Skupštinska Ponoćka

Povezani članci

• Cinizam iz Moskve
• Neophodno je stvoriti ‘imunitet krda’ na ‘viruse’ dezinformacija
• Slavo Kukić: Nacionalisti neće stati dok ne očiste Bosnu i Hercegovinu od Bosanaca i Hercegovaca
• Nerzuk Ćurak: Nasilje
• Crnogorski mediji: Đukanović napušta funkcije, Marković kandidat za premijera
• „Domoljubni“ gastarbajteri između naroda i novčanika

Slušajući i gledajući ponoćnu manifestaciju egoizma u crnogorskoj Skupštini sebi sam ponavljao pitanje iz jednog od ranijih novinskih priloga: “Kako dobri ljudi glasaju ološ”?

Ponoćni skupštinski nastupi poslanika su mi potvrdili tu raniju karakterizaciju izabranih. S nevjericom sam slušao poslanička sjećanja na mladalački “put do gimnazije” i nesuvislo, alkoholom inducirano blebetanje o suštini vjere i crkve. Preko “malog ekrana TV prijemnika” sam svjedočio o klerikalizaciji zakonodavne vlasti po instrukcijama novopečatiranog akademika, popa Perovića. Jalove estetske nivelacije o tzv. “narodnom ekumenizmu” i “spirali zla”, i apsurdno lamentiranje ljekara-političara o meritokratiji i o tome da medicinu treba odvojiti od politike (!) su mi izazivale nagon za povraćanjem. Bio sam negdje između smijeha i suza slušajuci kako se u “bezumnoj” skupštini pominju latinske izreke, Marsal Makluan i Volter Lipman, a sve u naporu da se nekako sakrije davanje političke podrške besmislu.

Operativni termin koji je vodio ovu skupštinsku ponoćku je bio “tradicionalno”. Moram reći da je moj utisak da je jedino tradicionalno u crnogorskoj Skupštini bilo tradicionalno laganje i manipulacija, primitivizam u ofanzivi, vjerski fundamentalizam, neznanje i spremnost da se ono brani po svaku cijenu. Uz već pomenuto, kolektivno poslaničko odbijanje da se pravno uokviri odnos prema genocidu u Srebrenici, i da se pravno sankcionišu manifestacije simbola nacizma potvrđuju istinitost poštapalice da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje.

Agresivnost i intenzitet podrške koju dobijaju ti izabrani me navela na ponovno promišljanje ranije napisane karakterizacije o “dobrim ljudima”.

Istovremeno, uzalud sam ovih dana pokušavao da uvjerim drugu stranu u ovom sukobu dva nacionalizma da se Crna Gora ne može braniti i odbraniti iz rovova crnogorskog nacionalizma i uz odjeke patriotizma na steroidima. Uzalud sam ponavljao da se ona može braniti jedino činjenicama i istinom o tome ko je i kako, svirajući u patriotske gusle i dvojnice, trideset godina rasipao državne resurse. Istinom da su oni koji su bojkotovali ponoćnu vjersko-političku službu u crnogorskoj Skupštini odgovorni za tešku situaciju u kojoj se država nalazi. Istinom o tome da tri decenije vlasti Demokratske Partije Socijalista nijesu iskorišćene za izgradnju snažnih institucija države koje se mogu uspiješno nositi s izazovima prošlosti i budućnosti, i da se nijesu uspostavili temelji društva socijalne pravde i ekonomskog prosperiteta. Istinom da se Crna Gora može braniti jedino profesionalnošću, iskorakom u zonu socijalnog, i otvorenošću prema različitostima. Poražava me spoznaja da je svaka od ovih istina ućutkana u Crnoj Gori, iako nas anti-ratni profiteri, grlati populisti, zajapureni vjerski fundamentalisti, i oportunisti svih boja i mirisa nastoje uvjeriti da smo “slijepi kod očiju” i ne vidimo u kakvom blagostanju živimo.

Kompletna politička i intelektualna elita (skoro pa da se radi o oksimoronu, kada je Crna Gora u pitanju) kao i značajan segment stanovništva (ovo je moja konzervativna procjena) su zarobljeni unutar dva nacionalizma koji, svaki za svoj račun, dave Crnu Goru duže od jednog vijeka.

Naravno, nijedan nacionalizam sebe ne prepoznaje kao takvog, već se entuzijastično, agresivno i brzo uvija u patriotske oblande, dok suparnika opisuje kao sublimaciju zla. Svaki nacionalizam počiva na negativnoj identifikaciju neželjenog drugog. Ovo je jedna od temeljnih karakteristika koncepta nacionalizma, pa važi podjednako i za srpski, i za crnogorski nacionalizam.

S druge strane (moje, nacionalno crnogorske) posmatrano, nije baš da nam ovi novoizabrani apostoli ne “rade o glavi”. Sjetio sam se davnošnje tuge i strepnje pokojnog pjesnika u jednoj dalekoj, a tako bliskoj, dugoj noći “dok dželati mirno svoj posao rade”.

Ipak, sa njima se ne možemo nadmetati koristeći isto “oružje”: oni nas “djedom”, mi njih Krstom; oni nas Njegoševim i Nikolinim srbovanjem, mi njih Prevalitanom i Dokleom, oni nas Jevremom i Milom, mi njih Radovanom i “vikend” Četnicima, oni nas Veskobarom, mi njih Miskom i Zarkom. Naljepnica 21. Maj nije garant pobjede, već pokazatelj nedostatka inventivnosti i nagovještaj ucjenjivačke namjere, kako bi se ućutkali mogućni kritičari ovog poziva u nacionalistički rov.

Osim što pokazuje da je, od vremana tzv. dešavanja naroda do danas, Crnu Goru pljačkao, a njene građane manipulisao ko je god stigao, i bez obzira na partijsku mitologiju, nadmetanje ovakvim “oružjem” se završava pobjedom oba nacionalizma, jer oni ostaju jedini okviri djelovanja i bitisanja. Poraženi, međutim, leži na nekom drugom Gazimestanu, ili nekoj drugoj Fundini. Sve što ostaje nakon razmjene nacionalističkih plotuna jesu razbacani komadići građana koji su prisiljeni da žive permanentnu noćnu moru nacionalnih izdajnika i nacionalnih heroja. Moderna Crna Gora zasigurno gubi.

Neophodno je raditi na učenju o tome kako se treba napraviti težak iskorak u savremeni svijet – naučiti kako da se istorizuju i Krsto, i Njegoš, i Nikola, i Doklea i takozvani djed, da nam ne opterećuju današnjicu.

Neophodno je shvatiti da sadašnji poslovični apostolski Murta nije različit od dosadašnjeg kvazi-suverenističkog Kurte koji ispred Skupštine podiže dva prsta (L) i time još jednom, zarad svoje političke koristi, potvrđuje davnošnje otimanje suverenističkog sna.

Neophodno je konačno započeti rad na stvaranju toliko željene (i toliko izvikane) građanske opcije koja Crnu Goru ne vidi kao plijen, NVO projekat, ili kao nagradu za političku i vjersku servilnost, nego kao zajedničku kuću koju treba sačuvati, a čije temelje treba poduprijeti novim i savremenim materijalima.

Pobjeda