Sirijski neprijateljski jad

Zlatko Dizdarević
Autor 22.12.2018. u 16:29

Izdvajamo

  • Ko im je kriv. Da su ostali korektni neprijatelji kakvih je nekada bilo, i oni bi imali tamo posla sutra. Takav je Damask. Ovako, morat će da nađu neke druge gubitnike. Jeste da tu imaju dosta iskustva ali, ne samo neprijatelji, već ni podanici nisu što su nekad bili, a i alternativa je sve više.

Povezani članci

Sirijski neprijateljski jad

Priča o tragediji razorene Sirije koja nije htjela da se prikloni “demokratizaciji i ljudskim pravima” u novoj fazi bahatog zapadnog imperijalizma sa poslušnicima jadnih kalibara, privodi se kraju. Mada mudrost nalaže još puno opreza. Kada danas u Londonu nervozno upozoravaju da Trump prerano odlazi iz Sirije – navodno zbog ISIL-a još živog, misle na sasvim duge stvari. ISIL se seli u Evropu, a njihovim osnivačima propadaju mnogi interesi ukalkulirani u priču o “demokratizaciji” u Siriji. U grandioznim poslovima obnove, recimo.

U više tekstova napisanih minulih godina iz Damaska pomenuo sam pričicu iz caffea u uličici Bab Touma, nadomak veličanstve kapije istog imena u zidinama starog grada unutar kojeg je više glamurozne istorije, mudrosti i raznih svetaca  nego u pola novih država zajedno. Zgoda je bila u velikom posteru u izlogu te kafanice, čajdžinice, mjesta za šah, tavlu i nargile. Na njemu je namrgođen i sa uzdignitim prstom, mudro “progovarao” Marlon Brando, legendarni “Godfather”. Sa porukom u dvije kratke rečenice: “Čuvaj svog prijatelja blizu sebi, i svog neprijatelja još bliže…”

Toliko životne mudrosti u nekoliko riječi odavno nisam vidio kao tu, kod neponovljivog Kuma iz malog sicilijanskog sela Corleone. I toliko bliske duhu i srcu svetog Damaska i cijelog  starog Orijenta. Posebno u ratu u kojem su im neprijatelji bili bezmalo svi na svijetu.

I kada god bih došao minulih godina u Damask put me odveo na čaj i merak tamo, podno onog postera. Vjerovao sam bezbroj puta bacajući pogled na namrgođenog Branda da će neprijatelji opravdati onu poruku uz podignti prst. Stari kafedžija nikada nije progovarao o tom malom neuobičajenom detalju unutar svega tradicionalnog u njegovom prostoru ali, znao me je znatiželjno poglednuti ispod oka, često zagledanog u Kuma…

Onda, prije malo više od godinu dana, eto me ponovo u Damasku, naravno i kraj kapije Bab Touma, u istoj kafanici iz koje kao da sam izašao prethodnog dana. Poznata lica, šah, karte, razni poguzluci, šale starinske. Gazda zna šta ko pije i nasitno mezi, ne treba naručivati. Drago mu što sam opet među njima, vazda će: “Kad ste tu znamo da smo i mi živi, jer što bi inače dolazili. Hoćemo li ono vaše, narandža i đumbir. A i vino ima novo…” Gleda me ispod oka dok sam se okretao mjestu gdje je bio Kum, još od kraja 2010. i početaka grandiozne laži sa “proljećem”. A Kuma nema. Šutim iznenađen, šuti i on. Kao da čeka da ga pitam, Šta bi? Opet, ne bih da nešto pogrešno upitam, da ne uvrijedim, znam koliko je vodio računa o onoj mudrosti  “Padrina”. Oglasi se prvi, zna o čemu razmišljam: “Nema ga, skinuo sam ga…” Vidim, rekoh, a  zašto, baš je bio u pravo vrijeme…Kaže, brišući opranu džezvu za kafu: Nije više!  Zašto nije?  Zato što neprijatelji ovdje nisu više što su nekad bili…!

Nije dalje ništa objašnjavao. Nisam ga ni pitao. Priča o ratu u Siriji odavno je prešla u svjetsku mizeriju i jad velikih kreatura koje su izgubile svako pravo da budu ljudski pomenute, čak i samo u izlozima zabitih kafanica po sokacima Starog grada u Damasku. Gradu u kojem je, samo par stotina metara odatle sahranjen njihov veliki Salahuddin Ayyubi, za nas Saladin, vojskovođa koji je pokorio Jeruzalem u Trećem krstaškom ratu 1187. godine. Pa zaprijetio skidanjem glave svojim vojnicima, pobjednicima, da slučajno ne dirnu ikoga od poraženih, a stanovnicima da se ni knjiga ne smije zapaliti a kamo li kuća srušiti. Treba li se onda čuditi što je na istom tom mjestu, pod kupolom grandiozne Velike Umayyad Džamije i grob Ivana Krstitelja, pa mučenika Al-Husseina, sina četvrtog halife Alija, rodoslovnika šiizma kojima se Sirijci klanjaju jednako kao i svima njihovima.

U takav Damask se slila sva bagra neprijateljska s početka 2011. godine kako bi se “obračunali sa totalitaristom, zlikovcem i teroristom Assadom”  jer im se nije uklapao u nove planove o Bliskom istoku. Plin, nafta, krcati sukovi svile i kadife, sekularizam, besplatno školovanje i bolnice, samosvojni bez dolara duga svjetskim lihvarima, nestašna srednja klasa sve bogatija i emancipovanija, eksplozija turista, poslova, poguzluka i nestašluka raznih. Zato su i navalile razne zvijeri proizvedene, naoružane, nabildane mitovima i frustracijama, punih džepova iz trezora zalivskih, evropskih, američkih. U “predigri” za haos prvo ubilo Sadama u Iraku, pa uklonilo Ben Alija u Tunisu, pa Hosni Mubaraka u Egiptu, onda zvjerski likvidiralo Gadaffija u Libiji i krenulo takozvanom “pacovskom rutom” na Assada. Ne zna se ko je bio neprijatelj manje prikladan za onu rečenicu sa postera – Saudijci, Turci, Amerikanci, Evropljani i “Prijatelji Sirije”, Izrael ili domaća “demokratska opozicija”. I još uz drogirane i pogubljene kretene iz raznih bjelosvjetskih krčmi navučene obećanjima o tuđim besplatnim kućama, ženama i dukatima! Cilj za sve je “Assad mora otići”, ovako ili onako…

Neko se tu silno preigrao. Od operacije čiji je kraj bio predviđen za najviše petnaestak dana, pa evo još malo punih sedam godina razaranja, krvi i laganja rijetko viđenih u istoriji. Počelo je od demonstracija sa dvjestotinjak prevarenih idealista, sa tutnutim transparentima u ruke, do mase  koju su razne obavještajne službe gurnule u haos, dramu i propalu budućnost. Gledao sam tada tamo kako lešinari, jedan po jedan, dolaze na gozbu u ime i uz podršku “demokratskog svijeta” koji je vjerovao što mu i kako serviraju plaćene tv stanice, portali i “dopisnici” koji privirili u Siriju nisu. Sve “iz prve ruke”. Profesionalce su prečesto cenzurirali ili etiketirali na najgori način. Imao sam tu “čast” jer sam, uz ostalo, završne borbe za Aleppo nazivao “oslobađanjem” a ne “okupacijom istočnih kvartova koje herojski brane borci iz svijeta…” A ti borci su bili bradonje i koljači koje su kao živi štit branili zarobljeni stanovnici Aleppa.

I eto, sedam godina kasnije, kao grom iz vedra neba Trump oglasi na twiteru (gdje bi drugo) odluku o povlačenju “odmah” odande US vojske, oko 2000 ljudi, koja je tamo, kako kaže, uz pomoć Kurda i drugih iz Sirijskih demokratskih snaga (SDF), postigla cilj: Pobjedu nad ISIL-om zbog čega su, jeli, i došli u Siriju prije četiri godine. Pa sad mogu ići, nakon što su dovoljo naoružali, obučili i naplaćali džihadiste u borbi za demokraciju u Siriji, protiv “teroriste” Assada. Kaže minulog četvrtka  predsjednik – businessman  u liberalnim poslovima sa životima, oružjem i nekretninama po svijetu da je “došao, vidio i pobijedio…” pa nema tamo više šta da se radi. Vojni savjetnici su mu zblanuti jer oni bi još. Osladilo im se.

I Erdogan trlja ruke. Nekada prijatelj Assadov pa onda partner ISIL-u napravio je posao. Trump ga ne smije izgubiti jer ječag čuvara za južno krilo NATO-a nema. A i sa Rusima šuruje, pa da se ne odmakne previše. “Sultan” tako za kobajagi povratak u kamp dobija izgleda i toliko željenog Gulena iz Amerike, pa mogućnost kupovine antiraketnih sistema “Patriot”, pored ugovora o S-400 sa Rusima itd.itd. Ipak, daleko najvažniji dobitak su mu Kurdi, ostavljeni sami sebi i Turcima nakon odlaska Amerikanaca kući. Ponovo su odigrali naivno, slobodno se može kazati i glupo, na “saveznike” kojima snovi i interesi Kurda nisu ni u peti, mimo uloge kvalitetnog – topovskog mesa. Ogromna i logična šansa koju su imali, pa je propustili, bila im je savezništvo sa Basharom Assadom u Siriji sa kojim su mirno živjeli prije rata, pa mu okrenuli leđa kad su pomislili da će nestati poput pomenutih “totalitarista” koji su se oteli kapitalu Zapada.

Ministar vanjskih poslova Turske Cavusoglu saopštio je minule sedmice odjednom: Turska “i druge svjetske sile” bile bi spremne na suradnju sa Assadom ako pobijedi na demokratskim izborima! Valjda sumnjaju da Sirijac može ponovo pobijediti kao 2014. kada je uz izlaznost od 73.4 posto od svih upisanih birača, 88,7 posto glasalo za njega. Ali, Erdogan vidi da je u Siriji pri kraju priča sa “neprijateljima koji nisu što su nekad bili”. Zna i da se u Damasku već naveliko čiste i kreče od 2011. godine zatvorene ambasade, uključujući i one iz zapadnih zemalja. Kao da ništa nije bilo, eto desilo se…Da je neko prije mjesec dana kazao da će među tim ambasadama biti i ona Emirata, da će Saudijci skidati žice oko svoje, da će predsjednici početi dolaziti u posjetu Assadu a Sudanac Omar Bashir već bio, Iračanin Barhan Salih dolazi… – kazali bi mu da je lud.

Priča o tragediji razorene Sirije koja nije htjela da se prikloni “demokratizaciji i ljudskim pravima” u novoj fazi bahatog zapadnog imperijalizma sa poslušnicima jadnih kalibara, privodi se kraju. Mada mudrost nalaže još puno opreza. Kada danas u Londonu nervozno upozoravaju da Trump prerano odlazi iz Sirije – navodno zbog ISIL-a još živog, misle na sasvim duge stvari. ISIL se seli u Evropu, a njihovim osnivačima propadaju mnogi interesi ukalkulirani u priču o “demokratizaciji” u Siriji. U grandioznim poslovima obnove, recimo.

Ko im je kriv. Da su ostali korektni neprijatelji kakvih je nekada bilo, i oni bi imali tamo posla sutra. Takav je Damask. Ovako, morat će da nađu neke druge gubitnike. Jeste da tu imaju dosta iskustva ali, ne samo neprijatelji, već ni podanici nisu što su nekad bili, a i alternativa je sve više.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 22.12.2018. u 16:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija