Sizifov efekt

Ivo Anić
Autor 18.8.2020. u 09:44

Izdvajamo

  • Momak koji je sebi oduzeo život u mom susjedstvu, ponavljam, nije bio psihički bolesnik, nije bio na antidepresivima, nije ga ostavila djevojka, nije bio dužan kamatarima i lokalnim mafijašima. Momak koji je sebi oduzeo život bio je i ostao samo još jedna žrtva ovog čudovišnog sustava u kojem živimo. Taj dečko je bio još samo jedan Sizif oko vas. Sizif ispijena lica i Sizif lišen bilo kakve vjere u bolju i drugačiju budućnost. Sizif koji se poput vas svakoga dana dizao da bi gurao svoj kamen, i svakoga dana ga na kraju dočekivao u podnožju svoje planine računa, ovrha, nameta, poreza i dugovanja ovoj državi i njenim stališima. Ova zemlja ima ozbiljne probleme, no oni se poslovično guraju pod tepih, puno veće probleme od koronavirusa, a ti problemi su egzodus mladih ljudi i njihovo nezadovoljstvo ovom zemljom.

Povezani članci

Sizifov efekt

Na ovaj tekst ponukao me jedan strašan događaj u mojoj neposrednoj blizini, u mom susjedstvu. Jedan mladi život nepovratno je izgubljen, jedna obitelj ostala je bez sina, jedan kvart bez svog djeteta, jedna zemlja bez svoje budućnosti. Tragično je ugašen još jedan mladi život i što je najstrašnije, ugašen je svojom voljom. Htio ne htio, čovjek kada čuje takvu vijest razmišlja o egzistenciji, i o svom njenom apsurdu.

Filozofijom egzistencije bavili su se brojni filozofi, najviše Albert Camus koji je čitav jedan opus posvetio ideji apsurda u koju je gurnuta ljudska egzistencija. Čovjek kada gubi smisao života, tvrdio je Camus, kada je poput Sizifa osuđen na najstrašniju kaznu uzaludna i beznadna rada, tada taj čovjek ne pronalazi više smisao niti značenje u svom životu. Koristeći se Sizifom kao metaforom, Camus je nastojao ukazati na sudbinu apsurda kojoj je izložen čovjek u današnjem vremenu, posebno radnik koji svakodnevno radi bez da od tog istog rada ima korist. Sudbinu radništva Camus je vidio u doživotnom ropstvu i borbi od koje u konačnici taj isti radnik nema ništa doli pukog preživljavanja, dakle svakodnevnu borbu koju će današnji čovjek sigurno izgubiti. Smrt koja dolazi kao konačno oslobođenje naših borbi, postaje negacija svega što smo u životu postigli, konačni čin apsurda i Albert Camus se s pravom pita: može li današnji čovjek biti sretan?

O samoubojstvu se uvijek raspravljalo kao o društvenoj pojavi, i filozofi se bave kolektivnom sviješću od koje se čovjek na tako radikalan način nastoji odvojiti. Kolektivna svijest nas oblikuje i postavlja nam norme, parametre i određuje nam život. Samoubojstvo kao najradikalniji čin odvajanja od te i takve kolektivne svijesti? Samoubojstvo je po Miličinskom individualna sklonost, dok Albert Camus čovjeku daje dva izbora, da odbije da živi i počini samoubojstvo, ili da postane buntovnik koji odbacuje spoznaju smrti kao jedinu i neprikosnovenu neizbježnost. U tim crnim mislima dočekala me vijest kako je u mom susjedstvu, dečko od nepunih trideset godina digao ruku na sebe. Dečko koji nije patio od vidljive depresije, dečko koji nije imao posebnih problema, dečko koji je jednostavno odbio dalje da u ovom društvu bude Sizif. Dakle onaj koji gura svoj kamen iz dana u dan, bez da vidi bilo kakvu perspektivu, i bilo kakvu promjenu u svom životu do kraja njegova trajanja.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo svake godine u ovo vrijeme početkom rujna obilježava Svjetski dan prevencije samoubojstava i objavljuje izvještaje o stopi samoubojstava u Hrvatskoj. Ono što sam saznao analizirajući te strašne podatke ostavilo me bez daha. U Hrvatskoj, u zemlji koja bi po svojim resursima trebala biti jedna od prosperitetnijih zemalja, godišnje oduzme sebi život više od šest stotina ljudi.

Točnije 675. u 2019., 635. u 2018., 683. u 2016. godini.

U Hrvatskoj, vjerovali vi meni ili ne, svaki dan u prosjeku, i to prosjeku u zadnje četiri godine, život sebi oduzmu dvije osobe. Svaki dan. Iako po statistikama najugroženija skupina je ona u dobi od 30 godina, taj je crni prosjek vezan najviše za radno sposobne ljude, dakle one koji su negdje između. Ni dovoljno mladi da započnu kakav novi život, niti dovoljno stari da dočekaju mirovinu. Izvršena samoubojstva jedan su od najvećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj, upozoravaju iz HZJZ-a, no stravično je što te crne brojke ne padaju – već rastu.

I to kako vidimo, iz godine u godinu.

Dakle, dok ovo pišem, u protekla dva dana četvero mladih ljudi je sebi oduzelo život u Hrvatskoj. I taj rast bilježi se oko pet posto iz godine u godinu. Čak i u svjetskim razmjerima, ta je statistika strašna i alarmantna, i sasvim dovoljna da Hrvatska pod hitno izradi nacionalnu strategiju koja bi se odnosila s tim ozbiljnim društvenim fenomenom. Hrvatska je zemlja koja nema jasne strategije praktički oko ničega, pa je posve apsurdno očekivati uskoro kakvu strategiju i oko suicida, no držim kako je to ozbiljan problem o kojem se naravno ne govori, kao uostalom o svim ozbiljnijim problemima u ovoj zemlji koja drži do svega, samo ne do svoje budućnosti.

Kakva je ovo zemlja zorno vam pokazuju ove crne statistike. Na kakvim temeljima počiva, na kakvoj političkoj doktrini kojoj je u osnovi izrabljivanje, a ono po Albertu Camusu dovodi do Sizifovog efekta, tj. do očajnih ljudi koji sebe iz dan u dan Sizifima i vide, kao što jasno vide svoju zacrtanu budućnost da kao moderni Sizifi guraju kamenje za moderne bogove. U Hrvatskoj, ti moderni bogovi su izabrana kasta, ona koju je Franjo Tuđman zacrtao u dvjesto obitelji na začetku mile nam i drage domovine. Kada vam ta istina uđe u kosti, kada je prihvatite, ako ste jedan od nas Sizifa naravno, tada jasno vidite svoj život. Posebno ako tuđi ovih dana vidite oko sebe. Tuđi život koji dolazi kod nas na odmor, s osmjehom zadovoljna i ispunjena čovjeka s koferom na dva kotača. Pošto mi Sizifi nigdje ne putujemo jer nemamo za to resursa niti vremena, osuđeni smo takve sretne ljude dočekivati, služiti i ugostiti, što dodatno pojačava našu osobnu frustraciju sobom.

Kada pogledate tada sebe u ogledalu, i kada shvatite da kao Sizif od jutra do sutra gurate kamen za svoje lokalno božanstvo, tada vam budućnost u Hrvatskoj i vaše godine do mirovine izgledaju toliko apsurdne da je sve bolje od tih i takvih godina rada za druge, pa vam čak i suicid ne izgleda kao uništenje – već kao spasenje.

Moderni hrvatski rob je osuđen naime da radi do kraja života za svoje lokalno božanstvo. Bilo ono lažni branitelj, ili pravi svejedno, bilo ono uhljeb u državnoj firmi u kojoj ne radi ništa, bilo ono lokalni parazit koji vam siše krv na državnim jaslama i vašim rebrima, bilo ono poduzetnik, poslodavac ili kako li se već moderna božanstva u Hrvata ne nazivaju, potpuno je svejedno. Vi niste u toj kasti, u tom stališu kako ga je volio nazivati prvi i nikada prežaljeni predsjednik, i vi ste Sizif. Moderni, Hrvatski Sizif. Onaj koji radi od jutra do sutra i onaj koji od tog svog rada nema ništa doli pukog preživljavanja. Uredno plaćenih računa svojoj čudovišnoj domovini, uredne rate kredita svojoj čudovišnoj banci, uredne posmrtne pripomoći, kada ta čudovišna smrt konačno vas izbavi ralja te i takve domovine.

Momak koji je sebi oduzeo život u mom susjedstvu, ponavljam, nije bio psihički bolesnik, nije bio na antidepresivima, nije ga ostavila djevojka, nije bio dužan kamatarima i lokalnim mafijašima. Momak koji je sebi oduzeo život bio je i ostao samo još jedna žrtva ovog čudovišnog sustava u kojem živimo. Taj dečko je bio još samo jedan Sizif oko vas. Sizif ispijena lica i Sizif lišen bilo kakve vjere u bolju i drugačiju budućnost. Sizif koji se poput vas svakoga dana dizao da bi gurao svoj kamen, i svakoga dana ga na kraju dočekivao u podnožju svoje planine računa, ovrha, nameta, poreza i dugovanja ovoj državi i njenim stališima. Ova zemlja ima ozbiljne probleme, no oni se poslovično guraju pod tepih, puno veće probleme od koronavirusa, a ti problemi su egzodus mladih ljudi i njihovo nezadovoljstvo ovom zemljom.

Jedini pravi filozofski problem je samoubojstvo, grmio je Albert Camus, a ja ću se nadovezati na časnu starinu i dodati – jedini pravi problem u Hrvatskoj. Samo to i ništa više. Ako ne nalazite istine u ovim riječima, tada niste hrvatski Sizif.

I što je najstrašnije, za još jednog Sizifa u Hrvata koji je odlučio skratiti svoju životnu priču, vi nemate niti malo empatije. No to je vaš moralni problem, a ne moj. Ja sam kao i pola moje generacije u paklu zvanom Hrvatska. U paklu na zemlji u kojem guram svoj kamen, no guram ga s vjerom. Vjerom da još jedan izgubljeni život, još jedan Sizif koji je odustao, nekoga barem potakne na razmišljanje.

Kako je rekao veliki Albert Camus, jedina druga opcija vam je pobuna.

Ivo Anić
Autor 18.8.2020. u 09:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija