Sergio Sotrić odgovara biskupu Ratku Periću i Nerminu Bisi iako ga niko od njih dvojice ništa nije pitao

tačno.net
Autor 4.6.2013. u 11:53

Sergio Sotrić odgovara biskupu Ratku Periću  i Nerminu Bisi iako ga niko od njih dvojice ništa nije pitao

Ja lično ne želim da neko poštene Hrvate naziva ratnim zločincima i da im stavlja isti hrvatski predznak, kao i ovim zločincima. Jer Hrvati su plemeniti, ponosni i pravični ljudi!
Jer Hrvati ne učestvuju u zajedničkom zločinačkom poduhvatu! Jer Hrvati ne protjeruju nedužne civile! Jer Hrvati ne siluju djevojke i žene! Jer Hrvati ne pale i ne ubijaju nedužne ljude u koncentracionim logorima! Jer Hrvati nisu srušili Stari Most!
To čine samo fašiti – ustaše!

Pise: Sergio Sotrić

Uvaženi biskupe mostarski, gospodine Ratko Perić,
Poštovani gospodine Nermin Bise,

Možda ćete se začuditi da vam šaljem ovaj odgovor, iako me ništa niste pitali?
U tom slučaju vas molim da uzmete u obzir činjenicu, da vam pišem iz Njemačke.
U Njemačkoj, gdje živim i radim već 21 godinu (od mog “dobrovoljnog” odlaska iz Mostara 1992. godine), je sasvim uobičajeno da građani slobodno govore i pišu odgovore: papi, biskupima, predsjednicima, političarima, novinarima, fudbalskim trenerima i svima ostalima, čak i u slučajevima, da ih niko od njih ništa nije pitao. A moram i da vam priznam, da sam ja i u mladosti u Mostaru često imao običaj govoriti i kada me niko ništa nije pitao…
Pa tako i danas, po njemačko-mostarskoj navici, upalih ovu elektronsku napravu i odlučih da vama, poštovana gospodo, odgovorim, iako me ništa niste pitali.

Prije svega želim iskreno da pozdravim odluku uvaženog biskupa Ratka Perića, da postane jedan od članova našeg “društva ljubitelja pisane riječi bez dlake na jeziku” – portala tacno.net. Poštovani biskupe Periću, vaša odluku da naoštrite olovku i napišete tekst: “Biskup Perić odgovara Nerminu Bisi: prvo istina, a onda pravda” (objavljen 31. svibnja, 2013.) za ovu cjenjenu elektronsku novinu, me je impresionirala, te se iskreno nadam, da ćemo i u budućnosti, na ovom cjenjenom portalu, imati priliku i zadovoljstvo čitati novinarske tekstove sa vašim potpisom.

Ja, uvaženi biskupe Periću nisam kršten (potičem iz mostarsko-srpsko-pravoslavne familije), nisam vjernik (iako vjerujem), nisam katolik, nisam Hrvat, nisam ni Bošnjak islamske vjeroispovjesti, nisam ni Jevrej, nisam ni Albanac… – al´JESAM Mostarac – građanin Bosne i Hercegovine, građanin Njemačke i EU. I kao takav imao sam i imam dosta zajedničkog i sa vjernicima i sa katolicima i sa Hrvatima.

Splet okolnosti je htio (a njihova duhovna i prirodna ljepota odlučujuće tome doprinijela), da je većina mojih cura u mladosti imala Hrvata-katolika za oca, što je slučaj i sa mojom današnjom suprugom, sa kojom sam u braku (nismo se vjenčali u crkvi) evo već 22 godine.

Splet okolnosti je htio da smo često naše randese provodili u dvorištu franjevačke crkve „Sv. Petar i Pavao” u Mostaru. Svećenicima ove crkve sam ja krajem 80tih godina prodao moje električne orgulje marle “solton” (pošto više nisam aktivno svirao, a njima su bile potrebne za mise), koje mi je moj otac par godina ranije kupio i uvezao iz Njemačke. Svećenici ove crkve bi ponekad, tih godina, sjedili sa mojim ocem u dnevnom boravku našega stana (u zgradi „Vranica“) i vodili duge razgovore uz mezu i piće.

Često sam se, na svojim putovanjima po svijetu, divio katoličkim crkvama (npr. „San Pietro in Vaticano“ u Rimu, „Temple Expiatori de la Sagrada Família” u Barceloni, “Duomo di Santa Maria Nascente“ u Milanu i mnogim drugim, a „Kölner Dom“ – katedrala u Kelnu, gradu u kojem zadnjih godina živim, je jedna od najpoznatijih građevina na svijetu. Gradnja ove gotičke katedrale je zapoceta 15. August 1248. godine, a u potpunosti je završena (nakon više prekida i stotina godina raznih pauza u gradnji) tek 1880. godine. Gradnja katedrale u Kölnu je trajala 600 godina, a u popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a je ova katedrala ušla 1996. godine – samo 9 godina prije Starog Mosta u Mostaru, koji je upisan u popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a 15. jula 2005. godine.
I pored činjenice, da u gradu Kelnu postoje i srpske i grčke i ruske itd. pravoslavne bogomolje ja ponekad zapalim svijeću (za naše mrtve) i u ovoj monumentalnoj prelijepoj gotičkoj katoličkoj katedrali.

Splet okolnosti je htio da je veliki broj mojih dragih prijatelja i prijateljica hrvatske nacionalnosti (ne navodim im imena, jer je lista dugačka). Splet okolnosti je htio, da Njemačka firma (čiji sam vlasnik i direktor) već godinama, na raznim projektima, vrlo usko sarađuje sa raznim organizacijama katoličke crkve u Njemačkoj.

Splet okolnosti je htio, da su moja obadva djeda Mostarca -Vaso Ivelja i Milan Sotrić (da ne navodim ostale članove porodice) kao nedužni civili, 1941. godine zločinački ubijeni od fašista – ustaša za vrijeme „Nezavisne Države Hrvatske“ (u čitavom slobodnom civiliziranom svijetu – pa tako i u svim njemačkim pisanim dokumentima – zvanično označene, kao fašitičke tvorevine), koja je osnovana voljom najvećeg zločinca svih vremena – Adolfa Hitlera.

Dobro ste vidjeli! Gore napisah, moje djedove su ubili FAŠISTI – USTAŠE (djeda Vasu zaklali u koncetracionom logoru „Jasenovac“, a djeda Milana streljali na Salakovcu kraj Mostara, a njegov leš bacili u Neretvu), A NE HRVATI – A NE KATOLICI!

Ralog ove formulacije je moje intimno uvjerenje, da pošten katolik ne može da bude fašista, a da pošten Hrvat ne može da bude Ustaša.

Splet okolnosti je htio, da moga oca Aleksandra – Sašu – Sotrića 1992. godine (u njegovoj 56. godini života – tada kao mostarskog penzionera) u fašističke logore HZ Herceg-Bosne iz njegovog stana (upravo je bio pristavio kafu – da se sabere) odvedu momci u crnim košuljama, koji su sami sebe glasno nazivali fašistima-ustašama. Dobro ste i ovdje vidjeli. Moga oca su u logorima: „Dretelj“, „Heliodrom“ itd. (da ne nabrajam – lista je dugačka) mučili i do besvjesti tukli FAŠISTI – USTAŠE, A NE HRVATI – A NE KATOLICI!

Moje intimno uvjerenje je, da pošten katolik ne može da bude fašista, a da pošten Hrvat ne može da bude Ustaša.

Iz toga proizilazi i moje lično uvjerenje, da šestorica (kako ih vi uvaženi biskupe nazivate) hrvatskih dužnosnika HR Herceg-Bosne i Hrvatskoga vijeća o(d)brane, na čelu sa mojim „drugom“ Jadrankom Prlićem (kome ponekad pišem pisma – možda ste imali priliku pročitati), NISU nikakvi HRVATSKI dužnosnici – NISU nikakvi KATOLICI.

Ova šestorica su po mome mišljenju (iako je presuda u Hagu „samo“ prvostepena)
RATNI ZLOČINCI – FAŠISTI – USTAŠE!

Ja lično ne želim da neko poštene Hrvate naziva ratnim zločincima i da im stavlja isti
hrvatski predznak, kao i ovim zločincima! Jer Hrvati su plemeniti, ponosni i pravični ljudi!
Jer Hrvati ne učestvuju u udruženom zločinačkom poduhvatu! Jer Hrvati ne protjeruju nedužne civile! Jer Hrvati ne siluju djevojke i žene! Jer Hrvati ne pale i ne ubijaju nedužne ljude u koncentracionim logorima! Jer Hrvati nisu srušili Stari Most!
To čine samo fašiti – ustaše!

Hrvati su moji dragi prijatelji i prijateljice, moja supruga je najmanje 50% Hrvatica, a analogno tome i moje dijete ima hrvatske krvi. Ova gore nabrojana i slična nedjela protiv čovječnosti, ljudskog dostojanstva, Ženevske konvencije i božije volje nisu činili
Hrvati-katolici! Ove i slične stvari su činili samo fašisti-ustaše!

Ova šestorica „dužnosnika“ u Hagu nikad više ne mogu ni da pomisle da se nazovu Hrvatima! A da li mogu da se nazovu katolicima? Po mome mišljenju NE (gore obrazložih zašto). Ali vi uvažen biskupe Periću, puno bolje od mene poznajete šta jednog katolika čini katolikom. Ja poznajem „samo“ Božije zapovijesti (ne ubij, ne ukradi itd.) a vi poznajete sigurno u detalje čitavo božije pismo, tako da imam povjerenja u vas, da ćete  moći, puno kompetentnije, svim vašim vjernicima dati odgovor na ovo pitanje.

Poštovani Nermine Bise, hvala vam što ste u svojim tekstovima: Nermin odgovara biskupu Periću: Uvaženi biskupe, brojke su varijabilne, je li zločinu presuđeno? i
Dan kada je presuđeno Paklu: Pravda je danas pokazala svoje lice“,
stručno i srčano obrađivali ovu (nezahvalnu) tešku temu iz naše novije istorije / povijesti.
Vaše uljudno obraćanje i dijalog obilježen poštovanjem prema uvaženom biskupu Periću je za svaku pohvalu.

Ja, gospodine Bise nisam novinar (iako sam već u svojoj 19. godini pisao za novine „LOM – List Omladine Mostara“, a honorarno sam krajem 80tih godina – zajedno sa mojim drugom Denisom – uređivao i vodio emisiju (tada jedinstvenog) Radio Mostara „Pop Rock kladionica“), nisam književnik (iako pišem), nisam istoričar (iako se interesujem za istoriju / povijest), nisam političar (iako se radije bavim politikom– nego da se politika bavi sa mnom), – al´JESAM Mostarac – građanin Bosne i Hercegovine, građanin Njemačke i EU. I kao takav imao sam i imam dosta zajedničkog i sa novinarima (u opisu moga posla u Njemačkoj su između ostalog i odnosi sa javnošću) i sa piscima. U mom rodnom gradu Mostaru (koji je nadaleko poznat i kao grad pjesnika i pisaca) skoro svaki Mostarac piše, kao što skoro svaki Mostarac igra fudbal i/ili košarku, kao što je i skoro svaka Mostarka najljepša žena na svijetu..

Ne treba da vas sekira matematička „greška“, koja vam se potkrala u vašem tekstu, u vezi broja žrtava rotimske tragedije. Iskreno vam kažem i meni je matematika bila uvijek slabija strana (više sam se zanimao za društvene nauke). Utoliko je i sretna okolnost, da vam je uvaženi biskup Perić priskočio u pomoć i kao iskusni matematičar napravi ovaj:
„završni račun“ žrtava.

Naime biskup Perić je precizno napisao u njegovom tekstu za tacno.net:
(…) od 8. srpnja 1997., četiri godine nakon ratne muslimanske tragedije u ljeto 1993., u općini Stolac ubijena je (killed) ili nestala (missing) 51 osoba. Među njima iz Rotimlje, prema istom izvoru, 17 osoba, i to: Behram Alija i Aziz; Bucman Adela, Adis, Đulsa, Edin, Meliha, Omer i Rasim; Palata Edin, Huma [Uma] i Mustafa; Pehlić Fata, Ibro i Mujo;Šafro Hamzo i Sanel. (…)

Sve u svemu dakle = 17 osoba = 17 žrtava.

Hvala uvaženom biskupu Periću na preciznoj matematici zbrajanja žrtava, a vama gospodine Bise, kao i meni i svima nama je obaveza i dužnost priznati (što ste vi i učinili), kada je neko bolji matematičar. Uvaženi biskup Perić je u pravu – njegov račun – 17 žrtava rotimske tragedije je trenutno najbliži konačnoj istini.

Gospodine Bise, ko puno piše, taj griješi u zbrajanju!
To je ljudski…. To je matematika pisanja…

Ja iz Njemačke nisam imao priliku, da uvijek redovno pratitim sve detalje oko svake tragedije (bilo ih je nažalost jako puno – na svim stranama) na području Bosne i Hercegovine. Ali sam siguran da je to uvaženi biskup Perić radio, a to je za mene puno važnije od umjetnosti matematičkog zbrajanja i oduzimanja žrtava.

Ja u Njemačkoj nisam imao priliku pročitati (vjerovatno mi je to zbog poslovne prezauzetosti promaklo), ali sam siguran da je uvaženi biskup Perić uradio barem sljedeće stvari:

– Da je 1992. oficijelno protestvovao / prosvjedovao kod odgovornih u Mostaru, Grudama, Beogradu, Zagrebu i kod međunarodne zajednice zbog ratnog zločina – granatiranja grada Mostara / civilnog stanovništva sa srpskih položaja oko Mostara.

– Da je 1992. – 1993. oficijelno protestvovao / prosvjedovao kod odgovornih u Mostaru, Grudama, Zagrebu i kod međunarodne zajednice zbog interniranja nedužnih Mostaraca-Srba-pravoslavaca u koncetracione logore HZ Herceg-Bosne. Zbog njihovog mučenja, ubijanja i krađe njihove imovine. Da se u ovom periodu neumorno i javno zalagao za njihovo hitno puštanje na slobodu i za povrat njihove otuđene imovine.

– Da je 1993. – 1996. oficijelno protestvovao / prosvjedovao kod odgovornih u Mostaru, Grudama, Zagrebu i kod međunarodne zajednice zbog interniranja nedužnih Mostaraca-Bošnjaka-Muslimana u koncetracione logore HR Herceg-Bosne. Zbog njihovog mučenja, ubijanja i krađe njihove imovine. Da se u ovom periodu neumorno i javno zalagao za njihovo hitno puštanje na slobodu i za povrat njihove otuđene imovine.

– Da je od 1992. – 1996. na vjerskim službama i u svakoj drugoj prilici javno molio i upućivao vjernike katoličke vjeroispovijesti, da pomognu i spase svoje susjede Bošnjake, Srbe, Rome i ostale nedužne ljude od fašističkog terora HR Herceg-Bosne.

– Da je od 1992. – 1996. organizovao, da se u u katoličkim crkvama širom Hercegovine, pruži utočište i spas hrvatskim, srpskim, muslimanskim, romskim itd. izbjeglicama, koje su u to vrijeme bježale od fašističkog terora. Da je ovo organizovao na isti način, na koji je to rađeno u ovom vremenskom razdoblju u katoličkim crkvama širom Njemačke.

– Da je u svakoj prilici, javno osudio ustašku ideologiju i fašističku tvorevinu NDH (194.1-45.), na isti način, kako su to učinili i čine u svakoj prilici katolički svećenici, kao i svećenici drugih konfesija, u mojoj novoj domovini Njemačkoj, osuđujući oštro i javno period nacional-socijalizma i nacističko-fašističku tvorevinu tzv. III rajh (1933.-1945.)

– Da nije nikada javno pozivao vjernike na molitve, za šestoricu dužnosnika HR Herceg-Bosne koji su u Hagu čekali svoju prvostepenu presudu (to bi npr. u Njemačkoj bilo protuzakonito). U slučaju, da je imao nekih saznanja o nekim javnim pozivima nekih katoličkih svećenika njihovim vjernicima, da se mole za ljude koji su optuženi za ratne zločine (i koji su u to vrijeme čekali na prvostupnu presudu), da se ovim pozivima nekih katoličkih svećenika, sigurno odlučno i javno suprostavio.

– Da se čitavo vrijeme javno zalagao, da se odgovorni za ratne zločine nepriznate tvorevine – tzv. HR Herceg-Bosne izvedu pred lice pravde, da im se sudi po važećim zakonima i da se, kao visoki vjerski zvaničnik, za vrijeme čitavog sudskog postupka u Hagu ponašao izričito distancirano i nepristrasno.

– Da je čitavo vrijeme neumorno i javno pozivao katoličke vjernike na molitve za nedužne žrtve ustaških logora u II svjetskom ratu – npr. logora Jasenovac (u ovom – kako su ga Nijemci nazvali „Balkanskom Aušvicu“ – ubijeno je prema aktuelnim znanstvenim podacima 80.914 ljudi – od toga 46.000 Srba, 16.000 Roma, 13.000 Jevreja, 4.000 Hrvata itd.).
Da je čitavo vrijeme neumorno i javno pozivao katoličke vjernike na molitve za nedužne žrtve logora HR Herceg-Bosne napr. logora “Dretelj”, logora “Heliodrom” itd..

Vi ste gospodine Bise (kao novinar – po profesionalnoj dužnosti), nadam se, imali priliku da budete svjedok neumornog rada i djelovanja uvaženog biskupa Perića na (od mene) gore navedenim društveno-vjerskim pitanjima. Osim toga ne sumnjam, da je biskup Perić zadnjih godina neumorno radio na pomirenju bratskih naroda, na izgradnji povjerenja kod građana svih nacionalnosti u pravičnost i mudrost Božjih zastupnika na Zemlji – svećenika katoličke crkve.

Iako ja u Njemačkoj, poštovani gospodine Bise, nisam imao priliku čitati o ovim i ovakvim radnim / društvenim uspjesima uvaženog biskupa Perića, čvrsto vjerujem da je razlog tome isključivo moja poslovna prezauzetost i neredovno praćenje događaja u Bosni i Hercegovini.

Ja gospodine Bise, želim da vjerujem, da sam u ovim mojim navodima vrlo blizu (apsolutnoj) konačnoj istini.
Kažem, vrlo blizu konačnoj istini, jer negdje pročitah, da konačna istina pripada
samo mrtvima…

Bio bih vam vrlo zahvalan gospodine Bise, bio bih vam vrlo zahvalan uvaženi biskupe Periću, ako biste bili u mogućnosti, poslati mi dokumentovane informacije o svim ovim, (od mene) gore navedenim, radnim / društvenim uspjesima biskupa Perića i iste mi poslati za Njemačku.
Ja bih sve to uredno preveo na njemački jezik i ove informacije proslijedio mnogim značajnim društveno-političkim radnicima Njemačke, od kojih mnoge i lično poznajem.
Istinska je šteta, da se u Njemačkoj vrlo malo zna o ovim (od mene) gore navedenim,
radnim / društvenim uspjesima uvaženog biskupa mostarskog – Ratka Perića.

Uvaženi biskupe mostarski, gospodine Ratko Periću, poštovani gospodine Nermine Bise, poštovani čitaoci tacno.net, nadam se da se u budućnosti nećete čuditi, ako vam pošaljem poneki odgovor, iako me ništa niste pitali.

Moj (od 2010. pokojni) otac Aleksandar, stari logoraš HR Herceg-Bosne, imao je običaj reći: Ja sam Švabo – u mene je glagol uvijek na kraju!

S poštovanjem vas pozdravljam

Sergio Sotrić

Köln, 04.06. 2013.

tačno.net
Autor 4.6.2013. u 11:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija