Simbol reduciranog stradanja

tačno.net
Autor 9.11.2015. u 17:00

Simbol reduciranog stradanja

Tragedija Mostara su prije svega njegovi ljudi kojih više nema, a koji su život dali kako bi taj kameni starac, iako je malo duže plivao, mogao ponovo izroniti iz zelene vode, uprkos zločinačkoj namjeri da ostane baš tu, na njenom dnu. Govoriti o mostu, a ne govoriti prije svega o ljudima koji preko njega više nikad preći neće, znači činiti neoprostivi grijeh zaborava i  upadati u (samo)postavljenu zamku umanjivanja zločina.

Piše: Amela Kazazić

Kao i proteklu 21 godinu, i danas se još ponegdje u javnom prostoru obilježava rušenje Starog mosta, arhitektonskog čuda mimara Hajrudina iz 1566. godine. Vanjski osvajač ovih prostora ga gradio, unutrašnji osvajač ga rušio i srušio.  Stari most tako već preko dvije decenije predstavlja simbol tragičnog stradanja „lijeve obale“ Mostara i njenih građana, mahom i namjerom Bošnjaka, ali i manjeg broja pripadnika drugih naroda koji su ostali da je brane i dijele namijenjenu joj sudbinu.

Ono što javnost, koja o tome danas piše i opominje, često zaboravlja jeste da su na današnji dan 1993. godine ugašeni i ljudski životi. Ugašeni su taj dan kao i u danima koji su mu prethodili i slijedili. Tako je 9.11.1993. godine bilo 22 dana otkako je ugašen život mog oca, koji je 4 dana nakon teškog ranjavanja od granate, u 45. godini života, podlegao ranama u improviziranoj ratnoj bolnici.

O mom rahmetli ocu, o onima koji su poput njega 18. oktobra, 9. novembra, ili u danima prije, poslije, i između ova dva datuma, nasilno vraćeni Bogu prije nego ih je on sam mislio pozvati, nema pomena. Njihovi životi ostali su u sjeni pada Starog mosta u Neretvu. Most je tako postao simbol reduciranog stradanja jednog grada i njegovih stanovnika. Tragedija Mostara i njegovih građana svedena je na skok u vodu kamenog starca kako se u pjesmama i osvrtima na taj barbarski čin gotovo romantičarski voli govoriti.

A tragedija stradanja jednog grada nije jedan most, ili bolje rečeno, nije samo most, niti je prvo i osnovno most. Nije, niti to smije biti. Pa taman to bila višestoljetna kamena ćuprija čijoj ljepoti premca nema. Tragedija Mostara su prije svega njegovi ljudi kojih više nema, a koji su život dali kako bi taj kameni starac, iako je malo duže plivao, mogao ponovo izroniti iz zelene vode, uprkos zločinačkoj namjeri da ostane baš tu, na njenom dnu. Govoriti o mostu, a ne govoriti prije svega o ljudima koji preko njega više nikad preći neće, znači činiti neoprostivi grijeh zaborava i  upadati u (samo)postavljenu zamku umanjivanja zločina.

tačno.net
Autor 9.11.2015. u 17:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija