Slabi živci dobrog čovjeka Karamarka

Povezani članci

• Nasilje
• Predrag Lucić: Bejzbolne reforme Dragana Čovića
• Ubistvo, napisali su
• Tko se (ne) mora sramiti zbog tuđe krivnje!?
• PALA VLADA FEDERACIJE
• Priopćenje ravnatelja riječkih ustanova u kulturi povodom prijetnji Oliveru Frljiću

Gadna su vremena nastupila ako su čak i redovnički smirenom i staloženom Tomislavu Karamarku počeli otkazivati živci. A počeli su.

Vidjelo se to na stranačkoj klauzuri u Opatiji, gdje se šef HDZ-a zaprepaštenom članstvu požalio da je iznerviran. I pojasnio da ga posebno nervira eto to što aktualnoj ili – kako bi on to ljepše kazao – odlazećoj Vladi sada više ne smetaju županije, što i odlazeći premijer i odlazeći ministri žele graditi Pelješki most, što u Zagrebu traže adekvatan trg za Franju Tuđmana, a sve donedavno su ga nazivali zločincem, diktatorom, operetnim generalom… »Danas kada čitam njihove izjave, kao da vidim svoje riječi!« – umalo se na koncu nervno slomio Tomislav Karamarko, ne znajući više bi li se smijao ili bi zaplakao, ili bi i jedno i drugo u isti mah…

Žao mi je Tomislava Karamarka, kao što mi je žao svakog dobrog čovjeka kojemu, zbog usranoga posla kojim se bavi da bi prehranio obitelj, prije ili kasnije popucaju nervi. A Tomislav Karamarko je dobar čovjek. I ja u to najiskrenije vjerujem, premda ga nisam imao čast osobno upoznati.

Vjerujem u njegovu dobrotu, između ostaloga i zato što o njoj – izlažući se pogibelji nesmiljenoga javnog ismijavanja, sprdnje i poruge – pričaju njemu najbliže osobe, osobe koje Tomislava Karamarka poznaju kudikamo bolje nego svi ti novinski kenjatori, u svako doba pripravni da čovjeka s kojim u životu nisu popili ni kavu ni pelinkovac prikažu kao zatucanog monstruma pred čijom nadolazećom diktaturom valja bježati iz zemlje.

Posebno mi je žao što Karamarku u Opatiji, kada se potužio da mu popuštaju živci, nije pristupio nitko od stranačkih kolega na koje on nesebično troši i svoju dobrotu i svoje vrijeme, da ga umiri i da mu onako ljudski, strpljivo i taktično, objasni kako nerviranje ne vodi ničemu i kako sve to što trkelja Zoran Milanović nije vrijedno da u ljudini Karamarkova formata izazove niti titraj živčanoga vlakna. Ali umjesto da mu netko kaže »Ne nerviraj se, Tomislave!«, svi su se u sali dali u mahnito aplaudiranje, kao da ga žele ohrabriti da prekorači onu tanku crtu koja dobrano iznerviranog čovjeka dijeli od potpunoga nervnog rastrojstva.

Teško je i preteško biti dobar čovjek Tomislav Karamarko u tako raščovječenom okruženju, gdje te puzavci svojom bijednom laskom guraju sve dublje i dublje u nevolju koja te je spopala, gdje nema ljudskoga stvora koji bi ti savjetovao da ne gubiš živce zbog prevrtljivaca u čijoj je naravi da jučer govore jedno, danas drugo, a sutra treće, gdje nitko nije ni tolišno promućuran da te oslobodi nervne napetosti tako što će te pozitivno šokirati tvrdnjom kako je puno bolje da Milanović i njegovi dorepnici i o županijskom ustroju i o velikome Franji Tuđmanu koji ga je izmislio sada govore medenim riječima nego da po njemu pljuju i nužde kao što su donedavno običavali…
Nigdje nikoga da kaže: »Tomislave, to je i tvoja zasluga! Tomislave, to je tvoja pobjeda!«

Nikoga da ti, kad se već smiriš, prijateljski sugerira kako ti, kao dobar čovjek, možeš biti ponosan što si ispunio svoju kršćansku dužnost da potičeš dobro čak i u onim ljudima koje je za sada teško nazvati dobrima, ali koji se, samo zahvaljujući tvojoj zaraznoj dobroti, mogu osloboditi zla kojim su opsjednuti. Nikoga da te, sad već smirenoga, pohvali zato što si taj nimalo jednostavni kršćanski nauk – jer kršćanin se ne postaje rođenjem nego kršćanskim djelovanjem među ljudima – svladavao popravljajući i samoga sebe, vraćajući se sa stranputica i sa samih rubova provalija u kojima si, kao i svaki drugi grešnik, mogao završiti.

Nikoga da te, najzad opuštena i okrijepljenih nerava, podsjeti kako si ne baš tako davne 2000. godine – gord zbog upravo stečene ovozemaljske moći i upregnut u dijabolične taljige Stjepana Mesića – i ti osobno o Franji Tuđmanu i njegovoj vladavini govorio čak i gore no što je do jučer torokao Milanović. Nikoga da ti pred nos stavi intervju iz Nedjeljne Dalmacije od 25. veljače te nulte godine u kojemu si laprdao kako je u friško smijenjenoj vlasti »bilo dosta elemenata boljševičkoga mentalnog sklopa«, odnosno kako je »ona u svom najvećem dijelu tako funkcionirala«, te kako se »s takvom praksom u svim segmentima mora prekinuti« i »taj nazadni mentalni sklop, koji je najčešće bio dominantan – razbiti«.

A tek nikoga, ma ni od korova, da ti pokaže naslovnu stranicu Jutarnjeg lista od 11. veljače 2011.  s tvojom fotografijom i tvojim izjavama: »Oporba mi podmeće da želim na čelo HDZ-a«, »Moja stranka je MUP, a sve ostalo su zaplotnjačke podvale«… Ili da ti odvrti samo dan stariju snimku s HTV-a gdje tvrdiš kako uopće ne razmišljaš o tome hoćeš li se učlaniti u HDZ. Nikoga, dobri čovječe, da te priupita čije riječi vidiš i čuješ kada danas čitaš i slušaš te svoje izjave.

Ne, ne treba takvo što pitati dobroga čovjeka Karamarka s namjerom da ga se iznervira, ponizi ili prikaže prelivodom i šetebandjerašem. Takvo mu suočenje sa samim sobom treba prirediti samo zato da bi mu se pomoglo da uoči koliko je velik bio u nadilaženju vlastitih ljudskih i političkih zabluda. I da onda istim očima uzmogne gledati i na one, manje i mlađe od sebe, koji su svoje zablude tek počeli odbacivati.

Treba ga potaknuti da svoj um i srce pripremi za onaj dan kada će na naslovnoj stranici nekih novina osvanuti izjave Zorana Milanovića: »Oporba mi podmeće da želim na čelo HDZ-a!« i »Moja stranka je SDP, a sve ostalo su zaplotnjačke podvale!« I za onaj dan, koju godinu potom, kada se novoizabrani predsjednik HDZ-a Zoran Milanović neće htjeti sjetiti te svoje izjave.

E, tog dana će najzad svanuti i dobrom čovjeku Tomislavu Karamarku. Tada će ugledati svjetlo na kraju tunela, po svjetlosnoj zraci pronaći zasluženi izlaz iz HDZ-a, pa se uhvatiti nekog poštenijeg posla.

A nerviranje po klauzurama prepustiti Zoranu Milanoviću.