Senja Perunović: Čežnja ili ne čežnja

Autor/ica 👤tačno.net 14.6.2015. u 13:52

Povezani članci

Foto: Shutterstock.com

Ljudi, za razliku od moćnika, nisu smatrali da se ne može živjeti zajedno, i nisu sanjali državice, drvene i drevne. Bez znanja činjenica o tim pitanjima nema pravog razumijevanja na temu ‘suočavanje sa prošlošću’, nema ni razumijevanja svježijih podmetanja od strane državnih moćnika, a onda, ni pravih rješenja za progres.

Piše: Senja Perunović

Države nisu san snova, niti su ih narodi Jugoslavije sanjali; nije bilo čežnje za samostalnim državama. To je prepričan zaključak empirijskog istraživanja dvojice sociologa iz Slovenije objavljenog u međunarodnom časopisu Nationalities Papers 2011. godine. Plivamo u moru dezinformacija (kojeg li iznenađenja!), pa tako i kad se radi o 90tima. Što je debeli razlog da zavirimo u podatke umjesto da naslijepo kupujemo sedamdestsedam novoetatističkih i još sedamstotinasedamdestsedam više staroetničkih polu-bajki.

Predmet čežnje?

Studija Rudija Klanjšeka i Sergeja Flerea iz 2011. pokazuje da raspad Jugoslavije nije bio izraz želje njenih građana. Studija se zasniva na podacima o međunacionalnim odnosima iz istraživanja provedenih u godinama neposredno pred raspad Jugoslavije. Empirijski podaci, kako navode autori, ne potvrđuju postojanje snažnije podrške ideji za nacionalnom emancipacijom u vidu nacionalne drzave. Što više, velika većina jugoslavenskih građana nije podržavala takav cilj, iako tada, naravno, nisu mogli imali saznanje o ratu i zločinima što su došli sa raspadom zemlje. Zaključak je studije da raspad Jugoslavije i osnivanje post-jugoslavenskih država ne treba pripisati nekakvoj čežnji naroda za posebnim državama.

Zaključak za pamćenje: Narodi su u Jugoslaviji žudili za državama? Jesu, šipak! Ako je to već tema, željeli su očuvanje mira i (još) bolje društvo.

Politbiro i snovi

Politbiro zvani HDZ drma Hrvatskom već godinama. Istina, manje kad nije na vlasti (što treba zapamtiti kad se bude glasalo na izborima). Politbiro zahtjeva od građana dvije stvari: 1) Morate biti uz nas, i 2) Okanite se mišljenja, posebno kritičkog. Obrazloženje: Mi smo pravi Hrvati i mislimo za vas i umjesto vas. Na tim osnovama HDZ je plasirao i ’tisućuljetni san’. Ta bajka je prvorazredni model priče o, kakti, od naroda sanjanoj državi.

U HDZovoj bajci narod nije tisuću godina sanjao da živi dobar ili bolji život, nije sanjao slobodu ili pravdu, nego državu pa državu. Ljudi nisu ni spavali, ni disali, samo su sanjali: državnost. To što je država (uvijek) apart sile nije smetalo, niti smeta pričaocima bajke o ’tisućljetnom državotvronom snu’. (Ovo o državi kao apartu sile nije iz sadržaja članka dvojice sociologa koje citiram, ali jeste skoro aksion društvenih znanosti.) Kada se pogleda koliko su profitirali, lično, ti ljubitelji država u svih sedam carevina, zapravo je bjelodano da je njima država baš dobro došla. I da su oni postali sila (državna i svakojaka). A narod … Narod uglavnom dobro posluži da se u njegovo ime nešto otme. I tako od Đevđelije do Triglava, zar ne?

Zanimljivo je kad se pogledaju izborni rezulati u Hrvatskoj od 1990. do danas, vidi se da HDZ nikad nije imao naklonost apsoltune (50% + 1) većine birača u Hrvatskoj (Podaci se mogu lijepo pogledati i na bazi podataka EU-linku¹ koji slijedi poslije ovog teksta.) Dakle, HDZ nikada nije imao simpatije većine građana Hrvatske, a kako se ponaša? Kao da je on suština Hrvatske. Problem je što je HDZ svoje interese umotane u ideju „hrvatstva“ dobro prodao, tako dobro da ih mnogi uzimaju kao realnost koja je neupitna jer to je „pravo hrvatstvo“. Štoviše, neke interperacije sna o hrvatskoj državi uključuju i fašističku NDH u „predragu povijest hrvatske državnosti“. Žalosna je činjenica da su profašističke struje nadošle svugdje i dave nadaleko i naširoko: rehabilitacija Draže Mihalovića, četnika, samo je jedan od novijih tragikomedija na pozornici bivše Jugoslavije.

Kontekst i suočavanje sa prošlošću

Ova je tema važna danas zato jer doprinosi demistifikaciji procesa koji pretvaraju svako pitanje o kruhu i životu u etničko, nacionalno pitanje. Važna je jer demistificira procese koji satjeruju ljude u čopore. Važna je jer devedesete, koje se na bezbroj imaginativnih načina iskorištavaju za lansiranje, kupovanje i popunjavanje ličnih karijera i novčanika, nisu „obrađene“ na mnogo više nivoa nego što je utvrđivanja broja mrtvih i krivaca. A te se upitne devedesete mogu stvarno razumjeti jedino ako se razumije kontekst iz kojeg su se događaji razvijali. Taj se bitni kontekst, iako dio onog što se obično naziva suočavanje sa prošlošću, često ne nalazi na listi pitanja za suočavanje i promišljanje. Međutim, tek sa punim njegovim razumijevanjem mogu se početi otvarati šanse za boljitak osiromašenih, marginaliziranih građana.

Među najvažnijim aspektima konteksta su pitanja: 1) Da li su se narodi mrzili? (Naime, sav je užas nastao i uzvitlao smrtnu kosu hraneći se tvrdnjama da se jesu mrzili. A Nisu. Pogledati moj tekst pod anslovom Najveća laž u post-jugoslavenskom periodu: Narodi su se mrzili, Tačno.net. 20. 5. 2015²), i 2) Da li su narodi Jugoslavije čeznuli za odvajanjem i samostalnim državama? (Nisu, argumentira ovaj tekst.) Očito, problemi nisu bili u narodu. Ljudi, za razliku od moćnika, nisu smatrali da se ne može živjeti zajedno, i nisu sanjali državice, drvene i drevne. Bez znanja činjenica o tim pitanjima nema pravog razumijevanja na temu ‘suočavanje sa prošlošću’, nema ni razumijevanja svježijih podmetanja od strane državnih moćnika, a onda, ni pravih rješenja za progres.

Države su osnovane, pa neka ih, sretno im bilo, uz nadu (i zahtjev) da će se probuditi i početi postojati u interesu svojih građana a ne služiti bogate, moćne i, još uvijek dominantne, nacionaliste. Zbog svega toga, kontekst, o kojem je ovdje riječ, treba poznavati.