SEZONA PRESUDA UN TRIBUNALA U DEN HAAG-u

Povezani članci

• Nenad Veličković: Welcome u preklatu avliju
• Kevin jamac Tomislav Karamarko
• Bradara i osam savjetnika
• CIN – Trinaest godina provjerenih informacija
• Srbija digla optužnicu i protiv Vesne Bosanac
• SVI NAŠI AKTIVIZMI: SANDRA ZLOTRG, LINGVISTICA: NAŠ AKTIVISTIČKI ZADATAK JE UKAZIVATI NA NASILJE JEZIKOM

Dok Šešeljevi radikali sa braćom ravnogorcima već rade pobjedničke parade, bakljade i slavlja (za početak, klasika: divljanje na sportskim stadionima, te za svaki slučaj ‘simbolično’ po Srebrenici), zvanični Beograd, Banjaluka i Podgorica manje-više skrivaju ili uopšte ne skrivaju (ne)očekivano olakšanje. Istovremeno, dobro poznavajući čovjeka, zaziru od mogućih poteza i javnih ispada nadalje ratobornog vojvode na bijelom haaškom konju.

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Prošle sedmice, Radovan Karadžić je po prvostepenoj presudi Međunarodnog suda za zločine u bivšoj SFRJ (ICTY) nepravomoćno osuđen na vremensku kaznu od 40 godina – za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u bivšoj, međunarodno priznatoj, članici UN – Republici Bosni i Hercegovini.

Uslijedilo je nezapamćeno ‘granatiranje’ UN Tribunala sa svih, nekad zaraćenih strana. Naročito iz Beograda jer se tajming presude podudario sa obilježavanjem godišnjice ‘ničim izazvanog’ NATO bombardovanja Miloševićeve Srbije. Međutim, sve je naprasno utihnulo pa ponovno eskaliralo 30. marta/ožujka sa obznanom također prvostepene, ali oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju.

Prema članu dotičnog Vijeća i spikeru presude, sudiji Jean-Claude Antonettiu zloglasni šef srpskih radikala bio je, zapravo puki – parafraziram: komesar za podizanje morala i humano etničko čišćenje u sklopu političkog projekta Velike Srbije. Kakogod, poznato neslaganje i izdvojeno mišljenje sutkinje Flavie Lattanzi, ipak ostavlja realan prostor za drugačiju drugostepenu presudu. Konsternacija i odijum kojim su Evropa i svijet reagovali na presudu („…da li su se Karadžić i Šešelj borili u istom ratu?“), ovo dodatno potvrđuju.

U prvom slučaju (Karadžić) niko od političkih lidera dotičnih zemalja i dežurnih glasnogovornika nije bio zadovoljan presudom. Sam bivši prvi predsjednik RS-a izrazio je duboko razočarenje presudom – u svijetlu migrantske mega krize i globalnog rata kontra ‘Islamskog kalifata’ u kojoj su ga nebo i istorija odabrali za proroka i prvoborca. U drugom slučaju (Šešelj), druga priča. Istina, svi su zatečeni oslobađajućom presudom – uključivo i sam haaški ‘pobjednik’, prononsirani četnički vojvoda lično.

Zvanični Zagreb je s razlogom stanovito glasniji od ostatka regiona u osudama oslobađajuće presude za ‘Harlekina’, ratnog huškača i vođu belih orlova (Hrtkovci/Vojvodina, Ovčara/Vukovar…), crtača ‘prirodne’, zapadne granice Velike Srbije, nazvane po njemu ‘Seseljova linija’ – Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Zvanično Sarajevo je uglavnom zatečeno i nedorečeno, za razliku od poznatih reagovanja u široj bh. javnosti. Pri čemu oni, skloniji teorijama zavjere, po običaju patetično upozoravaju na deal done ‘najmoćnijeg igrača u regionu’- Srbije sa Tribunalom i sl.

Drugi pak nude ozbiljniju, manje snishodljivu, vodootporniju školu mišljenja. Posebno oni najpozvaniji u materiji – renomirani pravnici, naši i strani – Vasvija Vidović, Vlado Adamović, Zarije Seizović, Francis Boyle, Jelena Subotić i dr. – ukazuju na k a r d i n a l n e propuste tužilaštva Tribunala u koncipiranju tužbe, odnosno onih koji su ga po definiciji opsluživali dokazima sa terena. Time je hoćeš-nećeš na pladnju ponuđena amnestija današnjim vlastima u Beogradu – bivšim Šešeljevim partijskim i ratnim drugovima – Aleksandru Vučiću, premijeru i Tomislavu Nikoliću, predsjedniku Republike Srbije. Koji su, da se ne lažemo, u međuvremenu formirali novu, narodnjačku partiju (SNS), čvrsto preuzeli kormilo države i u rekordnom vremenu joj osigurali status regionalnog odlikaša (!), nagrađenog kandidatskim statusom u EU (!). Voila.

Dok Šešeljevi radikali sa braćom ravnogorcima već rade pobjedničke parade, bakljade i slavlja (za početak, klasika: divljanje na sportskim stadionima, te za svaki slučaj ‘simbolično’ po Srebrenici), zvanični Beograd, Banjaluka i Podgorica manje-više skrivaju ili uopšte ne skrivaju (ne)očekivano olakšanje. Istovremeno, dobro poznavajući čovjeka, zaziru od mogućih poteza i javnih ispada nadalje ratobornog vojvode na bijelom haaškom konju. Zato, u predizbornom ambijentu u Srbiji, premijer u ostavci i šef dominantnih narodnjaka, Aleksandar Vučić državnički hrabro postavlja jasnu distancu od Šešelja „čija politika Velike Srbije pripada prošlosti i nije dobra za Srbiju“. Čini se kao da većini narodnjaka, i šire, ne bi bilo mrsko ‘rješenje-ohrabrenje’ (iz vokabulara sudije Antonettia) koje sugeriše i foto-strip ilustracija ovog teksta, po uzoru na onu nešto suroviju verziju rješenja problema republikanaca sa predsjedničkom kandidaturom Donalda Trumpa i njegovom ‘reformskom agendom’ – in order to make USA great again.

Na kraju, vratimo se presudama UN Tribunala u Den Haagu, unatoč kolektivnoj histeriji koja prati svaku presudu za individualnu krivicu i istu stavlja na dusu cijelom narodu (!?) – na svim stranama. Da ga nema (Tribunala, da ne bude zabune), ko bi onda pisao relevantnu istoriju krvavog raspada SFR Jugoslavije u ratovima od 1991-1995, do Daytona – pa u ovih 20 mirnodobskih godina, vođeni​m​ drugim sredstvima – sve do početka ‘Stoljeća mira na Balkanu’ i dalje​ ​. Nema ko drugi, budimo realni.’​

Prilozi:

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/francis-boyle-cijeli-dejtonski-sporazum-baziran-na-genocidu
http://goo.gl/1E59Th
http://nap.ba/new/vijest.php?id=18844
https://t.co/8yMuzXexxd