Seoska priredba

Marinko Čulić
Autor 12.4.2016. u 12:09

Seoska priredba

Kada su partizani pjevali da će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska, to je bila djetinja sanjarija, ali čak je i u njoj bilo više vizije nego danas u ozbiljnom SDP-u. Zato su protekli izbori u ovoj stranci izgledali provincijalno, točno po mjeri isto tako provincijalnog HDZ-a

U večeri zbrajanja izbornih rezultata, kada se još nije znalo da Zoran Milanović pobjeđuje Zlatka Komadinu, ali su prve informacije s birališta to sugerirale, Aleksandra Kolarić požurila je da na svom Facebooku upiše ovu poruku: ‘A sada slijedi Vae victis’ (jao pobijeđenima). Poznata kritičarka Milanovića, koja je zbog toga i isključena iz SDP-a, najavila je dakle da će novi-stari šef stranke pomesti brezovom metlom svog izbornog protivnika Komadinu, a pogotovo one kojima se okružio (Bernardić, Rajko Ostojić, Picula, Leko, Vidović…). Ali ni Komadina se nije nešto pretrgao da spriječi isključenje Aleksandre Kolarić, naprotiv, pustio ju je, kao i većina ostalih, niz vodu. To dovoljno precizno govori da navodno eksplozivne svađalačke razlike koje je donijela ova izborna kampanja zapravo nisu bile tako dramatične kako je izgledalo i kako se potenciralo u medijima. Uostalom, ako Milanović koristi tehnike i zahvate Mirka Filipovića u verbalnoj komunikaciji, a koristi, on je ipak prepustio suparničkoj strani da ispali najteže riječi i kvalifikacije (usporedba s Goebbelsom, nazivanje protivnika ‘izdajnicima’). A onda se u finišu kampanje još i ispričao za prejake riječi, lukavo stvarajući dojam da je u ovoj keč-es-kečerskoj priči on više pretučena strana. U svakom slučaju, Milanović je suvereno nadigrao svoje izazivače i za to čak nije morao uložiti previše truda, glavninu posla obavili su Komadina i njegovi.

Ako su Milanovića proglasili verbalnim štemerom, tučarom, najgluplje što su mogli napraviti je bilo ući u tuču s njim, a oni su baš to napravili. Jedino razumno kako su se trebali postaviti bilo je pojaviti se s novim ideološkim konceptom SDP-a, novim idejama kamo usmjeriti stranku, jer njih Milanović evidentno nema. Ali vrag je što ih nemaju ni oni, i ako se kroz te naočale promotre ovi stranački izbori, njih nije dobio nitko, obje su ih strane izgubile. Ipak, Milanović je pred SDP-ovo članstvo izašao s nečim što njegovoj pobjedi daje smisla. On je odmah po dolasku Karamarka na čelo HDZ-a poduzeo furiozan, aristokratski superioran, neki čak misle i veličanstven napad na tu stranku. Okvalificirao ju je kao obnovljeni rasadnik još ustašoidnijih ideja nego dosad i otprilike jednako lopovsku kakva je do jučer bila. I to nije prestajao ponavljati. Nema nikakve sumnje da je baš to bilo presudno da HDZ, koji je najavljivao da će na izborima osvojiti dvotrećinsku većinu u Saboru i sasvim lijepo grabio prema tome, bude srezan na jedva nešto više od trećine saborskih mandata. No u Komadininom taboru od svega toga vidjeli su samo Milanovićev bezobrazluk i aroganciju, potpuno autistički zaključujući da se time stvara platforma ‘mi ili oni’ koja truje zemlju antagonizmima kojima nema kraja. Najjadnije je da su time preuzeli tezu Karamarkove stranke, koja im je uzvratila ljubaznost tako što je posvojila njihovu tvrdnju da Milanović svojom nepopustljivošću jača HDZ. Pa je, kao, za Karamarka, Brkića i ostale najbolje da on ostane na čelu SDP-a.

Evo, ostao je, jer su se Komadina i krug oko njega dali amaterski impresionirati HDZ-om, umjesto da misle što sa SDP-om. Sada više ništa, kormilo je ostalo u Milanovićevim rukama, a na njima je da osmisle novu koncepciju unutarstranačke opozicije. To uopće nije malo i beznačajno, dapače, važno je i hvalevrijedno. Na prvome mjestu, ove zvonke unutarstranačke svađe ostavljaju za sobom pouku da u SDP-u treba omogućiti, i to stvarno a ne samo statutarno, legalne frakcije, jer tada suprotstavljene strane neće trebati nazivati jedna drugu nacistima, vjevericama, psićima, kako bi se vidjelo da se razlikuju. Te bi razlike i bez toga bile poznate, štoviše, bile bi startna pozicija svake stranačke rasprave i djelovanja. U tom zaštićenom prostoru dogovorenih antagonizama Komadina bi mogao nesmetano razvijati svoje teze o zastranjivanjima današnjeg kapitalizma, u čemu je jači od Milanovića, koji je zašio sebi usta izjašnjavajući se kao liberal, liberalni konzervativac, kalvinist i vrag zna što sve ne. Ali Riječanin bi, zaboga, morao to razviti u ideju za koju vidiš da je želi unijeti kao nešto novo i životno u stranku, a ne se ponašati kao da mu je to nešto za po doma. Osim toga, hitno bi trebao popuniti rupe, rupetine u općoj, čak i aktualnoj političkoj naobrazbi (prije nekoliko mjeseci s pravom je napao fašističku falangu Jobbik, ali, avaj, krivo uvjeren da je riječ o nekom opasnom mađarskom ‘gospodinu’).

Dakle za Komadinu ima posla, a trebalo bi ga biti i za Milanovića, jer obojica, barem su u tome suglasni, okreću glavu prema Zapadu, njuškajući kakve socijaldemokratske trendove vjetar odande donosi. E, pa ima se tu što nanjušiti. Samo što su njima nosnice začepljene ili okupirane nekim drukčijim, možda, ne znam, jestivijim podražajima. Jer blerovski treći put, u koji su dugo vjerovali, odavno je propao, ali to na Iblerovom trgu izgleda još nisu primijetili, pa ispada da su oni jedini ostali na mrtvoj straži te pokopane ideje. To se jasno dalo zaključiti iz Milanovićevih nedavnih izjava u kojima se gadljivo osvrtao na grčku Sirizu, u čemu se čak osjećao i dašak nategnute sjevernjačke nadmenosti. Jer isti duh demokratskog socijalizma kao u Grčkoj danas je snažno prisutan i u Velikoj Britaniji (ponovno poradničeni laburisti na čelu s Jeremyjem Corbynom), čak i u američkoj Demokratskoj stranci (Bernie Sanders). E, tu Milanović već pazi što će reći. Ne dijeli on Corbynu i Sandersu napuhane lekcije, ali nema tu, koliko i na suparničkoj strani, ni podrške, pa je očito da socijalističkim idejama u hrvatskom SDP-u nema tko otvoriti vrata. Unatoč tome što se prvi put u povijesti događa da socijalizam postaje potencijalno važna evroatlantska ideja. Ovdje čovjeku dođe da od srama propadne u presvetu hrvatsku zemlju.

Kada su svojedobno borci NOR-a pjevali da će ‘Amerika i Engleska biti zemlja proleterska’, to je izgledalo kao naivna sanjarija mahom polupismenih i golobradih partizančića, i ona to zbilja i jeste. Ali čak i u toj djetinjoj sanjariji ima više vizije što se u budućnosti može dogoditi nego što danas ovi u SDP-u vide da im se događa pred očima. O da, može se reći da je Hrvatska premala da bi se petljala u magistralne tokove svjetske povijesti, ali nije primijećeno da se smanjila u odnosu na polovicu prošlog stoljeća, naprotiv, u dlaku je ista. Smanjilo se dakle nešto drugo, smanjio se kapacitet ovdašnje ljevice da stvara nove povijesne vrijednosti, barem u skladu s veličinom zemlje. Zato su, eto, protekli izbori u SDP-u izgledali kao mala seoska priredba izvedena točno po mjeri HDZ-a. Naravno da je važno da se SDP suprotstavlja reustašiziranoj i ultrakonzervativnoj Karamarkovoj stranci. Ali pune koristi od toga nema sve dok je on provincijalan otprilike onoliko koliko i ona.

Marinko Čulić
Autor 12.4.2016. u 12:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija