Šibenski

Povezani članci

• INTERVJU S PROSJEČNIM GRAĐANINOM
• Slavo Kukić: Kad bi se političari barem nakratko ugledali na sportske legende
• Danas je dan za obračun sa Davidovim i Dženanovim ubicama
• Zakon o akcizama je pokazatelj diktata krupnog svjetskog kapitala nad nerazvijenima
• Gde ja stadoh, ti produži
• Branitelji napretka

foto: p-portal.net

Boris je dijete Šibenika. On nije birao gdje će se roditi. Nije birao roditelje, vjeru, prijatelje. Vjerujem da je kao dijete doživio puno ljubavi. Prije svega od strane svojih roditelja a onda i okoline u kojoj je rastao. A to je veoma važno, kada dijete, kasnije, preuzme na svoja pleća breme, nečega, zašto su odrasli odgovorni. Vjerujem da bi imao sretno djetinjstvo i mladost da rat u Hrvatskoj nije zakucao i na vrata njegove porodice. A rat nikome ne donosi dobro. I niko ga ne razumije ako nema nekoga svog u tom ratu, bilo kao učesnika ili kao žrtvu. To je Boris jako dobro iskusio i na svojoj koži.

U ratu su djeca najveće žrtve. Strepe za očeve, braću i rođake koji idu u rat. Za majku koja pod granatama ide u trgovinu, na pijacu i postaje hranioc obitelji. Sve izgubi smisao. Tako i škola i sve ono za što su se prije osposobljavali u učili. Rat se pretvori u navijanje i odjednom ono što je vrijedilo juče ne vrijedi danas. Djeca ne razumiju zašto i zbog čega  se rat vodi. Pa pobogu i odrasli ih vaspitavaju da poštuju sve druge ljude, da se ne tuku i da se ne ponašaju nepristojno! Neshvatljivo im je da se ljudi mrze i ubijaju samo zato što su druge vjere.

Strah ne zna za granice. On se ne može podijelit na hrvatski, srpski, bošnjački, isto kao i naši životi i naša smrt. Svi mi u istom brodu, bez obzira da li smo bijeli, crni, žuti. Zna to Boris najbolje. Briga za oca sa jedne strane mobilizovanog kao hrvatskog vojnika, strah za svoje prijatelje koji su bili u Hrvatskoj vojsci, a s druge strane za rodbinu koja je bila na “drugoj” strani. Očeva majka koja nije htjela napuštati svoju kuću u selu Bribirske Mostine ubijena je vatrenim oružjem iz neposredne blizine a ubica koji je samo pukim slučajem otkriven zbog vlastitog bahaćenja osuđen na sedam i pol godina a nakon pomilovanja predsjednika države izašao nakon tri i po godine.

Danas je Boris Milošević odrastao čovjek i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske zadužen za ljudska prava. Odlazak u Knin je gest zrelog i odgovornog političara. Na svoja leđa preuzeo je odgovornost nečega za što kao djete nije bio niti pitan niti odgovoran. Svjestan bremena ratnog nasljeđa u Hrvatskoj koga osjećaju Srbi u Hrvatskoj razmišlja racionalno i odgovorno kako bi se suočilo sa prošlošću i gradio mir. Njegov gest je ispravan potez izgradnje klime pomirenja i dijaloga u kojoj hrvatsko društvo treba priznati i prihvatiti  sve žrtve rata kao svoje bez obzira koje su one nacionalnosti. Politici mržnje Milošević se suprotstavio politikom razumijevanja i poštovanja drugog i drugačijeg kao jedini ispravni put.

Naravno da je njegov gest naišao na kritiku onih politika koji nemaju što drugo da ponude sem mržnje, osvete i nekih novih ratova. Za njih je on izdajnik. Reći će u onoj svojoj klasičnoj nacionalističkoj zadojenosti kako je „poturica bio veći Turčin od svakog Turčina pa zašto Srbin ne bi bio i veći ustaša“. Malograđani blokiranog uma sa potrebom dobre neuropsihijatrije.

Kažu da su potrebne 4 generacije kako bi se tema rata zamijenila temom razuma. Boris je dijete jednog ratnika i istovremeno jedne žrtve. On je odlučio da ne čeka na svog unuka kako bi se uhvatio u koštac sa prošlošću. Boris je ambasador dobre volje koji je jasno rekao ne mržnji i provincijalizmu.