeni samo društvo, već partizani, na simboličkom nivou, predstavljaju junake-pobunjenike, oslobodioce, koji će kroz borbu za samostalnost stvoriti novo, pravedno društvo. A to je paradoksalno zato što revolucija upravo treba da govori o unutrašnjim neprijateljima, o buržujima i kulacima, dekadentnoj klasi, zapravo, koja izrabljuje radničku i seljaćku klasu; istina, oni se, u neku ruku, predstavljaju, na implicitan način, kao konformisti, koji zarad ličnih interesa, olako izdaju narodne interese, te se zato priklanjaju okupatoru, postaju kvislinzi, marionete u ostvarivanju okupatorskih interesa. U praksi, međutim, znamo da se u osvajanju vlasti vodio i bratoubilački rat. Titova politika, upravo da bi utemeljila princip bratstva i jedinstva, nije insistirala na tome koji je narod u tom ratu više stradao; bio je prihvaćen stav: svi narodi su imali svoje kvislige, kontrarevolucionare, i, također, svoje patriote, istinske revolucionare.

Stoga je sada veoma aktuelno pitanje: kako održati sjećanje na žrtve da se ne zapadne u kult narcisoidne žrtve, u neku vrstu kvazireligijske egzaltacije, u kojoj pamćenje služi da bi se zatvorilo u vlastitu traumatsku ljušturu, u nacionalni izolacionizam, u čijoj ostrvskoj svijesti izabranog naroda sve tuđe je neprijateljsko, prijeteće. Jer: kada se zapadne u kult žrtve, a u čijoj kulturološkoj matrici je, naročito u našim narodima, ucrtan kult pretka – koji se često poima i kao mesija – onda se veoma lako rascvjeta fantazija: svi su protiv nas, jer mi, kao žrtva, smo izabrani narod! Ta politizacija žrtave, koju je naričito impelmentirao SDS, sa ritualnim iskupavanjem masovnih grobnica srpskih žrtvi, koje su stradale od ustaške genocidne politike tokom Drugog svjestkog rata, nas je i uvela u rat devedesetih godina. Danas se upravo postavlja problem kako se na jedan dostojanstven način možemo sjećati žrtava genocida nad bošnjačkim narodom i nad svim građanima BiH koji su branili njezinu cjelovitost, a da se ne zapadne u kult narcisoidne žrtve, jer se, u tom slučaju, uloge veoma lako mogu zamijeniti.


Za vrijeme Jugoslavije idealiziralo se bratstvo i jedinstvo. Koliko mislite, da je zapravo bilo latentne mržnje između etnija za vrijeme Tita?        

Može se reći da je ovaj, posljednji rat dokazao da je ideja bratstva i jednistva bila samo oficijelna, isprazna retorika. Slušao sam istoričare koji govore kako im nije jasno da se Jugoslavija nije i prije raspala; drugi, pak, misle, a to sam čuo i na jednoj konferenciju u Prištini, da nas je socijalistička politika učila da volimo druge narode, a ne sami sebe; treća kritika ideje i prakse bratstva i jedinstva je u tome da je ona, ipak, bila kolektivistički mit, koji nije unutar sebe razvio ideju individulanog pluralizma; napokon, neki  insistiraju na tome da su naše nacionalne kulture nekompatibilne, te zbog različitog kulturološkog, istorijskog i vjerskog konteksta, ne mogu pronaći neku zajedničku nit koja bi ih povezivala. Za sve ove teze se mogu pronaći argumenti i oni nisu neosnovani, ali moje je stanovište da ideja bratstva i jedinstva nije bila samo prazna ljuštura, niti oficijelna retorika zasnovana na laži, već da su u nju ljudi uistinu vjerovali, kao što su vjerovali i u Tita, iako danas mnogi misle da je neko drugi umjesto njih plakao na njegovoj sahrani. Jedan od razloga zbog čega je i ovaj rat poprimio i obilježja bratoubilačkog rata i bio toliko surov, nije u tome što ljudi nisu vjerovali u tu ideju, već, upravo, zato što su u nju vjerovali.      

Kakav je vaš pogled na liberalne pokrete u Jugoslaviji kraj 60 godina ( hrvatsko proljeće …itd)

Mnogi misle da je sedamdesetih pobijedila liberalna ideja unutar jedopartijske logike, ne bi onda ni raspad Jugoslavije bio tako tragičan, ili, čak, da bi Jugoslavija, zasnovana na zapadnoevropskim vrijednostima, možda i opstala.  Danas kada slušamo Latinku Perović, koja je bila akter tih događaja, čije su analize političkih prilika istorijski precizne, poštene i tačne, onda taj stav kao da nam se i prirodno nameće. Ali, ipak, to je jedna prilika i mogućnost o kojoj možemo samo da nagađamo. Istorija je prepuna takvih prilika i mogućnosti, koje se nisu realizirale. Lično mislim da bi i pored intelektualne hrabrosti i političke odvažnosti, taj pokret bio poražen od strane nacionalističke politike, zato što, poučen iskustvom, ne vjerujem da se sa nacionalistima može voditi dijalog, kako su to oni mislili. U načelu ja  sam uvijek za dijalog, samo postoji, u nekim slučajevima, prikrivena  agresivna politika koja nastoji da sprovede svoj cilj i nikakvo suprotno mišljenje je ne može u tome spriječiti, te onda dijalog se koristi kao strategija protiv protivnika, a nacionalisti nisu neko ko vjeruje u dijalog, osim ako on nije sredstvo za nemetanje vlastitog mišljenja.   

Može li ulazak svih držav zapadnog Balkana u Evropsku uniju doprinijeti iz (?) spoljšanju situaciju. Za sada još uvijek ima puno međusobnih optuživanja i tužba na međunarodnih sudih među narodima na ovom području.

Ne vidim drugo rješenje za naše narode, osim da uđu u Evropsku uniju, jer će tada naše narcisoidne razlike splasti, ukrotiti će se agresivni nagoni kada postanemo administrativni poslušnuci, koji treba samo da popune formulare koji im Evropa nameće. Ali, kao države, imaćemo manje samostalnosti, nego što smo ih imali u Jugoslaviji; postaćemo uniformisane brojke unutar evorpske statistike u kojoj će smisao za socijalnu sigurnost nestati, a mogućnost našeg odlučivanje će biti svedeno na veoma nisku razinu, što u ovim nesretnim okolnostima i nije toliko loše, budući da su skoro sve politički bitne odluke naših nacionalnih politika ekspanzionističke. Dakle, velike nade ne gajim prema Evropskoj uniji, ali ja ne vidim nikakav drugi izlaz.

.BosnaiHercegovina je možda najviše opipljiv primjer nastavaka političkih sukoba između etnija, mada je isto tako i Daytonski sporazum vrlo problematičan.

Daytonski mirovni ugovor je zaustavio rat, ali nije riješio niti jedan politički problem. Naime, Daytonom je stvorena državna kreatura u kojoj su u stalnom sukobu individualna-građanska i kolektivna-nacionalna prava. Ne mislim da univerzalno, u svakoj situaciji na svijetu, mora da postoji konflikt između liberala i komunitarista, ali Dayton je tako skrpljen da permanentno proizvodi konflikt. Istina, postoje mirovni sporazumi koji otvaraju mogućnost za taj, permanentni konflikt, a Daytonski sporazum je upravo njihova paradigma. Nažalost, naša politička zbilja je obilježena konfliktom, koji upravo održava korumpiranu političku elitu, koja je opšte interese javnog dobra podredila privatnim.    

Gdje vidite Zapadni Balkan nakon 20 godina. Mislite li da će vrijeme izliječiti rane.

Glupo bi bilo da budem pesimističan zato što Balkan posjeduje u sebi nevjerovatan kreativni potencijal, koji čeka da se ospolji. Ali, kada će se to desiti, mimoilazi bilo kakvu moju konkretnu progonozu; odgovor bi možda trebalo isčitavati iz onoga što sam već gore rekao.

 

 

Autor 14.10.2012. u 15:03