Siročad na svojoj zemlji

Alija Redzepovac
Autor 11.12.2021. u 08:47

Izdvajamo

  • Međutim, ova siročad i sama snose dio krivice. Prihvatili su da budu politička publika i nisu imali namjeru da na bilo koji način budu korektivni faktor svojim političkim igračima. Riječ "patriota" postala je oružje koje je sprječavalo pojedince da pozitivno kritikuju i da sprječavaju korupciju i neznanje. Tako se iz političkog vrha u običan narod uvukla svaka vrsta besmislica: masovno štampanja diploma, kupovanje naučnog i akademskog znanja - bez znanja, međusobno vođenje borbe za upravne odbore, tendere, ministarska mjesta. Nažalost,ove borbe nikako da prestanu, čak se pojačavaju u trenucima kada ponovo zaprijeti fizički opstanak. A kad se pojavi takva kriza, koja prijeti opstanku države i naroda, onda se počnu postavljati pitanja: šta nam ovo rade!? Kada se situacija malo smiri i kada se vođe krize u nekoj kafani potkupe i nakratko dogovore, te se kriza odloži za neko drugo vrijeme, ponovo se nastavi tamo gdje se stalo.

Povezani članci

Siročad na svojoj zemlji

Photo: Armin Durgut/PIXSELL  

“… neka vam jeza krene niz kralježnicu kad Hrvati okrenu glavu od Sarajeva”.
Ako Evropa ne želi rat u Bosni, nek onda malo sluša šta kažu Srbi”.

Pisati o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti na Balkanu, a posebno u BiH, uvijek može da izazove sumnju, da pisac, iako to niti u ludilu ne želi, radi posao koji liči na podjele: “oni” i “mi”. Međutim, kako god to da se shvati, činjenica je da već 30 godina slušamo kako su Bosanski muslimani ” Hrvati islamske vjere” ili ” Srbi koji su se poturčili”. A kako je muslimanima slušati takve stvari i trpjeti ono što trpe, niko ih baš posebno ne sluša i još kad se javno požale na svoj status i prijetnje koje svakodnevno doživljavaju, najčešće se misli da pretjeruju u tome što kazuju. Kako se politička i bezbjednosna situacija usložnjava, nama koji smo preživjeli devedesete, ubrzno se vraćaju slike zla kroz koji je prolazila BiH i Hrvatska. Zabrinutost je sigurno opravdana i zato neka mi niko ne zamjeri što moram govoriti jezikom koji liči na podjele, jer su ponovo na jednoj strani oni koji provode politiku devedesetih i na drugoj strani oni koji su bili žrtva takve politike. Kada su protagonisti zla iz devedesetih jednu vjersku skupinu javno postavili kao metu i  njihovi sljedbenici danas govore sličnim jezikom.

Bosanski muslimani, koji su stoljećima dokazivali svoju tolerantnost prema drugom i drugačijem, prema različitim religijama i kulturama, sigurno se mogu svrstati u grupu  najugroženija  naroda na svijetu. Svojim gostoprimstvom i komšijskim odnosima, nikada nisu ugrozili susjeda i nikada se zbog njih neka druga etnička ili vjerska skupina nije osjećala stiješnjeno i neugodno. Ove prethodne riječi su činjenica i kao takve ne mogu se postaviti kao paralela srpskoj propagandnoj politici o ugroženosti srpskog  naroda. Jedna mala i mirna skupina ljudi, koja je do unazad 30 godina živjela na cijelom području BiH, brutalnim ratom devedesetih godina svedena je na dvije oaze u kojima im se i dalje osporava pravo na život. Srpsko-Hrvatska politika  nije se zadovoljila progonima, zločinima, pljačkom i rušenjima tokom devedesetih, te su uprli sve snage, unutrašnje i vanjske da dokusure ovoj maloj etničkoj grupi, koja je uspjela fizički da preživi sve ofanzive tokom devedesetih. Nastavak tih ofanziva je Čovićev “izborni zakon” i Dodikovo “vraćanje nadležnosti” koje je upravo danas u Banja Luci izglasala NSRS. Šta slijedi narednih dana i sedmica, to Bog sami zna!

Vjerska pripadnost kao grijeh

U većem dijelu teksta, umjesto etničkog imena Bošnjaci ili nacionalnog imena Bosanci i Hercegovci, koristit ću vjersko ime – muslimani. Upravo je to onaj glavni grijeh zbog čega su muslimani u ovih proteklih trideset godina trpili i trpe sve zločine i brutalnosti koje utiču na njihov fizički opstanak. Osim ratnih stradanja tokom devedesetih, u ovome trenutku ovu tezu potvrđuje žestoko protivljenje dopuni Krivičnog zakona, koji zabranjuje negirati genocid. Jer, ko ima pravo ,pa makar to bio i Visoki predstavnik za BiH, da zakonom zabrani negirati zločin nad muslimanima? pitaju se protivnici zakona.

Međutim, dobar dio muslimana još uvijek ne može da shvati da je vjerska pripadnost bitan razlog  za uspostavljanje ili ne uspostavljanje normalnih društvenih odnosa u BiH. Ustvari, vjerski identitet se zlonamjerno koristi kao opravdanje za sve destrukcije koje se rade protiv BiH sa ciljem konačne podjele BiH, da se konačno izvrši razgraničenje između Srba i Hrvata. Muslimani su smetnja, još naročito kad kao narod, Bošnjaci, žele političku aktivnost, kada kao narod žele da sačuvaju cjelovitost BiH. Iz tog razloga Evropi ih se predstavlja kao islamska prijetnja, proglašava ih se unitaristima, konvertitima, unitarističkim hegemonima, poredi ih se sa politikom Slobodana Miloševića a ovakve zlobne priče imaju svoju publiku među evropskim političarima. Nažalost ovo su činjenice o kojima je  potrebno   govoriti, u protivnom sile zla spremne su ponovo da pokrenu projekat fizičkog nestanka bosanskih muslimana.

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Zbog toga treba pitati i treba tražiti objašnjenje od svakog ko se bavi pitanjem BiH, pa makar to bio i Gabrijel Escobar, politički medijator SAD, ili francuska ambasadoricu u BiH Christine Toudic, ili Oliver Varhelyi koji  vrlo mudro zaključi da je ” potrebno da imamo funkcionalne institucije na nivou BiH”. On zna da mjesecima institucije ne funkcioniraju i zna zbog čega. Ali, on ipak poziva! I zabrinut je! Bez obzira što bivši Visoki predstavnik Wolfgang Petrich, jasno kaže, ko su unutrašnji neprijatelji BiH. Obećanja i zabrinutost stanovništvu BiH ne znače ništa, baš kao ni obećanje  generala Filipa Moriona koje je dao narodu Srebrenice. BiH je potrebna stvarna zaštita, jer na političkoj sceni je  mnogo onih koji se vesele raspadu države a sam tim i nasilju koje bi moglo uslijediti.

Zar se u ove riječi zabrinutosti ne može uklopiti poruka Marija Karamatića, predsjednika HSS-a, da BiH može opstati kao tronožac, gdje će se sva tri naroda uvažavati, što je sasvim normalno. Međutim, on nastavlja i kaže: “Onog trenutka kada Srbi i Hrvati dignu ruke od BiH, a to se vrijeme bliži, bošnjački političari ako žele sačuvati BiH, još postoji mogućnost dogovora”. Politika ucjena, ne samo od Karamatića, postala je normalna pojava. BiH nije u interesu Hrvatima, oni imaju rezervnu domovinu, Bošnjacima ako treba država BiH moraju pristati na sve ucjene i prihvatiti život  u aparthejdu. To je poruka.

Bošnjačka nemarnost

Međutim, sami Bošnjaci u svojoj vjeri, saburu i naivnosti, vjerovali su inostrancima, vjerovali su da  su ratna stradanja za sva vremena prošla, da će mir vječno trajati i da će mir čuvati velike sile koje su ga nametnule i da zbog toga nema potrebe za izgradnjom uređene države. Mislili su da država može živjeti onako, đuture, da je nauka koja uređuje državu nepotrebna i da je to nekakva novotarija, pa se za tu novotariju mogu štancati raznovrsne diplome koje će nanijeti ogromnu štetu uređenju države. Vodeći ili “prvi među Bošnjacima” (kako je to odvratno) nisu dorasli zadatku i obavezama izgradnji države a oni su se toga posla prihvatili i niko živ ne može ih ubijediti da taj posao ne rade dobro. Sa vrlo upitnim znanjem i sa još upitnijim moralom, krijući se iza vjere i patriotizma, svoj vlastiti narod gledaju kao zla maćeha i doveli su ga u poziciju da postanu prava siročad na svojoj zemlji.

Međutim, ova siročad i sama snose dio krivice. Prihvatili su da budu politička publika i nisu imali namjeru da na bilo koji način budu korektivni faktor svojim političkim igračima. Riječ “patriota” postala je oružje koje je sprječavalo pojedince da pozitivno kritikuju i da sprječavaju korupciju i neznanje. Tako se iz političkog vrha u običan narod uvukla svaka vrsta besmislica: masovno štampanja diploma, kupovanje naučnog i akademskog znanja – bez znanja, međusobno vođenje borbe za upravne odbore, tendere, ministarska mjesta. Nažalost,ove borbe nikako da prestanu, čak se pojačavaju u trenucima kada ponovo zaprijeti fizički opstanak. A kad se pojavi takva kriza, koja prijeti opstanku države i naroda, onda se počnu postavljati pitanja: šta nam ovo rade!? Kada se situacija malo smiri i kada se vođe krize u nekoj kafani potkupe i nakratko dogovore, te se kriza odloži za neko drugo vrijeme, ponovo se nastavi tamo gdje se stalo.

Nastavlja se registracija brzih visokih  škola ,osnivaju se nove političke stranke ,tako da svako seoce i ulica imaju svoga lidera, svaki od lidera i njihovih savjetnika, naučnom i moralnom veličinom, svojoj publici objašnjava Kvantnu fiziku, kazuje svojim navijačima kako je došlo do Velikog praska, pripovijeda im šta se jučer radilo u Bijeloj kući i Kremlju, a neki opet kazuju šta se dešava tamo u nekoj desetoj galaksiji. Među njima ima i onih koji bi istog trenutka prihvatili da budu piloti NLO-a.

Šta nam ovo rade?

A kad Beograd i Zagreb iznova zaigraju razarajuću političku igru i kad Aleksandar Vulin kaže: ” Ako Evropa ne želi rat u Bosni, nek onda malo sluša šta kažu Srbi”, a Bošnjaci se samo pitaju: šta nam ovo rade? Bošnjački političari uspjeli su razviti svoju politiku i diplomaciju upravo do pitanja: šta nam ovo rade? Na ucjene koje su konstantne nemaju odgovor. Karadžićeve riječi od kojih “jeza krene niz kralježnicu” u opticaju su svaki dan a muslimani se prikazuju kao “konvertiti”, zatim da su malobrojni da bi nametali rješenja Srbima i Hrvatima. Jedan od vlasnika takvih riječi vrši vjersko i etničko prebrojavanje i kaže “nema smisla da bilo koja sila beskrajno podržava utopiju 1,8 miliona Bošnjaka na račun 12,5 miliona – 8 miliona Srba i 4,5 miliona Hrvata”. Istovremeno njegov šef optužuje Bošnjake da žele muslimansku državu! Ovim se potvrđuje onaj već izrečeni grijeh Bošnjaka – vi ste muslimani! Kao i one Karadžićeve prijetnje o nestanku muslimana. Međutim, one prijetnje od prije trideset godina, dobrim dijelom tokom rata devedesetih godina su realizirane. Ove današnje prijetnje, koje imaju isti cilj, “zabrinjavaju” inostrane medijatore, a bošnjački političari međusobno se nadmeću, ko je lider kod Bošnjaka!?

Podjela kolača

Međutim, prava samoubilačka briga vodećih Bošnjaka – političara – vodi se oko podjele “kolača” – budžeta iz kojeg međusobno dijele novac, a uređenje i izgradnju države ostavili su za neka druga vremena, jer toliko su moćni da vrijeme za njih nije prolazno. Hiljade milijardi budžetskog kolača (kako jezivo zvuči) potrošili su nemilice, trpajući u vlastite džepove. I zato nek ne bude čudno, saburli vodećim Bošnjacima, njihovoj vlasteli i njihovim dvorjanima, da se njima kao i narodu možda ponovo priprema napuštanje svojih ognjišta i da se ponove slike iz devedesetih ispunjavajući vjekovne želje onih koji sugerišu:”Selite se u Aziju”!

Budžetski kolač koji se nemilice uzima i onemogućava razvoj cjelokupnog društva kroz općinske paušale, kantonalne profesionalce, federalne gigante- potrošili su novac od kojeg se moralo uzduž i poprijeko preko ove Bosne i Hercegovine napraviti moderni autoputevi, brojne fabrike i hiljade drugih infrastrukturnih objekata. Kada bi realan i normalan čovjek usporedio ovih 25 godina nakon rata i onu Bosnu i Hercegovinu, takođe 25 godina nakon Drugog svjetskog rata, zaključili bismo da su “vodeći među Bošnjacima” samo za paušale potrošili putnu infrastrukturu. Neuređenost društva i rasipnički način života u ogromnoj mjeri omogućili su da secesionistička politika shvati kako je sada pravi trenutak da se Bošnjaci uklone i ne ometaju konačnu realizaciju veliko-državnih projekata, da se Bosna dokusuri i da ne ostane ni kao geografski pojam.

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Alija Redzepovac
Autor 11.12.2021. u 08:47