Sigurnosni sistem BiH – poslovična spremnost na nespremnost

tačno.net
Autor 17.1.2014. u 10:16

Sigurnosni sistem BiH – poslovična spremnost na nespremnost

Foto: ISAF

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira sigurnosni sistem u Bosni i Hercegovini (BiH) i ocjenjuje da aktualno slabo stanje u sigurnosnom sektoru u BiH ugrožava regionalnu sigurnost i stabilnost. Iz analize „Bosna i Hercegovina: Sigurnosni sistem BiH – poslovična spremnost na nespremnost“ izdvajamo najvažnije dijelove.

SIGURNOSNI SISTEM ILI NEŠTO ŠTO ASOCIRA NA SISTEM

Sigurnosni ambijent u Bosni i Hercegovini produkt je djelovanja niza faktora, među kojima ključnu ulogu ima sigurnosni sistem. Stručnjaci smatraju, da je sigurnosni sistem u BiH izuzetno kompleksan, parcijaliziran i, tehnički gledano, dezintegriran do nivoa koji se negativno odražava na njegovu funkcionalnost i operativnost. Bitan dio sigurnosnog sistema su policijske snage, asimetrično organizirane na državnom, entitetskom, kantonalnom i lokalnom nivou, sa visokim nivoom samostalnosti i operativne nezavisnosti. To povremeno uzrokuje preklapanje nadležnosti, dovodi do problema u koordinaciji i u cjelini se negativno odražava na efikasnost sistema. Policijski sistem u organizacijskom smislu prati državnu strukturu pri čemu je na svim nivoima organiziranja ustrojeno 17 gotovo nezavisnih subjekata.

Pokušaj korjenite reforme policije propao je, između ostalog, zbog širokog obima zahvata koji su ulazili čak i sferu ustavnih promjena kao ključnog faktora, koji nije dozvoljavao uspostavu funkcionalnog policijskog sistema. Međutim, ključni razlog neuspjeha reforme je u činjenici, da su pojedine političke elite, prije svega iz Republike Srpske (RS), osjetile da se mogu pojaviti efikasne policijske snage nad kojima je teško imati vaninstitucionalnu kontrolu. Tako bi sve što je na ivici ili s druge strane zakona bilo ugroženo i direktno bi se doveo u pitanje opstanak značajnog broja osoba vezanih za kriminal, a bliskih pojedinim političkim strukturama. Reforma policije je okončana uspostavom četiri nove agencije od kojih je jedna policijska, čime je ispunjen jedan od uslova EU, iako se u suštini radi o izigravanju onoga što je međunarodna zajednica, u stvari, tražila od Bosne i Hercegovine.

MOŽE SE POSTIĆI MNOGO VIŠE

Struktura policijskog sistema u Bosni i Hercegovini nije ni blizu idealnoj, ali inventivnim korištenjem raspoloživih resursa moguće je postići solidne rezultate. Opravdanje neefikasnosti u mnogima oblastima, posebno u suprotstavljanju organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, borbi protiv terorizma, mnogi odgovorni rukovodioci, posebno političari pronalaze u kompleksnosti sistema. Pri tome zanemaruju činjenicu da se u postojećim uslovima, profesionalnim rukovođenjem sigurnosnih struktura na čelu sa Ministarstvom sigurnosti BiH, i inventivnošću odgovornih osoba može postići mnogo više. Eksperti smatraju, da se iz postojećeg sigurnosnog sistema nije izvukao ni dio potencijala koje on objektivno može pružiti. Bitni problemi u njegovom funkcioniranju se prepoznaju i na nivou Ministarstva sigurnosti BiH. Oni su posljedica činjenice da se na njegovom čelu, od osnivanja, nikada nije nalazila osoba sa vizijom i kompetentnošću, koja je mogla na kreativan način, u cilju jačanja autoriteta Ministarstva, prevazići pogrešnu interpretaciju pojma operativne samostalnosti agencija, čiji rukovodioci su se uglavnom nastojali otrgnuti od kontrole i ponašati se kao nezavisni sigurnosni entiteti iako su za svoj rad odgovorni ministru. Nedostatak modernog načina rukovođenja i profesionalnog dijaloga, uzrokovao je situacije u kojima je bila u fokusu očita borba za premoć između Ministarstva sigurnosti BiH i policijskih agencija. Specijalnost i jednih i drugih bilo je „bavljenje tuđim poslom“. Naime, dok su se pojedini rukovodioci iz Ministarstva sigurnosti BiH bavili stvarima za koje uopće nisu nadležni (pojedinačna kadrovska rješenja u agencijama i sl.), „poslastica“ rukovodilaca nekih agencija bila je „borba za potpunu nezavisnost od Ministarstva“. Ministarstvo sigurnosti BiH kao subjekt sigurnosnog sektora je nerijetko ignorirano, a rukovodioci su često „koketirali“, preciznije rečeno poltronisali, nosiocima najviših organa vlasti i utjecajnim političarima, baveći se čak i pitanjima koja su u isključivoj nadležnosti Ministarstva sigurnosti BiH. Na taj način se, uz neprincipijelne ustupke pojedinim političarima (zaposlenja, prijem kadeta, unaprjeđenja policajaca itd.), „kupovala“ njihova naklonjenost i tako osiguravala svojevrsna zaštita, kao potencijalno upotrebljiv resurs. U EU bi, za razliku od Bosne i Hercegovine, opisane relacije bile nedvojbeno tretirane kao koruptivne aktivnosti.

Ovakav pristup nastao je kao posljedica neadekvatne obučenosti i odsustva demokratskih principa u rukovođenju Ministarstvom i policijskim agencijama. Način rukovođenja najvećeg broja rukovodilaca, uključujući i aktualnog ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića, kao i direktore agencija, očigledno ima inspiraciju u ponašanju nesposobnih rukovodilaca u prethodnom socijalističkom sistemu. Tada se snaga autoriteta izdizala iznad snage argumenta i slobode njegove prezentacije. Put u demokraciju nije jednostavan, a nastale kao i potencijalne posljedice su očigledne. Naime, dok su odgovorne osobe opterećene borbom za prevlast između Ministarstva i policijskih agencija, analitičari zapažaju događaje koji su odraz stanja u sigurnosnom sektoru i nikako se ne mogu smatrati pozitivnim, nego upravo suprotno. Interesantno je, da za prevazilaženje njihovih uzročnika nije potrebno napraviti ustavne promjene, nisu neophodni milioni eura niti politički konsenzus, već su potrebni odgovorni i stručni rukovodioci sa vizijom kojima će prioritet biti kvalitetno obavljanje povjerenih dužnosti, a ne samopromocija kada god je to moguće i po svaku cijenu.

Bitna karakteristika djelovanja Ministarstva sigurnosti BiH, uključujući i njemu pripadajuće policijske agencije, mogla bi se opisati kao nespremnost i zatečenost u danoj situaciji. Ovo se uglavnom ne odnosi na postupanje u redovnim situacijama nastalim nakon dugotrajnog planiranja, koje se odvijaju prema unaprijed utvrđenom scenariju, na stereotipan, pa čak i dosadan način. Ovakve situacije zbog svoje prirode nisu ozbiljan test za sigurnosni sistem u širem smislu. Međutim, ako tokom odvijanja rutinske aktivnosti nastupe komplikacije ili se dogodi nešto što nije bilo moguće vremenski, prostorno ili modalno (prema modusu) predvidjeti, dolazi do ozbiljnih problema i situacija kojima je teško upravljati. Preciznije rečeno – Ministarstvo sigurnosti BiH i policijske agencije su često zatečene i nespremne.

NAPAD NA AMBASADU SAD-a BEZ STRUČNE ANALIZE

U ne tako dalekoj prošlosti, zahvaljujući sretnim okolnostima, u iznenadnim događajima nisu nastupile vrlo teške posljedice. Ključni problem je nedostatak volje da se iz iznenadnih događaja izvuku pouke, sistem unaprijedi i da se spremnije dočekaju novi izazovi. Čini se, da je u Bosni i Hercegovini sasvim normalno da se dogodi napad na Ambasadu SAD-a, da napadač uz veliko kašnjenje bude savladan, uhapšen i osuđen, a da niko nije izvršio stručnu analizu svih aspekata predmetnog događaja. To se ne odnosi na izvještaje upućene najvišim organima vlasti čija svrha je, u suštini, pravdanje ponašanja rukovodstva kroz objašnjavanje nedjelotvornosti sistema. To je definitivno bilo „iznenađenje“, imajući u vidu da u Bosni i Hercegovini „nema“ naznaka prijetnji radikalnih elemenata.

Moguće je, da građani blokiraju zgradu Parlamenta, a da time, kao i mogućnošću aktivnog djelovanja na deblokadi, nadležni budu zatečeni. Uobičajena je pojava, da Ministarstvo sigurnosti BiH bude zatečeno snježnim padavinama zimi, a požarima ljeti i da se tek tada počinje govoriti o nabavci i upotrebi letjelica za gašenje požara ili evakuaciju. U Bosni i Hercegovini se pripadnik bh. kontingenta mora samovoljno udaljiti iz UN misije da bi u Ministarstvu sigurnosti BiH shvatili da su i takve situacije moguće i da nemaju rješenja za njih. Odlazak ekstremnih grupacija u rat u Siriji postaje surova svakodnevnica, a da ništa djelotvorno nije urađeno da se takve pojave spriječe. Sve aktivnosti su imale za cilj da se kroz medije ministar sigurnosti BiH predstavi kao veliki borac, a u stvari samo medijska zvijezda, na suzbijanju ove pojave. U cilju realnog sagledavanja stanja, dovoljno je pozabaviti se sa dva svježa i još uvijek aktualna slučaja.

SLUČAJ KUTLOVAC – ZAMJENA TEZA I PRIKRIVANJE STVARNOG STANJA

Krajem prošle godine medijski prostor u Bosni i Hercegovini bio je okupiran informacijama o „bijegu“ i „dezerterstvu“ policajca Edvina Kutlovca iz UN misije iz Južnog Sudana. Sve ukazuje da je ovaj događaj dočekan apsolutno nespremno, pa je trebalo učiniti nešto kako bi se sakrila nesposobnost Ministarstva sigurnosti BiH i osobe na njegovom čelu, kojoj bi negativan imidž mogao naštetiti pred predstojeće opće izbore. Medijski napad na glavnog aktera događaja bio je idealan način za to. Nosiocima medijskog linča se „posrećilo“ jer se u sve uključio i Enes Gačanin, zamjenik direktora Granične policije (GP), agencije u kojoj je Kutlovac bio zaposlen. Prema saznanjima, Gačanin je pokušao da situaciju sagleda sa ljudskog i profesionalnog aspekta, ali je i sam očigledno upao u davno pripremljenu zamku koja bi ga trebala onemogućiti da u aktualnom procesu (re)izbora za rukovodioca neke od policijskih agencija na nivou Bosne i Hercegovine ne bude izabran. Zašto? Sigurnosni eksperti smatraju, da Gačanin spada u danas rijetku kategoriju policijskih rukovodilaca u BiH, koji „ne zavijaju sa vukovima[1]“, te je i ranije u više navrata upozoravao ministra Radončića o ozbiljnim nezakonitostima u radu rukovodstava policijskih agencija. Očito je, da se ministar Radončić nije želio ili se nije znao boriti s tim, a Gačanin se usudio da mu poremeti idiličnu sliku o stanju u sigurnosnom sektoru, plasiranu od saradnika među kojima ima i onih koji se terete za krijumčarenje oružja, uzimanje mita pri zapošljavanju i dr. Nastala je idealna situacija (kombinacija) za eliminaciju Gačanina, jer je Kutlovac „dezertirao“, a Gačanin ga pokušao „zaštititi“ i „prikriti“ taj čin, pa je u interpretaciji Ministarstva sigurnosti BiH prepoznata „organizirana kriminalna grupa“ sa kojom se Radončić, kao „dokazani“ borac protiv korupcije i organiziranog kriminala, u zanosu najavljenog „antikorupcijskog cunamija“, trebao obračunati. Prema saznanjima, Radončić je od Vinka Dumančića, aktualnog direktora Granične policije, zahtijevao da odmah suspendira Kutlovca i Gačanina, pri čemu je zaboravio da nije na čelu svoje nekadašnje novine „Dnevnog avaza“, već Ministarstva sigurnosti BiH gdje vrijede neka druga pravila, posebno kada je Gačanin u pitanju, kao imenovana osoba. Ono što je Radončić pri tome previdio jeste činjenica, da se stavovi Ministarstva sigurnosti BiH moraju zasnivati na istini, a ne na konstrukciji i zamjeni teza. Primjetno je, da je Radončić zaslijepljen i opsjednut popularnošću prvog potpredsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića, pri čemu se pokušava sa njim identificirati i imitirati ga, a da pri tome zanemaruje, pored ostalog, više nego očiglednu razliku u njihovom imovinskom stanju. Uz to zaboravlja, da javnosti u Srbiji nikada nije prezentirana Vučićeva slika ili kontakt sa Darkom Šarićem ili sa nekim njemu sličnim, dok mnogi posjeduju slike i druge dokumente o druženju Radončića sa Naserom Kelmendijem i biznismenima sličnog profila.

Interesantno je, da su se mediji, zahvaljujući „ugledu“ generatora takvih informacija (Ministarstva sigurnosti BiH na čelu sa Fahrudinom Radončićem) utrkivali da prenesu vijesti o događaju, a da se malo koji od njih, čast izuzecima (portal www.tacno.net, nešto kasnije „Oslobođenje“ i neki drugi) zainteresirao da dođe do podataka o tome šta se stvarno dogodilo. Zato se u sjenci našlo obilje drugih, neusporedivo značajnijih informacija o pitanjima od značaja za budućnost i razvoj Bosne i Hercegovine. Neki mediji su se utrkivali da prenesu saopštenja Ministarstva sigurnosti BiH, te da ih „obogate“ sočnim detaljima koji po pravilu nisu imali veze sa istinom, ali kao dio sveopćeg pokreta za osudu čina policajca Kutlovca, bili su rado čitani i slušani. Stvorena je atmosfera progona u kojoj su postali bitni politički i privatni ciljevi, a žrtve nisu važne. Analizom saopštenja Ministarstva sigurnosti BiH (link:http://www.msb.gov.ba/vijesti/saopstenja/default.aspx?id=10257&langTag=bs-BA od 22.12.2013) i obraćanja zvaničnika Ministarstva, a posebno samog ministra Radončića može se nedvojbeno zaključiti da je u ovom slučaju politika objektivnog informiranja javnosti zamijenjena politikom spektakla i senzacije usmjerene na samopromociju. Pri tome je Fahrudin Radončić u zanosu ponovno napravio grubu grešku, slučajno ili namjerno, i zaboravio da se ne nalazi na čelu „Dnevnog avaza“, već na čelu Ministarstva sigurnosti BiH pod čijim okriljem se pripadnici bh. policijskih snaga upućuju u mirovne misije i koji je odgovoran za uspjeh te misije. Tako je filozofija žute štampe, svojstvena ministru Radončiću, ugrađena u sigurnosni sektor čime su informacije upitnog kvaliteta „oprane“ i postale su nešto čemu se vjeruje, jer iza njih stoji Ministarstvo sigurnosti BiH kao institucija. Ovaj proces bi se mogao nazvati „institucionalizacija insinuacija“.

Postupak Edvina Kutlovca nije ništa neuobičajeno u kriznim situacijama, ali je neobičan način na koji se pristupilo njegovom stavljanju pod kontrolu. Oštrina i agresivnost reakcije Ministarstva sigurnosti BiH, „okupacija“ medijskog prostora, nepodijeljena osuda tog „kukavičkog čina“, a posebno zabrana izlaska u javnost Edvinu Kutlovcu, glavnom akteru događaja, bez dileme ukazuje na to da Ministarstvo sigurnosti BiH monopolom na informacije koje se plasiraju u javnost, u cijeloj stvari nešto krije. Šta? To će biti mnogo jasnije onda kada se Kutlovcu bude dozvolilo da se obrati javnosti i objasni šta ga je natjeralo na potez koji je učinio. Do tada, na površinu lagano isplivavaju nesporne činjenice koje bi mogle poslužiti za objektivno sagledavanje situacije i valoriziranje uloge svih uključenih u ovaj događaj: Ujedinjenih naroda, Ministarstva sigurnosti BiH, ministra Fahrudina Radončića, Vinka Dumančića, Enesa Gačanina, Edvina Kutlovca i drugih. Već površna analiza cijele situacije nedvojbeno ukazuje da je u Ministarstvu sigurnosti BiH, na čelu sa ministrom Radončićem, umjesto profesionalizma na cijeni amaterizam koji je ponekad na ivici političkog i sigurnosnog diletantizma, što će biti argumentirano u nastavku istraživanja.

ZAKAZALO MINISTARSTVO SIGURNOSTI BiH

U saopštenju za javnost Ministarstva sigurnosti BiH od 30.12.2013. godine, pod naslovom: „Radončić dogovorio eventualnu pomoć Turske i podršku bh. kontingentu u Mirovnoj misiji UN u Južnom Sudanu“ (link: http://www.msb.gov.ba/vijesti/saopstenja/default.aspx?id=10299&langTag=bs-BA), navodi se, da je Vlada Republike Turske prihvatila molbu ministra sigurnosti Fahrudina Radončića za pružanje eventualno potrebne podrške bh. kontingentu u Mirovnoj misiji UN u Južnom Sudanu, što podrazumijeva stavljanje na raspolaganje aviona, te drugu logističku podršku u slučaju pogoršanja sigurnosti i eventualnog donošenja odluke UN o evakuaciji osoblja. Ovaj gest je nesumnjivo značajan za pripadnike bh. kontingenta koji se nalaze u Južnom Sudanu i bio bi vrijedan pažnje da nije doslovno iznuđen krizom koja se događala deset dana ranije. Ovim aktom ministar Radončić faktički priznaje da Ministarstvo sigurnosti BiH nije imalo rješenje za evakuaciju bh. policajaca u vrijeme kada se Kutlovac odlučio da napusti Misiju. Rješenje nije imao ni UN, jer u protivnom pomoć Republike Turske ne bi bila potrebna. Da je evakuaciju trebalo izvršiti 21. ili 22.12.2013. godine bh. policajci bi doslovno bili ostavljeni na cjedilu, prepušteni na milost sukobljenim plemenima koja krivca za situaciju vjerojatno vide i u pripadnicima UN. Šta bi se sa njima tada dogodilo teško je predvidjeti, ali poznavaoci prilika kojima je poznata brutalnost nekih od sukobljenih plemena nisu optimistični, da bi se drama završila bez tragičnih posljedica. Ovako je samo zahvaljujući spletu sretnih okolnosti izbjegnuta tragedija u kojoj su žrtve mogli biti nenaoružani UN mirovnjaci zaduženi za obuku lokalnih policijskih snaga, koji su se nalazili u ugroženim zonama.

U modernim sigurnosnim sistemima praksa je, da se procjena opasnosti vrši prije upućivanja u Misiju, te da se nakon stvaranja svih sigurnosnih pretpostavki sudjelovanje u misiji prihvata i pristupa se slanju ljudstva. Misija u Južnom Sudanu u kojoj sudjeluju bh. policajci traje već godinama i tek nakon „dezertiranja“ jednog mirovnjaka, Ministarstvo sigurnosti BiH je pronašlo rješenje za evakuaciju koje je moralo imati prije nego što je ijedan policajac iz BiH upućen u Južni Sudan. Nevjerojatno je i nedopustivo, da je Ministarstvo sigurnosti BiH, umjesto blagovremenog preduzimanja preventivnih sigurnosnih mjera, dozvolilo da sigurnost pripadnika bh. kontingenta bude prepuštena spletu sretnih okolnosti. Da je dogovor sa Vladom Republike Turske postignut prije nekoliko godina, to bi bilo hvale vrijedno. Ovako, to je još jedan propagandni trik kojim aktualni ministar sigurnosti BiH želi podići sebi cijenu u očima bh. javnosti i međunarodne zajednice, te pokušava upisati pozitivan poen na početku predizborne trke koja je očigledno već počela, u kojoj on ima velike ambicije ali i poteškoće.

Upućivanje policajaca u operacije podrške miru regulirano je Zakonom[2] i Pravilnikom[3] kao provedbenim dokumentom, koji su doneseni prije nekoliko godina i na prvi pogled reguliraju sve bitne aspekte. Tako je samo na prvi pogled, ali poznavaoci evropske prakse tvrde da navedeni dokumenti imaju ozbiljne manjkavosti i nedorečenosti kada je u pitanju razrada procedura koje se tiču pojedinih aspekata Misije. Uvid u sadržaj Pravilnika nedvojbeno upućuje na zaključak da je njegov tvorac, očigledno veoma naivno i nerealno podrazumijevao da će se sve misije odvijati na sretan i pomalo bajkovit način, te da neće uzrokovati nepredvidive posljedice po ljude u misiji.

Misije podrške miru se uglavnom odvijaju u regionima u kojima postoje tenzije i gdje se mogu očekivati problemi i situacije koje se ne mogu planirati što dovodi do posljedica po angažirano osoblje, a tipičan primjer je i postupak policajca Edvina Kutlovca. Ministarstvo sigurnosti BiH je podcijenilo mogućnost nastanka takve situacije, što je dovelo do njegove neadekvatne reakcije, preciznije rečeno do nesnalaženja. Umjesto da se pristupi saniranju stanja i pruži pomoć pripadniku bh. kontingenta, kod kojeg je očigledno nastupila ozbiljna kriza, kako bi se umanjili njeni štetni efekti, težište aktivnosti je kroz saopštenja usmjereno na demonstriranje odlučnosti Ministarstva sigurnosti BiH da se grubo obračuna sa neosporno negativnim, postupcima policajca koji se neplanirano vratio iz Misije. Sudeći po saopštenjima Ministarstva sigurnosti BiH, istupima ministra Radončića i odnosu medija prema cijelom događaju, situacija je imala obilježja kampanje u kojoj se malo ko pitao zbog čega je došlo do prekida misije i kakve daljnje posljedice mogu nastupiti. Objektivan promatrač može samo pretpostavljati šta se sve dešavalo policajcu izloženom medijskom linču i osudi javnosti, zbog nesuvisle reakcije nadležnih u Ministarstvu sigurnosti BiH, očigledno nespremnom za slične situacije. I u ovom slučaju se spletom sretnih okolnosti sve završilo bez teških posljedica iako još uvijek nije kasno da se one pojave.

Kao ilustracija odnosa Ministarstva sigurnosti BiH prema mirovnim misijama može poslužiti i činjenica da pripadnici bh. policijskog kontingenta u misije odlaze u uniformama koje nisu jedinstvene, iako je njihovo uniformiranje obaveza Ministarstva. Pri tome, uz estetski, postoji i funkcionalni problem jer su uniforme koje se koriste u BiH gotovo neupotrebljive u zonama misija, pa su, prema tvrdnjama učesnika u misijama, oni bili prinuđeni da samoinicijativno u slobodnoj prodaji (Army shop) kupuju uniforme i obuću za određeno podneblje. Tako je iluzorno govoriti o uniformnosti u odijevanju BH policijskog kontingenta, i prepoznatljivom vizualnom i estetskom imidžu policajaca iz Bosne i Hercegovine.

Jedina pozitivna strana događaja vezanog za policajca Edvina Kutlovca je možda u tome što bi trebao skrenuti pažnju na pitanja koja su nadležni u Ministarstvu sigurnosti BiH već odavno trebali riješiti. Dokaz za to je i odnos prema Edvinu Kutlovcu nakon samovoljnog napuštanja UN misije. Postupak prema njemu kao čovjeku i policajcu, u stvari, simbolizira i odnos prema svim ostalim pripadnicima bh. policijskih kontingenata bez obzira gdje se oni nalazili.

BH. DRŽAVLJANI – BOJOVNICI AL-QAEDA-e U SIRIJI (SVJEDOCI PORAZA U BORBI PROTIV TERORIZMA)

Prije nekoliko godina u medijima su se povremeno, gotovo stidljivo, pojavljivale informacije o odlasku poneke osobe iz Bosne i Hercegovine na ratišta u Afganistan, prikaspijske zemlje i na još neka krizna žarišta. Djelovale su gotovo nevjerojatno, uz redovno pitanje: „Pa kojoj budali je potreban odlazak u rat, zar nije bilo dosta ratovanja u ne tako davnoj prošlosti?“ Naivni građani takve informacije su doživljavali čak i kao pokušaj podmetanja stranih tajnih službi Bosni i Hercegovini kako bi je diskreditirali na njenom putu ka EU. Takve informacije su praćene kroz institucije sigurnosnog sistema, ali se nije stjecao dojam pretjerane zabrinutosti. Pojavile su se i informacije o prvim žrtvama na stranim ratištima, a u vremeplovu ka vremenu sadašnjem odlazak i stradanje građana BiH na stranim ratištima bio je sve češći, da bi u posljednjih par mjeseci informacije o tome postale gotovo svakodnevne. Sigurnosni sektor, na čelu sa Ministarstvom sigurnosti BiH, sudeći prema reakcijama na ovu pojavu ponovo je bio zatečen i nespreman. Od nastanka pojave do danas proteklo je mnogo vremena i propuštene su mnoge prilike a da nisu preduzete mjere koje bi dovele, ako ne do njenog potpunog prekidanja, onda bar do suzbijanja. Dok je sigurnosni sektor bio zabavljen vlastitim problemima i u ovoj oblasti imao skromnu učinkovitost – ONI (svi koji vrbuju bh. građane za odlazak na ratišta) su radili, nažalost – vrlo uspješno.

Sa suzbijanjem ove pojave se veoma zakasnilo, međutim iluzija je da će je bilo ko drugi, osim nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, moći riješiti te je bitno shvatiti sigurnosno okruženje u kojem se ona odvija i hitno ali smisleno djelovati.

Tema terorizma i njegovih generatora u Bosni i Hercegovini je prisutna u sigurnosnom sektoru, poduzimaju se određene aktivnosti, ali se objektivan promatrač ne može oteti utisku da u toj oblasti bh. institucijama, a posebno Ministarstvu sigurnosti BiH, nedostaje znanja, ideja i inventivnosti na rješavanju tog pitanja, pa samim tim izostaju i rezultati. Prateći djelovanje subjekata sigurnosnog sistema može se zaključiti da je način rada, bez obzira na primjenu najmodernije tehnike, u konceptualnom smislu staromodan i neprilagođen izazovu kojem se suprotstavlja. Potvrda tome nalazi se u činjenici da teroristička prijetnja ne samo da nije otklonjena već se rapidno uvećava kroz učestale odlaske i stradanja državljana BiH na kriznim područjima, u konkretnom slučaju u Siriji.

Djelovanje sigurnosnog sistema se dominantno bazira na primjeni represivnih policijskih metoda, aktivnostima sudova i tužilaštava, te obavještajnog rada. Takve metode upornom i dosljednom primjenom mogu dati rezultat u borbi protiv organiziranog kriminala ali mogu postići samo djelomičan uspjeh u borbi protiv terorizma. Ovdje greška u pristupu postaje očigledna. Naime, u proteklih par mjeseci Ministarstvo sigurnosti BiH na čelu sa ministrom Radončićem se ponosilo time što je pokrenulo proceduru za donošenje zakonskih propisa kojim će svi oni koji budu dobrovoljno odlazili na strana ratišta biti sankcionirani, sudski gonjeni i kažnjavani. Prosto je neshvatljivo da Ministarstvo sigurnosti BiH na takav način tretira problem. Zar je moguće da neko u Ministarstvu misli da će onoga ko namjerava otići, u ovom slučaju u Siriju, svjesnog da ima vjerojatno manje od 50% šanse da preživi, donošenjem zakona i uz prijetnju zatvorskom kaznom u Bosni i Hercegovini odvratiti od njegove namjere. Pa na taj način delirij „svetih ratnika“ se samo pojačava jer im se omogućuje da, ukoliko kojim slučajem prežive, svoju ideologiju, način života i borbe za koju su oni očigledno uvjereni da je pravedna i na „božjem putu“, moći nastaviti u Bosni i Hercegovini ili negdje u Evropi. Ima li „veće nagrade“ u njihovom poimanju života i smrti? Definitivno, još jedan grub previd i greška Ministarstva na čijem čelu je Fahrudin Radončić, koji se na ovaj način pokušao predstaviti javnosti kao beskompromisni borac protiv terorizma, pa su mu zbog toga „upućivane i prijetnje“. Nesporno, propise je u ovoj oblasti potrebno unaprijediti, ali značajnija pozitivna promjena stanja se neće dogoditi. Ono što ministar Radončić još uvijek očigledno nije shvatio, jeste činjenica da suzbijanje pojave kao što je terorizam zahtjeva mnogo više upornosti, iskustva i znanja nego što to traži jeftin politički marketing u državi u kojoj nezavisni i slobodni mediji egzistiraju u tragovima.

Šta dalje? Za razliku od organiziranog kriminala, u čijoj suštini se nalazi financijski interes, u osnovi terorizma se nalazi ideja, ma koliko ona bila anakrona, iskrivljena, iskarikirana, zla, bezobzirna, nedorečena itd. Ideja se može suzbiti i razobličiti samo akcijama na platformi druge humanije ideje, instrumentalizirane kroz mehanizme koji se nalaze u sferi religije, nauke, kulture, institucija države na čelu sa sigurnosnim sektorom, uključujući i funkcioniranje pravosudnog sistema (redoslijed nabrajanja pojmova nije slučajan). Propisivanju prave terapije prethodi uspostava tačne dijagnoze, za što Ministarstvo sigurnosti BiH po svojoj prirodi nema kapaciteta. U ovom slučaju, Ministar sigurnosti mora biti svjestan da je institucija na čijem je čelu, bez obzira na resurse kojima raspolaže, superiorna samo u jednom i to možda najjednostavnijem segmentu, a to je represija. Ministarstvo sigurnosti mora stanje promatrača, u kojem se nalazi, promijeniti u stanje pokretača ili inicijatora.

Međunarodni institut IFIMES smatra, da akteri moraju biti svjesni nekoliko ključnih činjenica:

– uspješna borba protiv terorizma nije moguća bez formiranja širokog društvenog fronta, na čelu sa Ministarstvom sigurnosti BiH,

– postizanje uspjeha bez značajnog angažmana nauke i vrhunskih stručnjaka (prvenstveno domaćih) u pojedinim oblastima će najčešće biti slučajnost,

– fenomen terorizma i faktori koji mu pogoduju i generiraju ga moraju biti sagledani i objašnjeni sa aspekta religije, psihologije, sociologije, političkih nauka a tek onda sa aspekta kriminalistike i srodnih naučnih disciplina, pri čemu meritorni autoriteti moraju dati jasne smjernice za angažman resursa po pojedinim oblastima,

– posebna pažnja mora se posvetiti aktivnostima i podršci Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, kao nezaobilaznom subjektu i nezamjenjivom nosiocu tumačenja i afirmaciji izvornih vrijednosti islama koji se na Balkanu prakticirao vjekovima,

– i pored do sada preduzetih mjera stanje u ovoj oblasti je zapušteno, pa će trebati godine upornog i kontinuiranog rada da se stepen terorističke prijetnje svede na prihvatljiv nivo,

– Ministarstvo sigurnosti BiH će visok nivo upornosti i kreativnosti u suzbijanju terorizma morati održavati dugoročno,

– otpor onih prema kojima će mjere biti usmjerene i čiji interesi će biti ugroženi bit će proporcionalan djelotvornosti preduzetih mjera i može uključivati i najteže terorističke akte.

Konačno, građani Bosne i Hercegovine moraju biti svjesni, da je teško dostignuta liberalizacija viznog režima na velikom ispitu i da će, vrlo vjerojatno, uslijediti ono što oni najmanje žele, a to je suspenzija. Ministar sigurnosti BiH i njegovi saradnici, namjerno ili iz neznanja, građane uvjeravaju da vizni režim nije ugrožen, pri tome plasirajući (ne)istinite podatke o smanjenju broja lažnih azilanata iz Bosne i Hercegovine i krijumčarenih osoba koje preko BiH dolaze na teritoriju EU. U pitanju je ponovo zamjena teza i nepoznavanje stvarnog stanja, preciznije obmana javnosti, kako bi se sakrila prava istina i time popravio imidž Fahrudina Radončića, kao (ne)sposobnog i nekompetentnog ministra, u vrijeme kad je već počela predizborna kampanja u kojoj on ima velike ambicije i velike hipoteke prošlosti ali i sadašnjosti.

IFIMES

tačno.net
Autor 17.1.2014. u 10:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija