Slavo Kukić: Bakir Izetbegović zabija nož u leđa i državi i vlastitom narodu

Povezani članci

• Mostarski književnici pokreću portal za književnost i kulturu – Strane.ba
• Ako se volite smijati, dodjite u Kamerni teatar 55, da se smijemo zajedno, predstava ”LJUPAF”
• Intervju: Nihad Aličković i Šemsudin Maljević aktivni učesnici demonstracija za JMBG: Ne dozvolite da vam se manipuliše umovima i ruši san
• Konvencija Građanskog saveza: Nema kompromisa sa fašistima i lopovima
• Zašto su ustaše mislile da će ih na Bleiburgu dočekati engleski čaj sa walkersovim keksićima?!
• Snežana Čongradin se pita: Ko vuče konce i radikalizuje situaciju na severu Kosova?

Prethodnih mjesec-dva se u više navrata odredih spram zahtjeva za reviziju presude u tužbi BiH protiv Srbije za genocid. I svaki put ponavljah kako su izgledi da on bude uvažen ravni nuli. Jer, iskustvo upozorava da Haški tribunal revizijama i inače nije sklon. Uz to, u bosanskohercegovačkom slučaju problem je i u još ponečemu – nedostatku, recimo, unutarnjeg konsenzusa o tome treba li Hagu zahtjev i upućivati, ali i pitanju koliko su za reviziju uopće osigurani novi i uvjerljivi dokazi.

Svaki put, međutim, ponavljah i još nešto – da zahtjevu, što se lidera SDA tiče, ni u podtekstu kao cilj od starta nije bila obrana dostojanstva žrtava posljednjega rata. Iako, ni na kraj mi pameti da one to ne zaslužuju. Dapače. No, nisu problem žrtve nego njihova zloupotreba kako bi se produžio vijek vlastitog političkog trajanja. Jer, lideru SDA je kristalno jasno da mu ono što čini od posljednjih parlamentarnih izbora postaje sve ozbiljnija noćna mora – i da bi na slijedećima, on i partija kojom kormilari, zbog toga mogli biti pometeni. I stoga se opredijelio za instrumentaliziranje čak i žrtava rata kako bi novom homogenizacijom na etničkoj osnovi to barem dijelom onemogućio.

Sve to je, dakako, činjeno uz svijest da će rezultat biti novo etničko talasanje i novi argument Dodiku kako je BiH Srbima nametnuta i kako oni i zbog najnovijeg, dakle iskustva s pokušajem prikazivanja etničkog zahtjeva za revizijom kao općeg bosanskohercegovačkoga, moraju trasirati svoj vlastiti put u budućnost – put RS-a ili kao samostalne države ili kao dijela jedinstvene srpske države. I uz svijest, da ne zaboravim, da se izbjeći neće moći ni novo zaoštravanje međudržavnih odnosa s istočnim nam susjedima.

Istodobno, međutim, lider SDA je učinio sve kako bi odgovornost za takvu budućnost podijelio i sa svima ostalima – i onima koji nastupaju kao on, u ime Bošnjaka, ali i onima koji slijede matricu građanske političke filozofije – u prilog čemu svjedoči i gotovo jednonacionalno sarajevsko sijelo, na kojemu je pedesetak „najumnijih“ pumpao pričom o uvjerljivosti novih dokaza i neupitnom legitimnošću Sakiba Softića kao agenta BiH. Ili narodski kazano, lagao.

Međutim, od manipuliranja javnošću, i valjda opet s istim ciljem – da se izazove nova homogenizacija Bošnjaka, pa i pod cijenu nove mržnje prema drugima i drugačijima – odustalo se nije ni nakon obznanjene odluke haškog suda da se odbacuje i samo razmatranje zahtjeva za reviziju jer ga je podnijela osoba koja nema mandat bosanskohercegovačkih institucija. Sasvim suprotno, lider SDA se i tada odlučuje za držanje lekcija, čak i Hagu. Sud je, uvjerava on javnost, bošnjačko biračko tijelo prije svega,  osporavanjem mandata agenta Softića „donio političku odluku i odigrao političku igru“.

No, svemu, pa i manipuliranju javnošću, jednom dođe kraj. Kako stvari sada stoje, nimalo nerealan scenarij nije ni kraj političke moći Bakira Izetbegovića. A dogodi li se to, značajan dio zasluga će pripasti i haškom tribunalu. Jer da njega nije, ne isključujem da bi dio istine o zahtjevu za revizijom presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije zauvijek ostao prikriven velom tajne. Zašto? Zato što je, da skratim, haški sud obznanio ono što se do sada nije znalo – da se agent Softić sudu prije skoro godinu dana obratio s upitom je li mu legitimitet u predmetu tužbe BiH protiv Srbije još uvijek aktivan. Niti se je znalo da je od suda dobio odgovor kako će za novo zastupanje biti potrebna i nova suglasnost institucija njegove zemlje.

Gospodin Softić je, dakle, prije nepunih godinu dana znao da nema mandat zastupanja BiH u njezinoj tužbi protiv Srbije. Kao pravnik je, razumije se, morao znati i da je nastupanje u ime države, usprkos činjenici da na to nije imao pravo, kazneno djelo – i da će za to morati odgovarati i pred institucijama bosanskohercegovačkoga pravosuđa.

No, svijest o tome ga, samo on znade zašto, nije spriječila da se ipak lažno predstavlja. I zbog toga će, kako stvari stoje, morati položiti račune. Pitanje njegove kaznene odgovornosti je, u reakciji na informaciju iz Haga, prije koji dan nanovo potencirao Milorad Dodik, ali i masa drugih – i iz jednog i iz drugog entiteta. Istodobno, i iz Tužiteljstva BiH je – pod pritiskom tih zahtjeva ili neovisno o njima, svejedno – potvrđeno da se formira predmet Softić kako bi se provjerilo navode o njegovu lažnom predstavljanju. A potvrde li se oni, ne dvojim ni da će Tužiteljstvo poduzeti druge pravne radnje s tim u vezi.

Ali, informacija iz Haga je na čistac istjerala i kapitalca – koji je, da se ne lažemo, odgovoran i za Softićevo lažno predstavljanje. Jer, nije bilo druge, moralo se priznati ono što se godinu dana od javnosti krilo – da se za pismo Haga znalo. No, sada se od odgovornosti pokušava izvući pravnim tumačenjima, kojima se opet drži lekcija Hagu. Njihov odgovor Softiću, pojašnjava lider SDA, nije bio utemeljen „na statutu i pravilima, niti na praksi suda“.

Ali, zašto nastavak rada na zahtjevu usprkos haškog pisma Softiću? Jer je, uzvraća Izetbegović, zajedno sa svojim suradnicima, cijenio da treba učiniti sve kako bi pravda pobijedila, ne obazirući se na upućene odgovore registra haškog tribunala i vjerujući kako će njegove suce u opravdanost zahtjeva ipak uvjeriti. Što reći? Jednostavno, smiješno.

U isto vrijeme, međutim, on i priznaje da je u lažnom predstavljanju „agenta“ i sam imao prste. Jer, na trudu kojeg je u reviziju uložio, lider SDA svomu agentu čestita, a najavu njegova procesuiranja smatra najobičnijom glupošću. Zašto? Pa, zato što i sam vidi da mu agent može završiti kako nije želio – ali i da za sobom, u postupku pred sudom, i otkrivajući pozadinu vlastitih čina, može povući i onog tko ga je u sve to uvalio. Dakle, Bakir bega sama.

E sad, pitanje je kako će priča o lažnom predstavljanju, a i sve ostalo u slučaju zahtjeva za reviziju tužbe BiH protiv Srbije za genocid završiti? Pritisak javnosti je doista nesvakidašnji, i u pravilu se svodi na isto – na zahtjev Izetbegoviću da odstupi s mjesta člana Predsjedništva BiH. U tom je, izgleda, izuzme li se SDA, prvi put nakon dugo vremena postignut svedržavni konsenzus – jer, pojašnjavaju iz Građanskog saveza, ne radi se samo o skrivanju istine nego i činu koji je ravan veleizdaji.

Za sada, Izetbegović je rezolutan – ostavka mu nije ni u primisli. Razlog – kao, čini ono za što ga je njegov narod i izabrao. Moram priznati, vrlo neuvjerljivo. Jer, kako tu tezu braniti? Nije, naime, moguće da ga je njegov narod birao da ga laže, da mu taji istinu kako bi njime zbog vlastita ćara mogao manipulirati. Kako, hoću reći, braniti tezu da je bošnjački narod i glup i slijep kod vlastitih očiju, a i da je neistinoljubiv – jer ništa od tog nije?

No, to nije sve. Htio ili ne, Izetbegović će morati položiti račune i u vezi s troškovima koji su zbog zahtjeva za revizijom nastali. A oni nisu mali. U timu koji je zahtjev pripremao, čitam, angažirani su i američki pravni eksperti – koliko ih je iz njegova vlastita sokaka sam Bog zna. No, odakle je sve to plaćeno – iz partijskih kasa SDA jer bi, pošto državne institucije nisu dale zeleno svijetlo, jedino to bilo logično, ili se usprkos svemu posegnulo u džepove poreskih obveznika ove zemlje? I koliko je sve to sukladno zakonima BiH? A bude li po srijedi nezakonito tovarenje na pleća sirota svijeta, bojim se da mu se odgovornost neće završiti samo na političkoj – da će, da budem krajnje izravan, u tom slučaju zbog zloupotrebe položaja morati odgovarati i pred pravosudnim institucijama ove zemlje.

Sve to je jasno i lideru SDA – a i njegovom prvom partijskom ešalonu. I stoga ovih dana imamo ono što se moglo i očekivati – da svi dijelovi SDA hobotnice brane svoga partijskoga šefa, a njegovo skrivanje istine od javnosti karakteriziraju činom rodoljublja. Izetbegović je, kaže jedan s branika obrane, „učinio što je morao učiniti iz obaveze prema žrtvama genocida“. Ili prevedeno, ako je i lagao, činio je to zbog tih istih žrtvi.

SDA se na obranu šefa odlučila i pozivom članstvu, posebice partijskom podmlatku, na Facebook mobilizaciju. U objavi koja kruži ovom društvenom mrežom, pročitah, piše kako se zadužuju sve organizacije SDA mladeži da na svojim privatnim Facebook profilima i na zvaničnim stranicama Asocijacija mladih SDA „obvezno iskažu podršku predsjedniku“. Kao, dakle, u dobra, stara vremena – uz dodatak, doduše, ta vremena su, svidjelo se to junioru i njegovoj sviti, stvar prošlosti. I danas ih je moguće identificirati tek u rijetkim autoritarnim režimima – onom sjevernokorejskomu prije svega.

Kako će sve to završiti, ostaje za vidjeti. Jer, ne radi se samo o onom što čini „zaštitnik“ Bošnjaka. Pitanje je, naprotiv, je li njegovo činjenje dogovarano sa „zaštitnicima“ i drugih – Srba i Hrvata posebice. Kao što isključiti ne treba mogućnost međusobne uštimanosti i u svim drugim slučajevima – referendumu, banjalučkom postrojavanju vojske, zahtjevu za trećim entitetom, da ne nabrajam. Jer, talasanje zbog nacionalne homogenizacije je, koliko lideru SDA, potrebno i njima – i opet zbog sve nesigurnije vlastite budućnosti.

No, kako god završilo, ostaje gorak okus u ustima. Jer, sakrivanje istine od javnosti i istrajavanje na reviziji pod svaku cijenu šalje i još jednu poruku – da su oni samo posljedica, a da je uzrok drugdje – u traganju za načinom produženja vijeka vlastitog trajanja, što je manje kancerogeno, ali i uvjerenju kako pravo na ekskluzivitet na BiH pripada samo jednima, nikako i svima ostalima. Iako, baš to uvjerenje je, a i djelovanje temeljem njega, nož u leđa toj istoj zemlji, zbog ljubavi prema kojoj se tobože sve to i čini. A ruku na srce, nož u leđa je i vlastitu narodu – u čije ime se, ko biva, sve to čini.