ENG
Skupo traženje posla i vladanje kao legalno reketarenje građana
Autor/ica
Povezani članci
- Bilježnica Robija K.: Izlet u Blajburg
- Eldin Hadžović: Sve dok se ovdje ne desi Willy Brandt, nećemo se na pravi način suočiti sa prošlošću
- Danas konačna odluka o vizama za zapadni Balkan
- Lord Owen: Tuđman je bio rasista, želio je proširiti Hrvatsku na BiH
- Marinko Čulić: Zakon o kradu
- Ni ja nisam vaš
Jeste li primijetili kako sve može proći pod krinkom zakona ili uredbe Vlade? Već neko vrijeme o tome razmišljam, zapravo osjetih to temeljem svoje kože, a podsjetih se krajem listopada kada pročitah tekst u Glasu Slavonije o apsurdima traženja posla u ovoj državi.
Ne tako davno, uslijed previranja u navijačkoj udruzi zvanoj Bijeli anđeli, a kako se u takvim udrugama okuplja i svakakav polusvijet, ukradena mi je torbica sa svim dokumentima. Kako sam se baš tih dana selio, slučaj je htio da mi u toj torbici budu apsolutno svi dokumenti. Nekoliko sati nakon toga legitimirao me policijski službenik, a kako nisam imao niti jedan dokument naplatio mi je kaznu. Poučen tim iskustvom, krenuh u policijsku postaju u Petrinjskoj izvaditi nove dokumente. Prvo na što sam naišao je cjenik!
Kafkijanska situacija. Nemaš dokumente, policijski ti službenik pruži uplatnicu da u roku osam dana platiš kaznu, a da bi ih imao moraš za svaki potrošiti značajnu svotu novca. Ima tu još raznih peripetija koje sam doživio, poput onih u banci gdje ne priznaju sve dokumente Republike Hrvatske poput policijske potvrde kako su dokumenti ukradeni, pa onda ne možeš niti do svojih novaca da bi vadio druge…
I tako kreneš tražiti posao…a malo tko to čini zato da bi prešao na bolji posao, ljudi danas traže bilo kakav posao. I najčešće ga, naravno, ne nalaze. Da bi prikupio sve papire za neke poslove koji se traže, tražitelj posla koji je, kako smo vidjeli, u nezavidnoj situaciji, mora učiniti pravu malu financijsku avanturu. Valja mu skupiti novac za razne biljege i takse koje država traži kako bi od nje dobio uvjerenja koja mu trebaju za prijavu na natječaj za posao. Karikirajući, mogli bismo reći kako taj tražitelj mora imati sposobnosti Supermana ili Robina Hooda!
A onda kada pronađe posao, suočava se sa cijelim nizom novih uzbuđenja. Moderno tržište rada u Hrvata obiluje poslovima, mislim kako se jedini oni i mogu naći, koji se rade po principu učinka. Recimo, prodaješ čačkalice za poslodavca, on ti daje automobil na korištenje, nahvali se kako je plaća velika, još ti daje i službeni mobitel, velik postotak od prodanih primjeraka super čačkalice koja skoro pa čačka sama, uvjeti fenomenalni….do kraja mjeseca. Onda, naravno, plaća kasni, pa dođe 40 posto obećane plaće jer ti je poslodavac odbio od plaće benzin, telefon i penale koje si zaradio jer si kasnio s isporukom samočačkajuće čačkalice. Naravno, mediji su prepuni uvjeravanja o normalnosti ove situacije, ta to je pošteno, koliko radiš toliko i zaradiš!
Još malo pa će i državne institucije početi raditi po učinku, mislim njihovi djelatnici, možda bi to bilo i poštenije. Ono, završio si policijsku akademiju, država ti kupi auto, uniformu i voki-toki, te ti obeća 50 postotaka od nekog učinka. I tako ideš cestom i naplaćuješ kazne za sve i sva. Možda bi onda bilo i manje kriminalaca na ulicama. Ili, radiš za policiju na šalteru pa zaradiš onoliko koliko si osobnih iskaznica izdao! Ili, zaposliš se u HZZ-u i plaćen si po broju uvjerenja koje si prepuručio tražitelju posla. Gospođa iz spomenutog teksta samo na kuverte je potrošila 2000 kn, što nije ništa jer je jedan roditelj izračunao kako bi tempom kojim se u Hrvatskoj dobiva posao morao djetetu davati nešto više od 2000 eura godišnje za traženje posla.
Neki mi je dan jedan prijatelj čiji je magistarski rad bio na temu danske fleksigurnosti, sistema danskog tržišta rada gdje lagano gubiš i lagano nalaziš posao, rekao kako je to dobar model za nas. Model dolazi od riječi fleksibilnost i sigurnost. Meni se pak čini kako je u ovoj državi fleksibilan jedino građanin koji se očito pomirio sa svojom sudbinom Jozefa K. iz Kafkinog Procesa, pa ga onda razni sustavi melju i reketare bez smisla i kraja. Sigurno je jedino to što se tom kafkijanskom smislu našega života prilagodila i država koja nas polako, ali sigurno ostavlja bez sredstava za život. Pardon, za traženje posla!
Autor/ica
