Šibicarenje s izbjeglicama

Marinko Čulić
Autor 5.10.2015. u 11:37

Izdvajamo

  • Hrvatska vlada sasvim uspješno upravlja izbjegličkom krizom, jasno u okviru ciljeva koje je postavila, a to je puštati izbjeglice u zemlju uz žučni prezir prema žičanim zidovima, ali ih i propuštati da što prije odu. Nasuprot tome, opozicijski blok, koji uz nesebičnu podršku Kolinde Grabar Kitarović vodi Tomislav Karamarko, smušeno luta od stavova da vojskom treba zapečatiti granicu do popustljivijih, iako nejasnih i konfuznih. Tako da čak nije isključeno da bi na kraju, kao u slučaju franka, HDZ prihvatio, makar prešutno, Vladinu politiku. Unatoč tome, Milanović nije olabavio svoju kao katapult zapetu retoriku prema Srbiji i opoziciji, jer si je očito postavio još jedan cilj. To je pretvaranje SDP-a u stranku novog, furioznog, inicijalno već i busajućeg domoljublja, i to možda ne samo za ove izbore. Ali to je druga tema i, bojim se, novi važan hrvatski politički problem.

Povezani članci

Šibicarenje s izbjeglicama

Iako je sve jasnije da su SAD i EU najodgovorniji za ovu izbjegličku krizu, Hrvatska i Srbija kao da se guraju da glupim svađama sa šovinističkim primjesama na sebe preuzmu krivicu. A one podnose najteži teret te krize, pa bi, da je pameti, mogle zajednički tražiti da im se to valorizira

Što ti je široko srce naših ljudi. Najviše institucije Evropske unije i svijeta stoje ukočeno i nemoćno pred ovom planetarnom izbjegličkom krizom, koja prerasta u veliku ‘seobu naroda’. A onda su Zagreb i Beograd zakuhali glupi četverodnevni trgovački rat na Bajakovu i sve oči okrenule su se na tu stranu. Jalovost EU-a (i UN-a) pala je barem tih nekoliko dana u zaborav. Štoviše, u Bruxellesu su mogli između redaka provući tvrdnju da nisu oni krivi za ovo kaotično međukontinentalno prelijevanje naroda, nego su krivi drugi, poput evo ovih balkanskih ‘barbara’, kako jedni druge i nazivaju. Dakle kada se stavi na stol tko je ovim trgovačkim okršajem ovnova na brvnu dobio a tko izgubio, stvari su jasne kao dan. Izgubile su Hrvatska i Srbija, čak su obje izračunale i direktnu materijalnu štetu, to je milijun, milijun i pol eura dnevno sa svake strane, a dobila je evropska birokracija, čija je nekompetentnost, pa i sukrivnja za arapski egzodus gurnuta u drugi plan. Doduše, nakratko, ali s priličnom vjerojatnošću da se sve ovo ponovi u bliskoj budućnosti tko zna koliko još puta. Osim toga, Bruxellesu je pružena prilika da se poslije dužeg vremena pokaže kao netko tko, biva, još drži konce u rukama. Pa je blokada na Bajakovu brzo ukinuta, a istoga dana i Mađari su maknuli žičanu ogradu prema Sloveniji.

Ali jasno je da je EU junački stisnula tamo gdje je najmekše, u nešto što je toliko neracionalno i apsurdno da je zaslužilo pasti poput trulog plota i samo od sebe. Kada je Zoran Milanović naredio blokadu Bajakova netko mu je morao reći, a morao se bogami i sam sjetiti, da je posljednji koji je zatvorio tu magistralnu prometnicu bio haški zatvorenik Milan Martić. A kada je Viktor Orban poslao klupka bodljikave žice na mađarsko-slovensku granicu, to je bilo defektnije i od žičanog šengenskog zida na mađarsko-srbijanskoj granici, koji je postao spomenik mržnji prema izbjeglicama (jer je to bio Schengen unutar Schengena). Dakle vrhovne institucije u Bruxellesu zasad su pokazale da su sposobne sanirati samo najteže kliničke slučajeve evropske političke patologije koji su isplivali s ovim izbjegličkim valom. Ali u Zagrebu i Beogradu kao da se iz petnih žila naprežu da dokažu da kada je Bruxelles i najjadniji, oni uvijek mogu biti gori. Pa kada je Bajakovo otvoreno, otvorena je i nova runda otrovnih međusobnih optužbi: hrvatska je strana optužila srpsku da joj izbjeglice spavaju na ‘grobljima’, a srpska hrvatsku da ih tretira kao ‘stoku’. Što je najžalosnije, ni jedno ni drugo nije, ne može biti istina. To se naprosto ne uklapa u širu sliku koja jasno govori da su dvije zemlje podnijele najveći teret ovog biblijskog egzodusa, uz evropske države iz kojih izbjeglički val kreće (Turska, Grčka, Italija) i one u kojima završava (Njemačka).

Kada bi bilo pameti, kao što je nema, ovo bi se trebalo uzeti kao krupan politički kapital koji treba samo uzeti s pladnja. Hrvatska i Srbija mogle bi inicirati okupljanje zemalja iz južnog izbjegličkog tranzita koje su odbacile mađarsku logiku antiimigracijskih žica, kako bi zajednički tražile od bogatog sjevera Evrope da im se to ne samo materijalno i simbolički valorizira nego i da im se jamči da će biti pravodobno i adekvatno zaštićene ako se logika žice proširi i drugdje u zemljama sjevernije od njih (jedna od mogućnosti koja se već spominje je prijevoz izbjeglica brodovima i avionima). Još je važnije da bi južne zemlje, a pogotovo one koje su članice EU-a i NATO-a, što Hrvatska jeste, mogle rezolutno tražiti da se napokon promijeni evroatlantska politika prema Bliskom i Srednjem istoku te Magrebu. Ondje su Sjedinjene Države režirale jednu od najmračnijih epizoda novije povijesti, podupirući potkopavanje i rušenje sekularnih država, uz istodobno pomaganje islamističkih ekstremista, što je zbirno dovelo do ove izbjegličke stihije. Sve to, istinabog, nije novo. Viđalo se još počevši od polovice prošlog stoljeća, ponajprije u Iranu (uklanjanje Mosadeka, instaliranje šaha Pahlavija), nakon čega je iznuđenim dolaskom ajatolaha Homeinija na vlast kreirana i današnja matrica novog, vjerski isključivog islama. Ali je novo da se sada u to, protivno svojim mirotvornim načelima, bezglavo uključila i Evropska unija koja je, pavši debelo ispod razine svojih najistaknutijih lidera u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, zauzela poziciju služinčeta fatalnih američkih promašaja.

Tek sada Angela Merkel pokušava izvući Evropu iz te mrtvouzice, tražeći da se u rasplet bliskoistočne krize uključi i Rusiju i Bašara al-Asada, pa eto prilike Milanovićevoj vladi, koja se u ovoj izbjegličkoj drami priljubila uz njemačku kancelarku, da je podrži i tu gdje je najtvrđe i najgušće. Naravno da Hrvatska ne može puno napraviti u globalnoj svjetskoj politici. Ali može barem puno pokušati, a u ovo prekretničko vrijeme masovnog preseljenja s juga na sjever možda može ponešto i napraviti. U svakom slučaju, bilo bi neusporedivo korisnije trošiti energiju na to nego na ovo šibicarenje oko izbjeglica, u kojem Hrvatska i Srbija, više prva nego druga, pretvaraju svoju, rekoh, superiornu poziciju u golo provincijalno gubitništvo. Provincijalno zato što se i najkrupnija svjetska pitanja, a trenutno nema većeg od ovog, učas usitnjavaju u uvijek istu parnicu starih šovinizama. Ovaj put to je pojačano time, i to više nego što se može smatrati podnošljivim, što s ove strane Dunava ubrzo dolaze redovni parlamentarni izbori, a s one se najavljuju izvanredni. I u drugim bi zemljama izbjeglička kriza bila prvorazredna izborna tema, ali to se ipak najviše odnosi na zemlje sa složenom migrantskom situacijom, koja sada postaje još složenija. Toga u našem slučaju nema, ili barem zasad nema, pa ipak je tema izbjeglica eruptirala, i to usprkos još jednoj činjenici.

Hrvatska vlada sasvim uspješno upravlja izbjegličkom krizom, jasno u okviru ciljeva koje je postavila, a to je puštati izbjeglice u zemlju uz žučni prezir prema žičanim zidovima, ali ih i propuštati da što prije odu. Nasuprot tome, opozicijski blok, koji uz nesebičnu podršku Kolinde Grabar Kitarović vodi Tomislav Karamarko, smušeno luta od stavova da vojskom treba zapečatiti granicu do popustljivijih, iako nejasnih i konfuznih. Tako da čak nije isključeno da bi na kraju, kao u slučaju franka, HDZ prihvatio, makar prešutno, Vladinu politiku. Unatoč tome, Milanović nije olabavio svoju kao katapult zapetu retoriku prema Srbiji i opoziciji, jer si je očito postavio još jedan cilj. To je pretvaranje SDP-a u stranku novog, furioznog, inicijalno već i busajućeg domoljublja, i to možda ne samo za ove izbore. Ali to je druga tema i, bojim se, novi važan hrvatski politički problem.

portalnovosti

Marinko Čulić
Autor 5.10.2015. u 11:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija