Sergio Šotrić: OTAC NA „SLUŽBENOM“ PUTU UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA PARA-TVOREVINE „HERCEG-BOSNE“

Sergio Šotrić
Autor/ica 22.12.2017. u 10:33

Sergio Šotrić: OTAC NA „SLUŽBENOM“ PUTU UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA PARA-TVOREVINE „HERCEG-BOSNE“

Foto: 29.11.2017 / pauza u foajeu ICITY – nakon Praljkovog samoubistva – u očekivanju nastavka izricanja pravosnažne presude ratnim zločincima

Znaš šta je novo stari? Nećeš mi vjerovati, više ne odbijam bonbone. Ma ne zezam se, ozbiljno ti kažem, u Holandiji – u Haškom tribunalu sam 29.11.17 počeo sisati bonbone.
Uhhhh stari, jesu dobre bonbone! Pravo osvježavaju!
 

Piše: Sergio Šotrić

„Tvoj otac je mogao izdržati puno više batina nego ja, njega su najviše mlatili od svih nas. Da su mene onako mlatili, ja bih umro, ja to ne bih mogao izdržati“…
Ljeto 2016 u Mostaru je vrelo, u pauzi jedne javne tribine u hotelu „Bristol“, sretnem starijeg čovjeka, koji je, sa mojim ocem i mnogim drugim nedužnim civilima, bio logoraš zloglasnog koncentracionog logora HVO-a „Dretelj“ – krvavog produkta „Udruženog Zločinačkog Poduhvata“ (UZP). Njegove gornje riječi, kao i druga brojna sjećanja nekih očevih drugara – logoraša logora para-tvorine „Herceg-Bosne“ – koji su mi zadnjih godina stizale iz svih krajeva svijeta – u pretinac elektronske pošte – dobro sam zapamtio, ali ne iz razloga što imam namjeru da se svetim ili da mrzim. NE! Ja pamtim jer je „don´t forget“ kamen temeljac oprosta, a samo na temelju oprosta se može graditi pomirenje.

Moj otac je volio bonbone. Sjećanje mi datira još iz rane mladosti – bonbone je otac uvijek imao u džepu napr. svog sakoa, u jakni, u kaputu, u džepu pantalona… Uvijek je ljudima u svom okruženju nudio bonbone. „Hoćeš jednu bonbonu“, često bi me nerviralo to njegovo pitanje – upućemo meni. Ja nikad nisam volio bonbone… Ne znam stari, kakve svrhe je imalo stalno pitati mene, da li želim bonbone, mene, koji bonbone nikad nije volio, kada ti je odgovor unaprijed već bio poznat? Možda si se potajno nadao, da ću jednog dana ipak uzeti bonbone. Nećeš mi vjerovati stari, imao si pravo, uzeo sam ponuđene mi bonbone 29.11.2017 u Holandiji, u Haškom tribunalu sam počeo sisati bonbone…

Miriše na snijeg u Njemačkoj 28.11. kao nekad krajem 70tih – početkom 80tih, kada me je otac često vikendom vozio na Grebak kod Nevesinja. Potrpali bismo u nas Fiat skije „Elan“, obukao bih skijaško odijelo „Toper“ – do snijega na Grepku nije bilo daleko. „Hoćeš jednu bonbonu“? Pa bola´stari, vozi, raja su već gore, kakva te bonbona spopala, znaš da ne volim… Iz mediteranskog Mostara do sniježne piste na Grepku, samo nešto više od pola sata. Nije tu bilo nikakve infrastrukture, nije bilo žičare ni ski-lifta – samo priroda, snijeg, sniježna padina i uživanje. Tu su vikendom skijala mostarska raja – tu je bilo najbliže – ako niste imali vremena otići na na Jahorinu, Kupres, Kopaonik ili u Sloveniju – ako je put do Rujišta bio zaleđen… Dok smo se mi par sati niz brdo spuštali slalomom, očevi su stajali po strani, pušili i čekali. 10tak godina kasnije, veliki broj nas je završilo napr. u Londonu, Köln-u, Stockholm-u, Oslu itd., a veliki broj naših očeva je završio u koncentracionim logorima „Herceg-Bosne“.

Miriše na snijeg tog 28.11. u Köln-u, prije polaska za Den Haag šaljem zadnje poruke mojim poslovnim kontaktima u svim važnim njemačkim medijima: ARD, ZDF, Der Spiegel, n-TV, Stern, FAZ, RTL itd. – podsjećam ih (iako znaju, ali od duplog glava ne boli) da se sutra očekuje pravosnažna presuda čelnicima paratvorevine „Herceg-Bosne“. Pripremam se za put… Na brzinu zapisah i objavih misao na društvenoj mreži „Facebook“:

ŽURIM STARI, DUG JE PUT DO HAGA
Dragi moj Stari,
nadam se, da je danas kod tebe na mostarskom pravoslavnom groblju “Bjelušine” sve u najboljem redu i da počivaš u miru. Ne brini, ovdje u Germany je sve OK, a ja se evo spremam na put za Holandiju. Znaš da se sutra izriče pravosnažna presuda onim izrodima, čijom krivicom si i ti prošao i “Dretelj” i “Heliodrom” i sve druge koncentracione logore para-tvorevine takozv. “Herceg-Bosne”, kao tada “opasni” mostarski penzioner, sa “pogrešnim” imenom i prezimenom. Žurim stari, pričam ti sutra, kako je bilo – kako je prošlo. Tvoja unuka je odlična učenica – na njenom pisaćem stolu i dalje stoji tvoja fotografija – ona na kojoj si sa biciklom, od kojeg se zadnjih godina nisi odvajao. Kažem joj ja: “šta će ti ova slika od djeda, ima puno ljepših, gdje si baš ovu našla”. Ali džaba – tvrdoglava je na tebe – hoće da je ta slika svakodnevno podsjeća na tebe, ne možeš je ubijediti. Idem stari, dug je put do Haga. Ama hoću – fino ću se obući za sudnicu, odijelo i kravata – znam bola´ ta nisam više klinac, kad ćes više shvatiti – 52 je meni – i ja bih za par godina djed mogao biti.

Volim te stari!

Sergio Sotric / 28.11.17

sašašotrić

Foto: moj otac Aleksandar – Saša – Šotrić, sa Jolom Musom i mostarskom rajom na Blidinjskom jezeru početkom 80tih

Sjedam u auto, pojačam radio, ide pjesma: „We will rock you“ britanske grupe „Queen“. Odavno nisam čuo ovu pjesmu na njemačkom radiju, naviru sjećanja na tu 1979-tu i klupske prostorije Plivačkog kluba „Velež“ u potkrovlju mostarske „Banje“. Jedan od glavnih ljudi u tadašnjoj upravi, ovog plivačkog bosanskohercegovačkog šampiona, bio je moj otac, zajedno sa Ferdom Jerkićem, Franjom Cvitkovićem i još nekima… Mi smo tada trenirali svaki dan, a prije i poslije treninga – opuštali bismo se u novim klupskim prostorijama, koje je finanisrala uprava. Ništa nam tada nije falilo, kupili su nam bili čak i gramofon „Toska“ i ploče po našem ukusu. Treštala je tada u PK „Veležu“ pjesma „We will rock you“, sa duplog -Live – albuma grupe „Queen“, kupljenog u mostarskoj robnoj kući „HIT“. Tadašnja engleska kraljica Elisabeth II. je i danas živa i još uvijek nosi krunu Velike Britanije, pjevač grupe „Queen“, Freddie Mercury, odavno je preminuo, kao i moj otac, a neka raja, sa kojima sam tada plivao za crvenu boju „Veleža“, kažu mi danas, da to više nije njihov klub, da su se promijenila vremena, da je sada sve drugačije. Znam, vremena se uvijek mijenjaju, tako je to od pamtivijeka – nije do vremena, do ljudi je. Za koji klub danas navijamo je manje važno, ali jasno vidim – neki od nas u starost ulaze kao čestiti ljudi, a neki od nas će u grob otići kao simpatizeri ratnih zločinaca.

Vozim u noć, dolazim u Den Haag u kasnim večernjim satima, sastajem se u hotelu sa članovima našeg tima koji su letjeli iz Splita do Amsterdama, a potom kolima do Haga. Umorni smo, napeti – šta nas očekuje sutra u sudnici… Godinama je „Centar za mir Mostar“ radio na prikupljanju dokaza – 75 000 autentičnih dokumenata vezanih samo za predmet „Prlić i ostali“, odnosno vezanih za udruženi zločinački poduhvat nekadašnje „Herceg Bosne“. Godinama su stručnjaci i vještaci radili na verifikaciji dokaza, svjedoci su svjedočili, pravni stručnjaci formulirali, suci prvostepeno presudili… Posao je završen – noćas više ništa ne možemo uraditi – možemo samo sačekati sutrašnji dan… Počinje šupanje (mostarski izraz za zezanje), provjereni mostarski lijek protiv zabrinutosti, protiv sekiracije, protiv problema, protiv neizvjesnosti… Šupanje djeluje uspješno kao i uvijek, zabrinute bore naših lica se formiraju u osmijehe… Odlazak na spavanje, ponoć je odavno prošla, ustajanje je u ranu zoru…

Još je mrak u Holandiji – daleko je zora. Dok oblačim odijelo i vežem kravatu, sa moga laptopa – sa you tube-a – hotelskom sobom odzvanja pjesma „We will rock you“. Navio sam je zorom za svoju dušu… U sali za doručak: Safet, Samir, Humo i ja. Alija je već otišao zbog intervjua za medije u jutarnjem programu, Lovac je već sa borcima, pred zgradom suda… Ne doručkujem – tako navikao u Njemačkoj – samo kafa… Sa Humom evociram uspomene na naše igre glavometa, u plićaku tada prepune plaže u Velikoj Dubi (Makarska rivijera) 80 i neke. Ja sam tada najmlađi – u timu su Braco i Zoran protiv Hume i mene. Današnji hroničari bi možda zapisali, da su tada glavometa na hrvatskom teritoriju igrali Hrvat i Srbin protiv Bošnjaka i Srbina. Ja bih i danas rekao: starija mostarska raja me pustiše da igram sa njima. U ratovima 90-tih, Braco i Humo su u Armiji BiH (Humo je komandant), Zoran je u HVO-u, ja u Njemačkoj – uspjevam pridobiti čak i čelnike njemačkog i evropskog fudbalskog prvaka „Borussia“ Dortmund, za lobiranje u korist BiH, za obnovu Starog Mosta… Kakve veze ima fudbal sa ratom u Mostaru, sa agresijom na BiH? Ama ima – ima neka tajna veza – i fudbal i glavomet, sve je važno, svaki detalj može da bude džoker karta, sve se može legitimno koristiti u odbrani domovine. Sva četvorica smo evo i danas živi i zdravi, Bracin sin igra uspješno košarku u Španiji, Humo i dalje komandant – danas u Ukrajini, Zoran nije više HVO, danas je obiteljski čovjek i funkcioner SDP-a, ja i dalje guram i u Germany i u Mostaru… Samo glavometa nismo zajedno igrali 35 i kusur godina, a jedna od najljepših plaža na Jadranu, od rata u Hrvatskoj (do danas) zarasla je u korov i draču, ne zbog „komunjara“, ne zbog rata (tu nije ispaljen ni jedan jedini metak), nego zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa mještana…
Vozač dolazi u hotel po nas, ubacujemo stvari u auto – idemo…

Prije nego što se uputimo prema zgradi „Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju“ (ICTY), pozvani smo na kafu u kancelariju čovjeka, koji se godinama bori na prvoj liniji međunarodnog prava, zastupajući interese Bosne i Hercegovine u Hagu. Na brzinu pijemo kafu – pričamo – prognoziramo kakav će biti ishod pravosnažne presude. On je vedar, optimističan je… Krećemo, početak u sudnici je u 10:00 sati, a prije toga treba proći kroz brojne stroge kontrole na ulazu u Haški tribunal.

Pješke ćemo, od njegove kancelarije do ICITY-a je samo par stotina metara. Prolazimo pokraj monumentalne zgrade sjedista EUROPOLA (evropske policije) i konačno se pred nama ukazuje zgrada Haškog tribunala, opkoljena brojnim reportažnim kolima raznih svjetskih medijskih kuća. Nazirem već i neka poznata lica, pozdravljam se sa Rasemom, Denijem – razmjenjujemo par riječi. Lovac me zove, da mi pokaže transparent, koji su borci Armije BiH u ranu zoru stavili na zidić Haškog tribunala. Nas dvojica idemo do transparenta – po mojoj slobodnoj procjeni 20t-ak metara dugačak – ispunjenog ratnim fotografijama barbarskog razaranja jednog dijela grada Mostara (istočno od Bulevara Narodne Revolucije) granatama HVO-a i HV, na kojem je ispisana poruka „Justice for Mostar“. Ove Mostarske i Mostarci su se truckali skoro 2 000 km u autobusu do Haga, sa željom da prisustvuju zadnjem međunarodnom aktu mostarske ratne priče.

 hagmostar1

Foto: SŠ

Ulazimo u dvorište tribunala… Stajemo u red… Prolazimo kroz ulazna vrata…
Svjestan sam činjenice – danas će se ovdje pisati istorija…
Kao na internacionalnom aerodromu – kontola – skener, moramo izvaditi sve iz džepova, skinuti čak i kaiš, sve mora proći kroz skener…
Lovac je u redu iza mene i dok čekamo da dođemo na red, čujem njegov glas:
„hoćeš bonbonu, uzmi bonbonu“?
Okrenem se – Lovac drži u ruci otvoreno pakovanje, pruža mi… „Uzmi bonbonu“, kaže… Taman pođoh da mu kažem: „izvini Lovac, ne volim bonbone, nikad ne sisam bonbone, hvala ti, ali …“., a onda se u sekundi predomislih i rekoh:
HOĆU, hvala ti“ – uzeh ponuđenu bonbonu, stavih bonbonu u usta.
Skidajući sako odijela, stavljajući ga u plastičnu posudu, koju će mlada policijska službenica za koji trenutak gurnuti kroz skener, sisam bonbonu.
Dobra bonbona! Pravo osvježava ova bonbona!

Nakon skrenera, opet kontrola – policajac koji u ruci drži mobilni detektor, pregledava svaki djelić mog tijela… Nakon toga, konačno mogu ući unutra, ali prije toga moram u pretinac odložiti mobilni telefon – fotografisanje u unutrašnjosti suda nije dozvoljeno. Sa sobom sam ponio samo moj mali notes, u koji s vremena na vrijeme zapišem neke za mene važne detalje. U foajeu sudnice se nas petorica razdvajamo od ostale raje. Oni će u prostoriju koja je namjenjena za publiku, a mi ćemo na glavnu galeriju – odmah uz sudnicu – imamo plave akreditacije sa slovom V.

 vippers

Foto: SŠ

Sudnica je na prvom spratu. Ispred ulaza galerije za goste, pripremljeni su prevodilački prijemnici sa slušalicama. Sjedamo na rezervisana mjesta u 3. redu (od ukupno 5). Ispred nas su članovi porodica osuđenika, ambasadorica BiH, diplomate itd. Roletne na velikom staklenom zidu (od poda do plafona), koji nas dijeli od sudnice, još su spuštene. Stolice se polako pune. Sa strane čujem glas: „eno ti Zvone – eno ti Jeze“. Gledam, ne vidim ga… „Gdje je“? „Eno ga tamo“… U tom trenutku, ugledam Zvonu – Zvonka Vidovića, koga mostarska raja zovu Jeza. Zvonko Vidović – Zvona sjedi u zadnjem redu – odmah do vrata. Zvona je trenutno rukovodilac „Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima HVO-a“, a u ratu 90-tih je bio (kako Mostarci imaju običaj reći) čivija – pitao se – u vojnoj policiji HVO-a.

Sjetih se kraja 80-tih, sjedimo jednom na Rondou… Zvona je tada uspješan mostarski ugostitelj (njegov prvi – tadašnji – kafić je do kafića Gare Kovačevića na starom Veležovom igralištu), a ja sam tada upravo izdao svoju LP ploču (tada nije bilo CD-ova). Pred nama je na stolu primjerak tadašnjeg sarajevskog tabloida „AS“, na naslovnoj strani je moja slika, sa kratkim tekstom, vezanim za moju muzičku karijeru. Zvona mi tada reče: „Šole (moj mostarski nadimak), nekako je poseban osjećaj sjediti sa nekim, koga znaš od ranije, a ko je postao popularan i čija slika se nalazi u AS-u“. Kažem mu: “bola´ Zvona, kakav poseban osjećaj – ja sam onaj stari – ja sam onaj isti, ja se ne mijenjam, samo zato što sam izdao gramofonsku ploču (i kasetu), što se moje lice trenutno nalazi na TV ekranima i u novinama…

Prije par dana, razvije se diskusija na mome Facebok profilu. Objavim javno, da je moj stari poznanik  Zvonko Vidović – Zvona, jedan od organizatora manifestacije pod nazivom „Molitveni skup uoči drugostupanjske presude hrvatskim uznicima u Haagu“, koja se održava 28.11.17 (jedan dan prije izricanja pravosnažne presude u Hagu) u katedrali „Marije Majke Crkve u Mostaru (u 17.30 h paljenjem svijeća i molitvom sv. Krunice na „Trgu Blažene Djevice Marije – ispred Crkve – u 18:00 h misom u katedrali). Na oficijelnom plakatu ovog molitvenog skupa za – u prvostepenoj presudi osuđenu – šetorku čelnika paratvorevine „Herceg-Bosne“ stoji, da je jedan od (ukupno 3) organizatora i „Zaklada za pružanje pravne pomoći braniteljima HVO-a“, čijim uredom rukovodi moj susjed (porodične kuće Šotrića i Vidovića su u blizini mostarskog Rondoa jedna od druge udaljene svega 50-tak metara) Zvonko – Zvona – Vidović. Na ovu moju Facebook- objavu se (u komentarima) javila masa mostarske raje, javio se i Zvona Vidović – pljuštali su komentari društvenom mrežom širom svijeta. Pošto je i Zvona, kao i ja, akreditiran u Haškom tribunalu, završimo ovaj naš (javni) dijalog na Facebook-u sa riječima, da se 29.11. svakako vidimo u Haagu, gdje ćemo nastaviti razgovor na ovu temu, a Zvona mi obeća objasniti neke detalje. Dobro kažem, vidimo se u Den Haagu, u sudnici Haškog tribunala (na suprotnim stranama).

Stolice u sudnici, na galeriji za goste, u međuvremenu su popunjene. Pokraj mene, sa lijeve strane sjedi meni nepoznati čovjek (nije bilo vremena da se upoznamo i popričamo). Roletne na staklenom zidu ispred nas počinju polako da se dižu – javlja se i slika i na TV- monitorima, sa moje desne i lijeve strane. Stavljam slušalice, podešavam prijemnik na kanal broj 6 – na ceduljici stoji, da je na tom kanalu simultano prevođenje na: Bosanski / Hrvatski / Srpski (B-H-S jezik) – u Mostaru dvije škole pod jednim krovom, a u tribunalu UN-a jedan kanal, jedan prevodilac, jedan jezik…

Sudije ulaze u sudnicu, svi ustajemo – sudije sjedaju iza gornje središnje katedere – svi sjedamo. Od šestorice prvostepeno optuženih, prisutna su petorica – Berislav Pušić se odrekao prava, da bude prisutan. Odvjetnici odbrane se pojedinačno prozivaju – ustaju… Predsjedavajući sudija Agius – predsjednik Žalbenog vijeća – počinje sa čitanjem sažetka konstatacija Žalbenog vijeća… Kaže: „ovo je posljednja presuda koja će biti izrečena u tribunalu, ovdje se radi o dugom i složenom predmetu, koji traje od 2006. godine. Sudija Agius nastavlja čitanje pravnog teksta: „raspravno vijeće je zakljucilo da su sva šestorica optuženih bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata“. Sudija Agius napominje da je u prvostepenoj presudi konstatovano da su čelnici Herceg-Bosne kreirali sistem deportacije muslimanskog stanovništva sa područja ove paradržavne tvorevine. To podrazumijeva ubistva, zlostavljanja, zatočenja, mučenja i ostalo. Zločini su se odigrali između 1992. i 1994. u osam opština i u logorima, u dijelu BiH koji je proglašen kao dio Hrvatske zajednice i kasnije Republike Herceg-Bosne.

Bilježim u svoj notes: „Praljak nenormalno crven u licu – crven kao rak…
Osuđenici sjede sa lijeve strane (gledano iz moje perspektive) – iza katedre, ispred koje sjede tri reda službenika suda, odvjetnici itd.
Bilježim u svoj notes: „Praljak se hvata za čvor svoje kravate, dok sudija čita izvode iz njegove žalbe, kao da ga gusi neistina, koja izvire iz riječi njegove vlastite žalbe.

Sudija Agius čita: „Praljak ulaže žalbu na konstatacije Pretresnog vijeća o tome da su snage HVO-a protivpravno zatvorile više od 1.000 civila Muslimana u raznim kućama u opštini Prozor, gdje su ih držali u u teškim uslovima i pretrpanim prostorijama. Praljak tvrdi da je moguće da su neki Muslimani u te kuće otišli dobrovoljno, da je njihovo premještanje bilo nužno zbog njihove bezbjednosti, te da su i dalje uživali izvjesnu, premda ograničenu, slobodu kretanja i da nisu bili zatočeni. Žalbeno vijeće odbacuje ove tvrdnje, kojima je zanemareno obilje dokaza na koje se oslanjalo Pretresno vijeće, ili kojima nije pokazano da nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi došao do istoga zaključka, Praljkova žalba se odbija.

Sudija nastavlja čitati: „Kako je iznijelo Pretresno vijeće, nakon prvih mjesec dana tog zatočenja, snage HVO-a su prisilno raselile i premjestile žene, djecu i starije osobe, Muslimane. Praljak tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo tim što je konstatovalo da su oni bili prisiljeni da odu, i da je trebalo da uvaži mogućnost da je odlazak bio njihov izbor, kao i, u svakom slučaju, mogućnost da je njihov odlazak bio neophodan iz bezbjednosnih ili vojnih razloga. Pretresno vijeće je konstatovalo da su vojnici HVO-a za premještanje tih civila koristili kamione, da su pucali u zrak da bi natjerali Muslimane da se popnu u kamione, i da su ih potom primorali da idu pješke pod vojnom pratnjom… Pretresno vijeće je zaključilo da je Praljak dijelio odgovornost za teške uslove zatočenja, da je premještanje vršeno u vrijeme kad na tom području nisu vođene borbe i da je mogućnost povratka bila isključena. Žalbeno vijeće ne pronalazi nikakvu grešku u tim konstatacijama i odbija Praljkovu žalbu.

Sudija Agius čita: „Pretresno vijeće je zaključilo da je jedan tenk snaga HVO-a otvarao vatru na Stari most tokom cijelog dana 8. novembra 1993. i da do večeri taj most samo što se nije srušio… Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, konstatuje da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom…

Pomislih: ni za Hitlera, ni za Musolinija, Stari Most nije bio vojni cilj, ni za ustaše NDH Stari most nije bio vojni cilj, iako su zajedno sa Nijemcima 14. februara 1945, pred jurišima anitifašista – partizana, bježali iz Mostara, ali eto za HVO je Stari most bio vojni cilj. Dobro, pomislih, barem je Haški tribunal nedvojbeno ustanovio ko je srušio Stari most – Stari most je srušio HVO.

Bilježim u svoj notes: „Prlić se trudi da u sudnici izgleda kulturno, ali dovoljno je pogledati izraz njegovog lica… Sa ovakvom facom, Jadranko Prlić bi komotno mogao nositi ulogu hladnokrvnog teroriste-psihopate u Hollywoodskim filmovima“…

 prlic

Foto: pr.scr. N1

Sudija Agius čita: Pretresno vijeće je takođe zaključilo da su snage HVO-a držale istočni Mostar pod opsadom, koja je trajala od juna 1993. do aprila 1994., uslijed čega je stanovništvo bilo ograničeno na enklavu koja je bila gusto naseljena. Stanovnici nisu mogli napustiti istočni Mostar i bili su prisiljeni da žive u krajnje teškim uslovima, bez hrane, vode, struje ili odgovarajuće medicinske pomoći, dok je HVO vršio intenzivno i neprekidno granatiranje istočnog Mostara, vodio kampanju snajperskog djelovanja, hotimično otvarao vatru na pripadnike međunarodnih organizacija i osujećivao ili blokirao humanitarnu pomoć. Pretresno vijeće je zaključilo da su ti postupci konkretno imali za cilj diskriminaciju Muslimana u Mostaru i terorisanje civilnog stanovništva. Stojić, Praljak i Petković osporavaju te i s njima povezane konstatacije. Oni nisu pokazali da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu grešku. Žalbeno vijeće odbacuje njihove prigovore.

Sudija čita dalje – čitava knjiga… Učešće šestorice čelnika u „udruženom zločinačkom poduhvatu“…

Sudija pravi kratku pauzu – konačno je isčitao čitav uvodni pravni tekst – prelazi na izricanje presuda… Napetost raste…
Prlić je prvi na redu, ustaje, zakopčava sako, neprirodno trepće očima, kao dijete, koje je napravilo neki belaj i koje  – zbog napravljenog belaja – svaki čas očekuje očev šamar…

Iz gore navedenih razloga, Žalbeno vijeće, na osnovu člana 25 Statuta…

U odnosu na Jadranka Prlića, ODBIJA Prlićevu žalbu u cijelosti;

POTVRĐUJE kaznu od 25 godina zatvora!

U tom trenutku, nepoznati čovjek, koji sjedi sa moje lijeve strane, grabi neočekivano moju lijevu ruku i stiska moju šaku do bola. Pretpostavljam da je na taj način želio da spriječi da skoči sa stolice – kao na tribini nekog fudbalskog stadiona – i da glasno uzvikne: „BRAVOOOOO SUUUUDIJAAA“! Umjesto toga, ostaje da sjedi mirno na stolici, kao i svi mi, prazneći svoju energiju na mojoj šaci… Njegov stisak ruke polako popušta – pruzam mu desnu ruku – rukujemo se bez riječi…

U tom trenutku Lovac počinje raji dijeliti bonbone – od ruke, do ruke…
Jašta ću, dajem mu znak rukom, uzimam 2-3 bonbone odjednom…
Uhhhh jesu dobre bonbone! Pravo osvježavaju! 

Jadranko Prlić je pravosnažno osuđeni ratni zločinac… 

Bruno Stojić je sljedeći – ustaje…

ŽALBENO VIJEĆE POTVRĐUJE kaznu od 20 godina zatvora!

Bruno Stojić je pravosnažno osuđeni ratni zločinac…

Slobodan Praljak je sljedeći – ustaje…
ŽALBENO VIJEĆE POTVRĐUJE kaznu od 20 godina zatvora!

Slobodan Praljak je pravosnažno osuđeni ratni zločinac…

Praljak počinje da urla u sudnici, derući se govori, da on sa prijezirom odbacuje presudu UN tribunala, potom eksira nešto – izgledajući pritom kao grmalj, koji na nekoj svadbi nazdravlja domaćom rakijom…
Praljak sjeda… Zavaljuje se u stolicu… Odvjetnica govori, da je njen klijent popio otrov…
Otrov?
Cijanid, kao sto su to imali običaj raditi njemački nacisti, suočeni sa licem pravde?
Kamere sve snimaju…
Roletne na staklenom zidu se spuštaju, slika na TV- monitorima nestaje, nakon par minuta smo zamoljeni da napustimo galeriju za goste i da se uputimo u foaje…
Rečeno nam je, da će pauza trajati 15-tak minuta…

Silazimo u foaje. Pričamo, rezimiramo utiske…
Koji otrov je popio Praljak? Je li još živ ili je već negdje gore sa njegovim pokojnim ocem, partizanom, koji je nakon Drugog svjetskog rata (kao službenik OZN-e) neumorno tamanio fašiste-ustaše, koje su se godinama nakon kapitulacije nacističke Njemačke još uvijek skrivale po špiljama zapadne Hercegovine (ove ustaše je narod nazivao „škripari“)?

Humo donosi kafu sa automata. Tada nastaje i ova moja fotografija (sa početka teksta) – slikanje je zabranjeno, ali neko od raje me krišom slikao, sudski službenik sve vidi – okreće glavu, pravi se da ne gleda, pravi se da ne vidi…

Čujem povišene glasove iz sredine foajea – odlazim tamo. Mala ženica – ako me oči ne varaju – hrvatska veleposlanica u Kraljevini Holandiji, Andrea Gustović-Ercegovac – razgovara žučno sa portparolom Haškog tribunala Nenadom Golčevskim, govoreći mu povišenim tonom: „ovo je skandal, ja sam ovdje blokirana, meni se onemogućava da dođem do mojih državljana, ja hoću odmah da razgovaram sa presjedavajućim sudijom, ja nemam informacija šta se dešava sa Slobodanom Praljkom, ja ZAHTJEVAM odmah…“ Nenad Golčevski, joj smirenim glasom uljudno i profesionalno objašnjava, da treba da se strpi, da on ima informacije, da je Praljak stabilizovan i da se nalazi na putu za bolnicu, da u ovom trenutku nije moguće da bilo ko razgovara sa predsjedavajućim suda, da su se sudije povukle u zasebnu prostoriju itd. „Ali ja ZAHTJEVAM! Ja tražim, da odmah razgovaram sa predsjedavajućim sudijom, ja sam ovdje blokirana…“ – nastavlja hektično siktati gospođa Ercegovac. Čovjek mojih godina, koji stoji pokraj nje, počinje da se dere: „ovo je sve veliki šou (show) – sve je ovdje samo šou“. Ja mu prilazim – fiksiram ga u oči i kažem mirnim glasom: „gospodine, a ko ovdje pravi šou u sudnici, ko je taj, ko ovdje danas pravi shou“? Veleposlanica Ercegovac (koja stoji sa moje lijeve strane) i portparol suda Golčevski (koji stoji sa moje desne strane), na te moje riječi šute. Mirnoća moga glasa, ovog galamdžiju vjerovatno iritira, on počinje još glasnije da se dere u sred foajea Haškog tribunala govoreći mi: „jeste li vi sada sretni“? Mirno mu odgovaram, fiksirajući ga očima, kao laserom: „ne gospodine, ja nisam sretan, pored ovoliko žrtava ratnih zločina ne mogu da budem sretan“. On malo smanjuje svoju dreku, govoreći mi uzbuđeno: „vi nemate pojma kako je njima u zatvoru, ja to znam, ja njih redovno posjećujem u zatvoru, ja znam kako je njima u zatvoru“…
Humo, videći (kako mi kasnije reče) da sam se ja bio nageo prema ovom galamdžiji (iako moje ruke cijelo vrijeme držim u džepovima pantalona odijela), dolazi do mene, povlači me za rukav – nas dvojica se vraćamo do naše grupe – policajci suda smiruju ovog galamdžiju, a više se ne čuje ni glas veleposlanice Ercegovac…

U zgradu Haškog tribunala hektično utrčava neka holandska specijalna jedinica, izgledaju kao vatrogasci, ali uniforme su im žute, pod punom su opremom – gas maske, boce sa kisikom… Trče uz stepenice, mi ne znamo šta se dešava, možda sumnjaju u kontaminaciju suda? Novinari, čiji Press- centar se svakako nalazi u foajeu tribunala, koriste pauzu, tražeći sagovornike za brojne intervjue…

Čekanje se odužilo – pauza koja je trebala trajati 15-tak minuta, traje već 2 sata – izlazim napolje, ispred zgrade tribunala u malo dvorište ograđeno rešetkama. Tu stoje pušači, i tu je poneka kamera, vode se intervjui… Vidm tu i Zvonu Vidovića – dijeli neke letke. Krenem prema njemu, Zvona me ugleda, ostavi se dijeljenja letaka… Pozdravismo se… „Rekao sam Faruku (naš zajednički poznanik), zagrlit cu Sholeta, kad ga vidim u Hagu“ – to je prvo, što će mi Zvona reći u Haškom tribunalu. „Nemam ja ništa sa misama u crkvi, Shole, znaš ti da ja nisam od toga“ – nastavi Zvona. Kažem: „Zvona, nemam ja ništa protiv normalnih misa, ali ja sam principijelan, da si mi najrođeniji, ja bih reagovao onako kao što sam reagovao prema tebi neki dan – uostalom, na oficijelnoj internet stranici tvoga „Ureda za pružanje pravne pomoći braniteljima HVO-a“ ne stoji ni jedno jedino ime odgovornih osoba, to bi napr. u Njemačkoj bilo krivično djelo. Ako nešto radiš, onda treba da stojiš iza toga – javno, sa svojim imenom i prezimenom“.
„Ma znam Sole, shvati me, meni je ovo dobar posao, oni me dobro plaćaju, ovi dolasci u Hag, putni troškovi i ostalo, sve mi je plaćeno…“

Službenica suda staje na stepeniste foajea, povišenim glasom moli za pažnju. Obavještava nas, da će se izricanje presude uskoro nastaviti, ali da se neće održati gdje je jutros bilo započeto – u sudnici broj 1 (na 1. spratu), nego da se selimo u sudnici broj 3 (na 2. spratu). Pošto je galerija za goste u ovoj sudnici manja nego u sudnici broj 1, neće biti moguće, da svi gosti ponovo uđu i prisustvuju završetku izricanja pravosnažne presude. Sud je – saopštava nam službenica – sastavio skraćenu-prioritetnu listu gostiju (na njoj su prije svega članovi familije osuđenika itd.). Od našeg tima na prioritetnoj listi je samo Safet. Opet skener, kontrola, detektor tijela itd. – Safet ulazi i penje se uz stepenice. Mostarci ne bi bili Mostarci, da nisu snalažljivi – Alija i ja prilazimo sudskoj službenici koja u ruci drži listu gostiju, objašnjavamo joj da je vrlo važno da i mi prisustvujemo – službenica provjerava prioritetnu listu – mi nismo na njoj, službenica nas kratko pogleda, klimne glavom u znak odobravanja. Nekoliko sekundi kasnije, Alija i ja već žurimo uz stepenice. Krajičkom oka sa vrha stepenica vidim dole Zvonu Vidovića, on ostaje u foajeu… Alija i ja ulazimo na galeriju – sve je gotovo identično kao i u sudnici broj 1, samo sudnica broj 3 ima manji broj stolica u publici. Sjedamo pokraj Safeta. Nakon nekoliko trenutaka, dolazi i Humo, sjeda pored nas…
„Kako si se ti Humo provukao“? Umjesto odgovora, Humo se samo smješka…
Roletne na staklenom zidu se podižu, slika na TV- monitorima se ukazuje…

Milivoj Petković je sljedeći – ustaje…

ŽALBENO VIJEĆE POTVRĐUJE kaznu od 20 godina zatvora!

Milivoj Petković je pravosnažno osuđeni ratni zločinac…

Valentin Ćorić je sljedeći – ustaje…

ŽALBENO VIJEĆE POTVRĐUJE kaznu od 16 godina zatvora!

Valentin Ćorić je pravosnažno osuđeni ratni zločinac…

Na kraju – Berislav Pušić – nije prisutan… Sudija Agius čita:
ŽALBENO VIJEĆE POTVRĐUJE kaznu od 10 godina zatvora!

Berislav Pušić je pravosnažno osuđeni ratni zločinac…

Sudije se ustaju, ratni zločinci se ustaju, mi se ustajemo… Sudije napuštaju sudnicu…
Čujem jednog od pripadnika rodbine ratnih zločinaca ispred mene kako kaže: „hajde, nemojte im sada tužno mahati“. Nekoliko njih maše rodbini, koju odvode na odsluženje robije, ali meni to njihovo mahanje izgleda, kao mahanje slomljenim rukama…
Ratni zločinci im odmahuju – u znak pozdrava – kiselim izrazima lica…

Napuštamo zgradu Haškog tribunala, reporteri čekaju, Safet i Humo daju intervjue. Samir i ja stojimo, pričamo, komentarišemo vijest, koja nam do ušiju dolazi od novinara – Praljak je preminuo u bolnici. Pomislih, sada će gore morati njegovom pokojnom ocu, partizanu – lovcu na fašiste-ustaše – polagati račune…
Prilazi nam reporterka BBC-a, pita nas – Samir odgovara…
Ja konačno uključujem moj mobilni telefon, zovem suprugu, da joj javim da je sve gotovo, ona sve zna – sve je pratila preko interneta…
Opraštamo se od Lovca i mostarske raje – oni će autobusom, opet 2 000 km do Mostara.

U 20:00 časova imamo direktno uključenje za TV. Mrak je – reflektori su upaljeni…
Safet, Samir i Humo govore prije mene… Govore sjajno!
Sve ide bez ikakve pripreme – govorimo spontano, iz glave… Alija nas intervjuiše…
Ja sam na kraju, u tom trenutku ledena kiša počinje da pada i vrlo brzo osjetim kako mi se kapi slijevaju niz lice. Ne prekidamo – nismo od šećera – TV intervju ide uživo…
Ja govorim u kameru:

„Haški tribunal je u slučaju “Prlić i ostali” poštovao činjenice i dokaze, a izrečena presuda predstavlja poštivanje pravnih normi i civilizacijskih vrijednosti, te njegovanje evropskih vrijednosti. Presuda je takođe satisfakcija za sve žrtve i članove njihovih porodica. Doživio sam danas tu satisfakciju u ime mog pokojnog oca, koji je prošao sve logore Herceg Bosne. U isto vrijeme, presudu doživljavam sa osmjehom na licu, ali ne osmijehom likovanja, jer na ovoj optuženičkoj klupi nisu sjedili moji prijatelji Hrvati, nije sjedio hrvatski narod. Ovu presudu doživljavam sa osmjehom na licu, sa željom da konačno svi zajedno u BiH krenemo u gradnju normalne evropske države u kojoj svi imamo svoje mjesto i ulogu. Mi imamo obavezu da pružimo svoje kapacitete Bosni i Hercegovini, kako bismo sljedećim generacijama ostavili normalnu državu”.

 safini

pr.scr. TV1

Kamere se gase, mi odlazimo u obližnji kafić, poručujemo bezalkoholno, prije puta, prije povratka rekapituliramo ovaj istorijski dan.
Danas je pred našim očima – u našem prisustvu – jedan ratni zločinac izvršio samoubistvo, Haški tribunal je potvrdio prvostepenu presudu – ukupno 111 godina zatvora – danas je pisana istorija…

Njih će vozač voziti do Amsterdama, odakle sutra lete do Zagreba, a onda preko Splita za Mostar. Ja ću svojim kolima, nazad do Kölna – kako sam i došao.
Opraštamo se…
Kažem: „hvala da sam imao mogućnost, biti danas ovdje sa vama“.

Sjedam u auto, dajem gas – već je kasno, sutra me čekaju poslovne obaveze… Pravim pauzu na benzinskoj, točim gorivo, prošla je ponoć, zapisah misao na Facebook-u:

DANAS SU SE NIJEMCI OSJEĆALI PODSJEĆANI NA VRIJEME SLOMA NACIZMA, KADA SU SE TROVALI HITLEROVI POMOĆNICI

30 sati nakon polaska iz Köln-a za Den Haag, vratio sam se u Köln. Danas su se svojim kućama iz Haga vratili svi SLOBODNI ljudi, osim pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Vozeći po lošem vremenu kući, na auto-putu sa 4 trake, slušam njemački državni radio, koji vijesti otvara naslovom: “danas smo se osjetili podsjećani na vrijeme sloma nacizma, kada su se čelni nacisti – za vrijeme trajanja Nirnberškog procesa – trovali kapsulama cijankalija. Danas se u sudnici otrovao pravosanažno optuženi ratni zločinac, general bosanskih Hrvata, SLOBODAN… Radio reporter priča dalje – gledam na navigaciju, još 120 km do kuće, skoro sam tu… Spavali smo malo, ali danas smo doživjeli veliku pobjedu Bosne i Hercegovine na najvažnijem “frontu” – na bini međunarodnog prava. Ova pobjeda nije pala sa neba – bio sam svjedok da su na ovoj pobjedi godinama radili vrsni kompetentni stručnjaci, patrioti – uvjerio sam se u činjenice, da se u toku ovog dugogodišnjeg procesa, bosanskohercegovački tim nije predavao i onda kada je mnogo toga za Bosnu i Hercegovinu izgledalo izgubljeno. Prikupljeni su neoborivi dokazi, obavljena su svjedočenja, neumorno je dokumentovano, uloženi su milioni sati rada, verifikovanja, provjera, savjetovanja… Od danas, 29.11.17 znamo – POBJEDA JE NAŠA!

Znam, par dana – možda i par sedmica – u medijima na Balkanu će se pojaviti razne interpretacije, lovci u mutnom će isplivati na površinu, nesposobni političari će pokušati svoju krivicu prebaciti na “zavjeru međunarodne zajednice” – po ko zna koji put će pokušati slagati i zavesti “svoje” narode. NEĆE USPJETI – presuda je ispisana na nekoliko jezika i ostaje neizbrisiva u istoriji naše planete, ostaje neizbrisiva u kolektivnom sjećanju ljudske civilizacije.

NE, neće uspjeti posvađati mene i sve normalne ljude sa našim prijateljima Hrvatima, sa kojima ćemo zajedno graditi ovu lijepu zemlju u srcu Evrope.

Sergio Sotric / 30.11.17

Narednih nekoliko dana je svako o pravosnažnoj presudi Haškog tribunala, rekao šta je imao reći. Domaći i strani mediji, domaći i strani političari, domaći i strani analitičari – svi smo čitali, svi smo gledali…
Ja nisam puno riječi trošio…
14.12.17 zapisah, objavih – mnogi mediji prenijese ove moje riječi, raja počeše dijeliti po društvenim mrežama:

NEMA VIŠE PRODAVANJA MUDA POD BUBREGE – AUF WIEDERSEHEN!

“Mi smo divljaci, koji se svakih 50 godina koljemo, mi ne možemo jedni sa drugima, mi se vijekovima mrzimo itd.” – ove i slične “stručne” analize sam 25 godina slušao na svim mogućim stranama – izrečene kako od stranaca, tako i od našeg naroda. Najkasnije 29.11.17. je – dame i gospodo – došao KRAJ vašim “stručnim” analizama.

“Žao mi vas je”, ali ICTY je kroz niz presuda utvrdio agresiju SRJ (Srbije) i Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, u skladu sa programima stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. Zaključci presuda ICTY-a se baziraju na dokazima o direktnoj i indirektnoj intervenciji SRJ (Srbije) i Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

AGRESIJA dame i gospodo je jedina riječ, koju ubuduće u ovom kontekstu želim da čujem, sve ostale “bajke i basne” ostavite za nekoga drugoga, kome još uvijek možete prodavati muda pod bubrege.

Na Bosnu i Hercegovinu je izvršena AGRESIJA sa dvije strane – klasična AGRESIJA. Nikad se mi dame i gospodo ne bismo poklali u obimu, koji se desio 90tih – možda bi 1992 bilo samo sporadičnih – ograničenih sukoba (sa malim brojem žrtava), koji bi se ubrzo smirili – da ovoj “krvavoj svadbi” – AGESIJI – nisu kumovale Srbija i Hrvatska.

Molim, neki od vas ne žele prihvatiti pravosnažne presude međunarodnog tribunala UN?
Ma jebite se (izvinjavam se damama na izrazu) – ko ste to vi, da vi kao ne prihvatate odluke najeminentnijih međunarodnih organizacija?
KO STE VI?
Ma nema vas nigdje na mapi!
Vi ste istorijski / povijesni gubitnici, koji će kao takvi biti zapisani u analima ljudske civilizacije.

Pričajte vi sada Ku…!

Bosna i Hercegovina izlazi kao pobjednik, sa svim njenim ljudima, koji žele da žive po uzusima: međunarodnog prava, pravne države, čovječnosti, civilizacijskim vrijednostima – koji jedni drugima žele biti dobre komšije, susjedi i prijatelji.
Svima ostalima upućujem jedno veliko:
AUF WIEDERSEHEN!
Aufwieeeeeedddeeeerrrrssseeeeeeehhhheeeeeeen…..

Nema više prodavanja muda pod bubrege!

Sergio Sotric / 14.12.17

Dragi moj Stari,
nadam se, da je danas kod tebe na mostarskom pravoslavnom groblju “Bjelušine” sve u najboljem redu i da počivaš u miru. Ne brini, ovdje u Germany je sve OK, a ja se evo spremam na posao…
Čuo si sve, izričene su pravosnažne presuda onim izrodima – ratnim zločincima, čijom krivicom si i ti prošao i “Dretelj” i “Heliodrom” i sve druge koncentracione logore para-tvorevine takozv. “Herceg-Bosne”, kao tada “opasni” mostarski penzioner, sa “pogrešnim” imenom i prezimenom.
Sve si čuo, sve znaš – ovo je početak kraja takozv. Herceg-Bosne.
Ma znam stari, trajat će još dugo ova borba, ali niko više neće ići na „službeni“ put udruzenog zločinačkog poduhvata zbog „pogrešnog“ imena i prezimena.
Mostar će ostati multietnički evropski grad, Bosna i Hercegovina će ostati multietnička evropska država.

Znaš šta je novo stari? Nećeš mi vjerovati, više ne odbijam bonbone.
Ma ne zezam se, ozbiljno ti kažem, u Holandiji – u Haškom tribunalu sam 29.11.17 počeo sisati bonbone.
Uhhhh stari, jesu dobre bonbone! Pravo osvježavaju!
Volim te stari!

Sergio Šotrić
Autor/ica 22.12.2017. u 10:33