Senja Perunović: Ne daj se, B.

Senja Perunović
Autor 21.1.2017. u 11:28

Senja Perunović: Ne daj se, B.

Foto: Fena

Prijatelji ponekad ne razumiju prijatelje. Ponekad se od želje da stvari razumiju u roku keks, ulove u mrežu nevjerojatnih pretpostavki, gdje npr. ni činjenica da je gregorijanska 2016. prošlost –  nije neupitna. Ali, nećemo sad o tome.

Ono što se ovih januarskih dana događalo između prijatelja Tomislava Nikolića i prijatelja Milorada Dodika, od drugačijeg je – četničko etničkog – materijala.

Još jedan tekst o vojvodi i serdaru, nije li to previše? Što je je, svaka riječ o njima previše je, ali osvrta na zagađenje što čine nikad dosta – tako je velik njihov doprinos regionalnoj aždaji – nacionalizmu. A kritička riječ je oblik protesta. Ponekad i izlaz, ili znak u kom smjeru ga naći.

Drugi je razlog – neka sad pošten narod ne padne u nesvijest – što tu vrstu ser-onja valja citirati, u interesu društva danas, i historije političkog dna zauvijek. Teško da ih nešto ocrtava zornije od doslovnog navođenje njihovih izjava, što je fer sankcija koju građani mogu odmah isporučiti. S druge strane, svako prepričavanje liderskih bisera, hoćeš-nećeš, dijelom je i dotjerivanje izbačenog materijala koje ovakvi lideri nikako ne zaslužuju, a koje se dešava pukom upotrebom pravilne rečenice i logike komentatora.

S obzirom da citati dolaze u manjim količinama, metoda s citiranjem spašava građane ne samo od podnošenja tereta cijelog istovara “bisera”, nego i od instant mučnine koja hvata slušaoca, čitateljku u prigodama izloženosti cjelokupnom istovaru.

Sljedeća, nezamisliva a tako stvarna nikolićevska (dodikovska, kitarevićevska …) državnička poza prenesena drito s websajta predsjednika Srbije pod naslovom Prеdsеdnik Nikolić na svеčanoj akadеmiji povodom Dana Rеpublikе Srpskе, jedna je od ilustracija. „RS [je] na rеfеrеndumu donеla odluku koji ćе dan da slavi i upitao kakvе to vеzе ima s Ustavnim sudom BiH ili sa osеćanjima nеkog drugog naroda, koji takođе mogu da slavi šta god žеlе”.

Što tu radi predsjednik Srbije? Podigo se na sve četri da naglasi da dok je on – ili prijatelj mu po četništvu – tu, živ, zdrav i zavaljen u vladarsku stolicu, suvišno je da se ustavni, ili bilo koji drugi, sud upliće u stvari pravnog sistema. Nije mu jasno zašto nekima to nije jasno.

Ne može vojvoda dokučiti zašto bi slavljenje dana entiteta osnovanog na temeljima dostojnim krvave četničke tradicije, moglo biti prst u oko pripadnicima naroda koji je u zadnjem ratu najviše bio izložen dobročinstvima takve “republike”.  Ili, misli on, prst u oko bilo kome, primjerice, svima onima kojima savjest normalno radi.

Na svečanoj akademija povodom 9. januara, Tomislav Nikolić, predsjednik Republike Srbije, izjavio je da se Srbi 25 godina bore za RS i dodao:

“Smeta RS, smeta Stefan prvomučenik i smeta što su Srbi ostali u BiH i što imaju specijalne veze sa Srbijom. RS je nastala zato što su drugi hteli da razbiju Jugoslaviju. Sada kada je stvorena, naša je obaveza da je štitimo. Neka se ne zanose neki ljudi u Sarajevu da ima uspešne BiH bez uspešne RS, niti uspešne RS bez uspešne BiH i to treba uskladiti”.

Zašto je stvorena ta, kakti, republika? Da bude čista. Znate već – kako čista. (Što je samo po sebi dovoljno da se kao takva isključi iz kruga republika u svjetskom vokabularu.) Ali, vidi vraga. Ne samo da to nije svima jasno (dobro, u ovakvim povijesnim događanjima uvijek ima, kako se običava reći, onih iz naroda, koji iz raznih razloga imaju potrebu vjerovati da su bili na pravoj strani, i to je razumljivo; ali je neoprostivo onima koji su takvu politiku kreirali i naređivali); dakle, ne samo da to nije jasno svima, nego su se veliki Srbi ala Mile i Tomo propustili dogovoriti što je odgovor.

E, sad. Zar nešto što je tako sveto kao što je Dodik naredio da bude, i koje je slavljenički bučno obilježeno 9. januara, ne bi moralo imati časne i jasne osnove? Moralo bi. Ako su časne, zar ne bi morale biti kristalne, tj. lako definirane – te osnove?  Morale bi.

A ako se tri centralne figure velikog slavlja i, naravno, “srpstva” ne slažu oko odgovora? Što to govori o  entitetu/“strukturi” koju ova “ala elita” zove republikom?  U tom je slučaju i na razini političkih komedijanata koji su je stvarali jasno da je nešto vrlo, vrlo trulo u samim fundamentima “Srpske”, a onda i dalje.

Pođimo redom. Za predsjednika tkz. Republike Srpske, Milorada Dodika, na primjer, 9. januar je “Dan RS, dan koji smo u istoriji dugo čekali”, nešto poput tisućljetnog sna HDZ-ovaca o stvaranju države Hrvatske, makar trule i gnjile, ali da je država. Međutim na devetjanuarskoj sceni pokazalo se da ”Srpska” za predsjednik Srbije nije neko prastaro čekanje i očekivanje, već se taj pročišćeni entitet rodio nedavno i iz nužde – plemenite. Zato “što su drugi hteli da razbiju Jugoslaviju”. Moš mislit! Nit je Jugosalvija ostala cijela, niti je uz takve zaštitnike mogla opstati – ni u teoriji. T.N. dalje kaže: “Sada kada je stvorena, naša je obaveza da je štitimo”. Ako je stvorena iz nužde, a ne i kao pozitivni projekt, a k tome ni tada, u prošlosti, nije postigla tobožnji cilj – očuvanje zemlje, iz čega onda proizlazi i zbog čega bi takva obaveza Srbije trebala opstajati? Naravno, veliki Srbin u hijeroglifima govori o Velikoj Srbiji. Vojvoda predsjednik podvlači liniju pod poruku da je očuvanje “Srpske” obaveza Srbije – obaveza države Srbije. Kamuflirajući da je to ustvari program malevolentnih, pročetničkih nacionalista koji, dakako, imaju svaku namjeru iskoristiti Srbiju za njegovo ostvarenje.

Dan prije ceremonije, i patrijarh se Srpske pravoslavne crkve Irinej oglasio tumačenjem pojave “Srpske”. On je postanak digao u nebesa, ustvrdivši da je slavljenički entitet Božje djelo. Te mu je bilo pravo zadovoljstvo učestvovati u velikoj proslavi. Ko ne vjeruje nebeskom objašnjenju, sam je kriv. Takve čistote ne viđa se često, osim kod Hitlera, Pavelića, D. Mihajlovića…

Krizni dani potresaju Bosnu i Hercegovinu. Bosna stradava kao istina što stradava u ovo, temeljito nevaljalo, vrijeme – na meti je ono što vrijedi. Pa ipak, mislim da ima svjetlosti; da ne može promašiti ako im osiguramo nešto kisika (ma koliko da smo malobrojni, a možda, ipak, i nismo); mada ranjene, one će opstati.

Ne daj se, B.

Senja Perunović
Autor 21.1.2017. u 11:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija