Slavo Kukić: Čović želi da jedan čitav narod proglasi teroristima

Povezani članci

• Svi u istom mraku
• Čedomir Petrović: Dobro smišljeni scenario
• Leteći cirkus Svetog Montyja Pythona
• SYMPATHY FOR THE DEVIL: Balkanske paralele Trumpove Amerike
• Predrag Matvejević: Napadaju me isti oni koji su me 90-ih otjerali iz Hrvatske
• Bezglava Hrvatska

 Od prvog čovjeka države bi, a Čović to trenutačno jeste, logično bilo očekivati da strasti smiri – i da sudove o ambicijama za BiH kao islamskom državom, ako ništa onda barem relativizira. No, on je, kako bi osnažio zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona prema scenariju kojeg sam iscrta, postupio upravo suprotno. Bošnjaci, pokušat ću ga interpretirati, stalno guslaju o građanskoj državi – a u uvjetima BiH ona nije i ne može biti ništa drugo do islamska.

Piše: Slavo Kukić

Ovih dana prijatelj mi proslijedi post provokativna sadržaja. Prije 36 godina je, pročitah, Singapore, država u jugoistočnoj Aziji, usvojio antikorupcijski zakon – a nakon što on stupi na snagu, u samo jednom danu je uhićeno 142 korumpirana ministra i druga državna službenika. Danas, u toj istoj državi, u dobroj mjeri zahvaljujući i zakonu iz 1982. godine, samo 1% je nezaposlenih – valjda onih koji ne žele raditi – preko 90% novca je u regularnim tokovima, stanovništvu je osigurano izvrsno obrazovanje i isto takva zdravstvena zaštita, a oslobođeno je i plaćanja svih mogućih poreza državi.

Pitam se, je li to uopće moguće – i ima li itko u ovoj zemlji da u takvoj državi, bez kriminala i korupcije, ne bi želio živjeti? Ako bi se sud temeljio na rezultatima ispitivanja javnog mnijenja, siguran sam da bi se na prste jedne ruke dalo pobrojati one čiji bi odgovor bio na drugom fonu – one kojima je društvo kriminala i korupcije na srcu. I da bi to, na ovaj ili onaj način, bili oni isti koji su i inače u izravnoj vezi s kriminalno-koruptivnim rabotama, a što ih, po zakonu spojenih posuda, tjera na razmišljanje gdje bi, u slučaju singaporeovskog scenarija, i sami završili.

U realnom životu, međutim, stanje stvari je sasvim drugačije. Jer, ništa ne upućuje na ambijent odlučnosti da se u korenu eliminiraju pretpostavke kriminala i korupcije – korištenje, recimo, nacionalnog interesa, posebice pitanja nacionalne ugroženosti od onih drugih, kao paravana i daljem kriminalno-koruptivnom balahanju i odgađanju obračuna s istim na neodređeno vrijeme.

Od proslave Dana RS-a, pođimo od toga, nesmanjenim intenzitetom se u javnom prostoru razvija priča o „Srbskoj časti“ kao degenek-bratiji Dodikove autoritarne vlasti – ali i kao, zatreba li, začetniku njegove armade u novom pohodu na secesiju od BiH. U prilog tome, među inim, svjedoče i vrlo česta upozorenja državnog ministra sigurnosti – pa i najnovija, da se djecu iz RS-a šalje na vojnu obuku u Rusiju. Jer, ako je Mektić u pravu, zbog čega bi se sve to činilo ako u pozadini nisu sasvim konkretni ciljevi – da se osiguraju ratnici za nove srpske pohode ili, eventualno, utjerivači straha Srbima koji bi se takvim planovima javno usprotivili.

Prethodni tjedan, međutim, banjalučki vožd je, barem je takav dojam, malo prikočio. Ali, zato su druga dvojica „boraca“ za nacionalna prava vozili kao u „najbolja“ vremena. Mnogi su, recimo, već prokomentirali Izetbegovićevo gostovanje na HTV-u – i neke od tamo izrečenih mu sudova. Sebi ću dopustiti slobodu da se na dva među njima i osobno zadržim.

Prvi se tiče budućnosti BiH – i trećeg entiteta kao jednog od zahtjeva HDZ-a. Nije, doduše, sporno ničije, pa ni Izetbegovićevo pravo na neslaganje s takvim ustrojem zemlje. S trećim entitetom kao dijelom Čovićeva političkog koncepta se, uostalom, ne slažem ni sam. Ali, zašto bi u demokratskom društvu bilo problem čak i pravo javnog razgovora o tome? A poruke na HTV-u upućuju baš na takav dojam – da priču o trećem entitetu trebe dovesti u status tabu teme. Jer, što bi drugo imao značiti javno izrečeni sud kako trećeg entiteta ne može biti bez rata? Znači li on, drugim riječima, kako je prijetnja ratom upotrijebljena kao instrument gušenja i prava na javni razgovor? I misli li gospodin Izetbegović da je baš u tome ključ rješenja? Da nas Bog sačuva.

Ništa manje problematičan nije i još jedan, iako ne i zadnji, Izetbegovićev zagrebački „biser“ – sud mu o liku i djelu jednog od najpravovjernijih sljedbenika nacizma. O Mustafi Busuladžiću, u čast kojemu nazive nose škole i ulice pod Bakirovom kontrolom, a kojega se na pokušava prikazati onim što on u stvarnosti nije – jednim od najeminentnijih bošnjačkih intelektualaca XX stolejća. Od Izetvegovića se, u najgorem slučaju, očekivalo da se od tog tipa javnih, posebice političkih ekscesa ogradi. No, ništa od toga. Pročitao je, pojasni „junior“, Busuladžićev iskaz pred sudom i u njemu nije našao ništa sporno. Dapače, tako nekako reče, Busuladžić se ograđuje od nacizma, o njemu govori jako ružno itd.

Što reći na to? Možda bi jedna usporedba mogla biti od koristi. Pred Haškim tribunalom su Karadžić i Mladić osporavali štošta od onoga što im je na teret stavljano – i pravdali se kako im to ni na kraj pameti nije bilo. Ni genocid, ni zločini protiv čovječnosti, ni sve ostalo. Izetbegovićevom logikom, velikosrpski dvojac zbog toga, usprkos svi dokazi i presude, ni ne bi trebalo optuživati za genocid koji im naotvariše – jer, oni sami su ga opovrgnuli, o zločinu protiv čovječnosti su govorili gotovo pa kao borci za ljudska prava.

Zaludu, međutim, naknadna pamet. Jer, fakti govore sami za sebe – o Busuladžiću jednako kao o Mladiću i Karadžiću. Kao što Izetbegovićevi pokušaji da jednog od njih obrani govore o njemu – i ideološkom plaštu kojim je zarobljen.

Ako je, pak, čovjek spreman na tu vrstu angažmana, iznenaditi me ne može ni bilo što drugo. Prije koji dan, primjerice, RTRS, Dodikova medijska puškarnica, objavi čitavu seriju informacija o navodnoj obuci terorista u Tešnju – dječijim kampovima u kojima se, kako se tvrdi, stvara opasna vojska – i kojoj duh utjeruje, nitko drugi do Naser Orić, čovjek kojemu se u Banjoj Luci i danas na teret stavljaju zločini nad Srbima podrinjskoga kraja.

Do zagrebačkog TV ukazanja „prvog u Bošnjaka“, moram priznati, na ovu vrstu informacija bih i sam reagirao s podsmjehom. Jer one, ruku na srce, dobro dođu kao instrument skretanja pažnje s onoga što radi, i straha kojeg u narodu sije najnoviji Dodikov izum – „Srbska čast“. Obrana, pak, naciste Busuladžića, a i način na koji se to čini, tjera na razmišljanje. Jer, ako se od toga ne preza u odnosu na ljude koje su crvi odavna već „preradili“, zašto bi se isključivala mogućnost Busuladžićevu konceptu sličnih eksperimenata i u vremenu u kojem živimo? Mogućnost, recimo, dalje političke radikalizacije s ciljem pretvaranja BiH u nacionalnu državu Bošnjaka?

Za Izetbegovićem, međutim, prošli tjedan po originalnosti vlastitih ideja zaostajao nije ni njegov hrvatski dvojnik. Pedavanje koje, tijekom posjete Zagrebu, održa na jednom od tamošnjih fakulteta, Čović iskoristi da svome SDA partneru uzvrati za optužbe kako Bošnjacima podmeće želju za islamskom državom. Od prvog čovjeka države bi, a Čović to trenutačno jeste, logično bilo očekivati da strasti smiri – i da sudove o ambicijama za BiH kao islamskom državom, ako ništa onda barem relativizira. No, on je, kako bi osnažio zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona prema scenariju kojeg sam iscrta, postupio upravo suprotno. Bošnjaci, pokušat ću ga interpretirati, stalno guslaju o građanskoj državi – a u uvjetima BiH ona nije i ne može biti ništa drugo do islamska.

Naravno da se za teorije te vrste ne može reći ništa drugo do da su sulude. Jer, što drugo reći za stavljanje znaka jednakosti između islamske države, zla koje opasno prijeti suvremenom svijetu, i građanske države kao sinonima za građanska i ljudska prava bez obzira na rasno, etničko, konfesionalno i ino pripadanje, ali i politička i druga uvjerenja.

Ne sporim, istina, da BiH nije oslobođena ideja koje su u temeljima islamske države. Borci na Allahovu putu u Siriji i Iraku, uostalom, u prilog tome najzornije i svjedoče. Ali, ako se njih kao izolirane slučajeve – nikako ne i masovnu društvenu pojavu – i sve s ciljem da se otvori prostor za vlastite političke projekte, hoće kao hipoteku natovariti čitavom narodu, u konkretnom slučaju bošnjačkom dakako, onda se to ne može okvalificirati drugačije do pomračenjem uma. I bojim se da lider HDZ ima ozbiljan problem baš te vrste – i da bi zbog njega, želi li sebi dobro, čim prije morao potražiti stručnu pomoć.

Koliko je, u uvjetima takve kulture političkog komuniciranja, u BiH, barem što se dogledne dubućnosti tiče, realno očekivati singaporeovski scenarij s početka teksta? Krajnje pojednostavljeno, on je ravan nuli. Zaludu želja svih da pomognu – i da put takvom scenariju i sami dijelom utru. A ona, priznajmo, postoji. Prije koji dan to posvjedoči i britanski ministar vanjskih poslova. Ujedinjeno kraljevstvo će, poruči Johnson, i u tekućoj godini potrošiti 7,5 miliona funti na jačanje obrambenog i sigurnosnog sektora, na poboljšanje pravosuđa i vladavinu prava.

No, tome se mora i dodat da milioni, sami za sebe, nisu svemoćni. Bez društvene volje oni, zapravo, ne znače ništa. Jer problem je, dobro prije koji dan reče državni ministar sigurnosti, u kriminalu i korupciji. I borba protiv njih je ključ rješenja svih drugih društvenih problema – nezaposlenosti, siromaštva, odliva mladih, da ne nabrajam. Ta i takva borba, pak, u uvjetima današnjega ambijenta nije moguća. Jer, na ključnim pozicijama, u pravosuđu i drugim sferama života, i danas su nekompetentni i kriminalizirani, oni koji su i otvorili vrata korupciji – i koji se zaživljavanju pravne države odupiru i rukama i nogama.

A bez toga, podcrtava se i u najnovijoj Strategiji za Zapadni Balkan, neće ići. Znaju to, budite sigurni, i bosanskohercegovačke poglavice. I baš u tome vide tračak nade za sebe. Ali, toga bi svjesni morali biti i građani preko čijih se leđa izostanak evropskoga ambijenta i lomi. I morali bi poticati promjene, koje otvaraju vrata singaporeovskog scenarija. Uključuju li one i antikorupcijske ili neke druge zakone, koje u zatvor šalju političke i državne moćnike, ili nešto sasvim drugo – a s istim učincima dakako – sasvim je nevažno.

Postoji li, međutim, ta vrsta društvene svijesti? Nisam siguran. Prije koji dan mi se, recimo, žale umirovljenici zbog vlastitog im društvenog statusa. Čemu žalopojke, uzvratih? Jer, ima vas preko pola miliona – a imate i vlastitu partiju. Prevedeno, posjeduju potencijal dovoljan za većinsku vlast i na razini države i na razini entiteta. A partija im ne uspijeva preći ni izborni prag zato što glasuju za nacionaliste – one koji su ih u ponižavajući položaj i doveli. Ako je, hoću reći, po tome, dobro im je – i ne znam zbog čega se tuže. A isto je i s drugim ugroženim društvenim grupama – mladima, nezaposlenima, inima.

Tajac. A onda će jedan – profesore nemojte tako, nacionalni interes je iznad svega. A on je danas ugrožen kao nikada. Samo sam se nasmijao. Ali, u toj rečenici je ključ problema. Jer, s takvom pameću Singapore će nam za sva vremena ostati samo sanak pusti.