Slavo Kukić: „Bauk socijalizma“ ponovo kruži svijetom

tačno.net
Autor 25.4.2016. u 09:23

Slavo Kukić: „Bauk socijalizma“ ponovo kruži svijetom

San o društvu socijalne pravde i jednakosti prati ljudsku vrstu cijelu povijest klasnih društava. O njemu su prije pet-šest stoljeća sanjarili utopisti – takvo društvo, u svijetu krajnje intrigantnim kibucima pokušava živjeti i danas preko stotinu tisuća Izraelaca. A u prvu, teorijski domišljenu filozofiju ga, pojmovima socijalizma i komunizma, prvi razvi Karl Marx, njemački politekonomista i filozof, najavljujući ih kao društva kojima pripada budućnost.

Piše: Slavo Kukić

Ta i takva budućnost, međutim, do danas nije dokučena, a najiskrenije – iako, njezinih se elemenata može pronaći u nekim evropskim društvima, nordijskim prije svega – o njoj bi se kao realnosti zboriti moglo tek u dolazećim stoljećima. Razlog tome je gotovo pa nemoguće locirati u samo jednoj točci. Ali, povijesne se odgovornosti za to osloboditi neće moći ni izopačivanje Marxove ideje u zemljama izvedenih „socijalističkih revolucija“. Jer, ta su izopačivanja, zapravo zloupotrebe Marxa, došle kao melem na ranu svijetu kapitala – i produžile mu život za makar nekoliko stoljeća.

Uostalom, destrukcijom svijeta „komunizma“ koncem XX. stoljeća iz opticaja je gotovo pa prognan termin socijalizam. Socijaldemokracija takozvanog „trećeg puta“ ga se, primjerice, gotovo pa odriče – kao što se, u političkom djelovanju, odriče i vlastite povijesne misije. Zapravo, sunovrat birokratsko-autoritarne verzije socijalizma – koja s idejom socijalizma i nema bogzna kakvih doticaja – rezultira ironičnim ujedinjavanjem političke ljevice, ili još preciznije, najznačajnijeg dijela svjetske socijaldemokracije s desnim političkim filozofijama i zajedničkim upiranjem u kola interesa krupnog kapitala.

Svjetska financijska kriza, koju 2008.godine proizvede Wall Street, simbol vlasti financijskog kapitala, odnos prema kapitalizmu počinje mijenjati – i unutar intelektualne kaste, i među običnim svijetom. Divljem kapitalizmu, poručuje David Harvey, ugledni sveučilišni profesor iz New Yorka, bi trebalo suditi – i zbog zločina protiv čovječnosti, i zbog zločina protiv prirode. A u svijetu prepoznatljivi londonski filozof Tarik Ali ide i korak dalje – da otvoreno, u odnosu na kapitalizam, kao prihvatljiviju opciju preporuča socijalizam, pod uvjetom, kako precizira, da se počne iznova, uz svijest o pogreškama i voljom da ih se ispravi.

Svjetska financijska kriza, potom, uvjetuje i eksploziju u povratku Marxu. Dvije godine nakon njezina izbijanja, naime, „Kapital“ je, iako je od njegova prvog izdanja prošlo čitavo stoljeće i pol, ponovo najprodavanija knjiga na američkom tržištu, a i svijetu uopće – jer, jasnim postaje da se u njemu nalaze odgovori na sva pitanja koje kapitalizam kao sistem, pa i financijska kriza kao njegov proizvod, sobom nose.

No, na promjene imun ne ostaje ni svijet politike. Zbog ideološkog zaokreta prema „trećem putu“, primjerice, njemački SPD gubi veliki postotak tradicionalnih birača, a dobar dio tih istih za sebe vezuje Die Linke, stranka formirana 2007. godine, koja u svome programu kao cilj otvoreno zagovara demokratski socijalizam.

Već prepoznatljiva priča je, potom, i Syriza, grčka radikalna ljevica koja otvara front protiv pljačkaškog pohoda krupnog svjetskog kapitala, i na krilima te filozofije zadobiva i povjerenje birača svoje zemlje. Iako je njezin lider, dolaskom na mjesto premijera, svoj gard prema centrima svjetske financijske moći ponešto omekšao, prepoznatljivost lijeve političke filozofije, kojoj je Alexis Tsipras personifikacija, nikada nije dovedena u pitanje.

Grijeh je ignorirati i ono što se događa na britanskom podkontinentu. Na izbornoj konvenciji tamošnjih laburista, a to bi moglo proizvesti i snažniji utjecaj na evropske političke trendove, nakon silnih godina blerovštine i filozofije „trećeg puta“, nakon silnih godina u kojima su laburisti bili oslonac krupnom kapitalu, superiorno pobjedi radikalni socijalista Jeremy Corbyin, uvjerljivije no što je to na vrhuncu moći uspijevalo i samom Blairu. I ne samo to. U samo pola godine, a u znak potpore novom lideru, broj članova Laburističke stranke je udvostručen. Njezin rast zaustaviti nisu uspjela ni upozorenja aktualnog britanskog premijera kako je lider laburista, koji otvoreno nastupa protiv krupnog kapitala, opasnost i za nacionalnu sigurnost vlastite mu države, a i zapadne civilizacije uopće. Nije pomoglo, jer je sirotu svijetu preko glave i krupnog kapitala i otrcanog zastrašivanja „avetima komunizma“.

Ovih dana i mjeseci, na koncu, aktualni su američki predizbori – koji trebaju iznjedriti kandidatski dvojac za tamošnje predsjedničke izbore. Što se republikanaca tiče, od starta je bilo neizvjesno tko bi dio toga dvojca mogao biti. Kod demokrata se, međutim, smatralo da je dilema riješena i prije no što unutarstranački zapoćeše – i da će na megdan republikancu, tko god on bio, izići bivša državna tajnica Hillary Clinton.

Razlog tome je, smatralo se, i činjenica da je protiv sebe Clintonova imala nedorasle takmace – socijalistu Berniea Sandersa prije svega, prvog socijalistu koji se za američke predsjedničke izbore ikad kandidirao. Jer, za razliku od Evrope u SAD-u su mediji, koji su pod kontrolom krupnog kapitala, nametnuli mit kako je socijalizam isto što i diktatura – i svakodnevno utjeruju strah u kosti običnu svijetu kako je glas za socijalistu jednak udaru na vlastitu slobodu. Stoga Sanders u startu i nije ozbiljno shvaćan. Tretiralo ga se kao redikula, omalovažavalo ga se – a prve ankete su mu davale manje od 5% glasova.

No, stvari su se brzo mijenjale. Jer, ovaj demokratski socijalista, kako se sam predstavlja, od starta upire prstom u ono što boli sve prosječne Amerikance – da žive u zemlji u kojoj je jaz između bogatih i siromašnih veći no igdje drugdje, u kojoj je među najvišima i stopa siromaštva, koja, kao jedina u industrijaliziranom svijetu, ne jamči zdravstvenu skrb za sve, u kojoj je stopa nezaposlenosti svake godine sve veća, u kojoj je realna plaća sve manja. SAD su, veli Sanders, država po mjeri bogataša, a ne građana i radnika. Sukladno tome, svoju kampanju za demokratskog kandidata i započinje pričom o borbi protiv socijalne nejednakosti, besplatnomu zdravstvu i školstvu, socijalnoj i mirovinskoj sigurnosti, nužnosti da se bogataši mnogo oštrije oporezuju i da se tim novcem osiguraju socijalna davanja.

Sanders, potom, sukladno vlastitom predizbornom programu – a i to je izazvalo simpatije obična svijeta – odbija i donacije krupnog kapitala. Kampanju otvara sloganom „Bernie nije na prodaju“, poručujući da krupni kapital, upumpavajući goleme svote u kampanju predsjedničkih kandidata, kupuje izbore i ruglu izlaže volju građana. Umjesto da primi donacije, on krupnom kapitalu, sloganom „Politička revolucija dolazi“, najavljuje nemirnu budućnost – a takvim pristupom na svoju stranu masovno dobiva male ljude. Samo u prva 24 sata, primjerice, za svoju kampanju je prikupio preko 1.5 miliona dolara malih donacija, više nego tri republikanska kandidata zajedno. Danas je ta brojka već na pragu dvadesetak miliona, iako je prosječna visina donacije tek nešto iznad 40 dolara.

I naravno, danas ga više neozbiljno ne shvaćaju ni mediji. Dapače, nakon prvih pobjeda, a u jednom momentu one zaredaše – od devet saveznih država pobijedio je u čak njih osam – mogućnošću da Sanders postane demokratski kandidat sve više se operira. Jer, masu koju on uspijeva okupiti na svojim skupovima ne uspijeva nitko. U Teksasu ga je došlo podržati skoro 13.000 ljudi – a neki od njih su zbog toga morali voziti i po 100 kilometara.

Iako, po svemu sudeći, na slijedećim predsjedničkim izborima neće biti demokratski kandidat, ovaj demokratski socijalista je već danas pobijedio jer je svijetu, Amerikancima posebice, pokazao koliko je socijalna pravda potrebna, a kapitalizam za čovjeka štetočina. Ili, tako Sanders Amerikancima razbija nametnuti im strah od socijalizma, „demokratski socijalizam znači demokraciju, stvaranje vlade koja predstavlja sve, a ne samo najbogatije“.

Zahvalna mu, potom, može biti i sama ideja socijalizma – jer, u 2015. godini riječ socijalizam na Merriam-Websterovu rječniku je najpretraživanija. I ne samo to. Amerikanci, kod kojih je pojam socijalizam čitavo jedno stoljeće izazivao asocijacije o diktaturi, zatvorima, ubijanjima, zahvaljujući Sandersu s idejom socijalizma se, za razliku od svih prošlih vremena, sve češće, i sve intenzivnije i sami identificiraju. Prema istraživanjima, čak 43% demokrata u Iowi se prije identificira sa socijalizmom nego s kapitalizmom, a prednost nad kapitalizmom mu daju mladi između 18 i 35 godina širom Amerike.

O prednostima socijalizma, na koncu, sve češće se može slušati i na bivšim jugoslavenskim prostorima. O njima, recimo, tezom o poražavajućim učincima kapitalizma za ljudski rod, u novije vrijeme nerijetko zbori Slovenac Rastko Močnik. O njima, potom, nedavno progovori i  teolog Peter Kuzmič, rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku – koji me, najiskrenije, na ovu analizu i sama motivira. A o većoj prihvatljivosti socijalizma u odnosu na kapitalizam – posebice jer se na ovim prostorima on manifestira u formi najsurovije i najbizarnije prvobitne akumulacije – svjedoče i provedena istraživanja. Prema jednom od njih, o čemu svojedobno i sam pisah, čak tri četvrtine građana srednje i starije životne dobi na prostoru Hrvatske i BiH, onih, dakle, koji vrijeme do devedesetih i sami pamte, žali za izgubljenim vrijednostima socijalizma kao društvenog sistema.

Ako bih, na koncu, htio zaključiti, „bauk socijalizma“ ponovo kruži svijetom. I kako vrijeme odmiče odjeci su mu, dojam je, sve snažniji. U BiH, istina, o njima se još uvijek šuti. Šuti, nažalost, kao i inače, i intelektualna kasta. Ali, ne vjerujem da će se i na javno očitovanje o tome dugo čekati – i što se intelektualaca, i što se obična svijeta tiče. Jer, i njima postaje sve jasnije što smo u zamjenu dobili – a dobili smo sistem kleptokrata kakav povijest ovih prostora nikada do sada nije upamtila.

 

 

 

 

 

tačno.net
Autor 25.4.2016. u 09:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija