Senja Perunović: Sestrinstvo i Eurosong

Povezani članci

• Edin Husković: Lukavi čovjek visoko iznad poplave
• Ku Klux MUP
• Premijera plesne predstave Shelter
• B-Dance među TOP3 najbolje koreografije u Beogradu
• Elitno ponašanje
• Ladislav Babić: Nepomirljivi

Foto: FB

Zvaničnici hladni-smrznuti, narod sanja nešto potpuno, sasvim, totalno drugačije. Sve u svemu, nema tu ni “s” od sinhroniziranosti „vrha“ s narodom.  Zvaničnici su, zapravo, bez naroda; a narod je sam i… bez slobode

Preko glave mi je napjeva da se narodi mrze. Mrze se ako to političari kažu. Kad ih ti glodavci puste na miru – narode – nema ni mržnje.

Kojim povodom ja tako?

Nista značajno. Bio Eurosong. Baciš pogled, tek toliko… kad gle. Nešto kao da tu ima, osim kruga za interaktivnu zabavicu. Pogledaš bolje, zbrojiš i oduzmeš zastavice-nacionale i poene-euro u “kako se glasalo” pa vidiš… zanimljivo. Jasno ti je da to ne može biti, i doista nije, nešto ozbiljno ozbiljno tj. nešto pouzdano kao Einsteinov znanstveni podatak, ali … zanimljivo je.

I šta vidiš?

U pjevačkom natjecanju u “srcu Evrope”, narodi se iz nekadašnje zajedničke nam zemlje  poobdarivali. Jedni drugima dali masu bodova, u par slučajeva baš širokogrudno. I to se događalo tamo, na velikoj evropskoj sceni, pred TV auditorijem od koliko miliona gledatelja?

„Narod“ iz Hrvatske i „narod“ iz Srbije, primjerice, odlikovali su jedni druge s maksimalno mogućim brojem natjecateljskih poena. Nije to prvi put da je tako na Eurosongu među exyu zemljacima. A bilo je i drugih, baš pravih – mada, isto, ne znanstvenih – pokazatelja naklonosti preko “treće strane”.  Ono, primjerice, kad se kao „treća strana“ prije par godina pojavila priroda u vidu nepogode – i poplavila polja i oranice, sela i naselja. Onomad, treba pamtiti takve stvari, kad su granice postale nevidljive, a humanost očita i ljudskost toplija, kao što je nekad bilo, dobrohotno i velikodušno ljudi su se pomagali, bez obzira na… sve. (Nacionalnost, ako baš treba izgovoriti.) Priče koje smo čitali u izvješajima iz Bosne i Hervegovine bili su u tom pogledu, a i tradicionalno, naj!primjeri humanosti i dobrote prema drugome.

Znam ja, ima toga normalnog puno više – u stvarnom životu – i bez “treće strane’, no, kao da se ne usudimo direkno misliti i govoriti i pisati o tome, nego samo onako, izdaleka…  Zašto? Jer su službene garniture uperile strogi kažiprst i prijete: no, no! Ne daju oni tu slobodu –  strpali su je među zabrane, pa nije “politički korektno” da si dobar sa Srbinom u Hrvatskoj,  niti sa… u… itd.   A onda nam te državne kreature još trube da se mi međusobno zapravo iskonski mrzimo. Mutljaroši.

A oni su poput svojih stručnih žirija na Eurosongu. I obratno.

Stručni žiriji exyu zemalja, Srbije, Hrvatske i Slovenije, naime, bili su međusobno jednodušni i dodijelili susjedima po ništicu u borbi za bolji plasman. Nula bodova. Da je bilo moguće, ni pola boda ne bi oni dali za susjeda. Ne ulazim sad u to zašto je tome tako, iako bi se možda našla i tu neka zanimljivost. Ali, hoćeš-nećeš, upada u oči da je “narod” glasao drugačije – maksimalno drugačije od “zvaničnika” u žiriju.

Pjesmu i pjevanje na stranu, to je, čini mi se, kristalni model stvarnosti na exyu području: zvaničnici su za odbojnu nulu, narod je za međusobnu darežljivost; zvaničnici zaokrenuli nekud, narod diše potpuno drugačije. Zvaničnici hladni-smrznuti, narod sanja nešto potpuno, sasvim, totalno drugačije. Sve u svemu, nema tu ni “s” od sinhroniziranosti „vrha“ s narodom.  Zvaničnici su, zapravo, bez naroda; a narod je sam i… bez slobode.  Nego, vrijedi pogledati detaljnije Eurosongovsko bodovanje.

Na Eursongu bodovi su letjeli. Sestrinski. 

Narod iz Hrvatske punom je kapom i šakom obdario  pjesmu iz Srbije – maksimalni broj bodova odletio je sestrinski u pravcu pjevača iz Srbije. Dvanaest.

Isto tako je i narod iz Srbije svoj maksimalni broj poena dodijelio pjesmi iz Hrvatske – sestrinski je dvanaest bodova posvećeno boljem plasmanu pjevačice i pjesme iz Hrvatske.

Slično je bilo između naroda i pjesama iz Slovenije i Hrvatske; i u ovoj kombinaciji sestrinski su poeni (sedam) upućeni susjedima – bili su posvećeni jedni drugima.

E sad, svjedoci smo da je tamo, pored glasanja građana (“naroda“) putem mobitela, bila još jedna strana bodovanja – ona stručnih žirija. Ako pogledamo i nju, imamo zanimljivu scenu. U isto vrijeme, naime, službeni žiriji (zvanično zvani “stručni”) i Hrvatske i Srbije i Slovenije kao da su se bili dogovorili za međusobni bojkot – bili su krajnje škrti u dojeljivanju bodova u smjeru exyu predstavnika i nisu dodjelili, da ponovim, ni jedan jedini poen ovim istim susjedima koje su narodi njihovih zemalja rado nagradili. Ne sporim, razlika može biti stvar ukusa, ali zanimljivo jest.

Slovenija i Srbija, koje su se kvalificirale u finale Eurosonga, dobile su još sestrinskih bodova od ostalih exyu učesnica – od Crne Gore i Makedonije. U ovim kombinacijama i žiriji su se svrstali u davaoce bodova.

Eurosong kao slika odnosa na Balkanu? 

Činjenica da su exyu “narodi”  jedni drugima širokogrudno dodjelili bodove za pjevanje na Eurosongu ne može se, naravno, uzeti kao znanstveni “nalaz”.

Ali imam osjećaj, da se ti narodi mrze, to bi se odrazilo i u međusobno dodijeljenom broju bodova.