Slavo Kukić: In memoriam intelektualcu

Autor 2.2.2012. u 16:15

Slavo Kukić: In memoriam intelektualcu

Koliko god neuvjerljivo zvučalo, prethodnih četvrt stoljeća sam nerijetko bio stjeran u kut svaki put kad bih razmišljao o intelektualcu – njegovoj supstancijalnoj biti s jedne, te ulozi koju ima u realnom životu s druge strane. Nikada se, doduše, problemi ne bi pokazivali dok god bi te dvije dimenzije intelektualnih stvorenja analizirao odvojeno, svaku za sebe i bez dovođenja u odnos međusobne isprepletenosti. Tko se, uostalom, može ne složiti s Manheimovom pričom o intelektualcu kao orlu koji se uspijeva izdići iz baruštine svakodnevice i društvene procese analizirati iz ptičje, perspektive koja mu omogućuje pristup bez predrasuda i hipoteka svakidašnjeg života. Problem, dakako, ne nastaje ni promatra li se uloga intelektualca u realnom životu bez njezina dovođenja u vezu s onim što bi on, prema Manheimu recimo, trebao biti. Nikome ozbiljnom neće trebati previše vremena za zaključak kako je intelektualna kasta – čast izuzecima koji pravilo samo potvrđuju – zapravo družina konformista koja nerijetko funkcionira po matrici prostitutki – da se zarad društvenog komoditeta prodaje prvom koji joj se ponudi. I koji najbolje plati, dakako.

Ali, problem nastaje čim se apostrofirane dimenzije intelektualca pokušaju dovesti u odnos međuovisnosti. U tom se slučaju, da ne duljim, samo po sebi počne nametati pitanje zbog čega kolizija između biti, onoga što bi intelektualac po svome habitusu morao biti i onoga što on u realnom životu nerijetko jeste. Zašto intelektualac, umjesto orlovske radije prigrli poziciju žabca, valjanja u društvenom blatu i sam sebe negira kao dio planetarne strukture? Zašto taj i tako snažan nagon za supstancijalno samouništenje? I zašto tako bolesna potreba okruženja da ga se istrgne iz pozicije svojevrsne savjesti društva i pretvori u neku vrstu klovna, intelektualnog strašila, uštirkanog i prefinjenog idiota?  
Sve ovo, ponavljam, nije scenarij koji se, u svakom pojedinačnom slučaju, i svaki put bezuvjetno ponavlja. Susresti se, hoću reći, može i one koji čitav svoj život uspijevaju sačuvati orlovska krila. I koji, usprkos poziciji glinenih golubova, ne odustaju od nebeskih visina. Ali, ljudski je priznati da su takvi, unutar onoga što se krsti intelektualnim sojem, relativno rijetki. I da su stalno na nišanu. Ali, istodobno su izloženi i svojatanjima. Sebi bi ih rado pripisali svi – zaštitnici klasnog, nacionalnog, univerzalnog ili partikularnog.
Ovih se dana tome moglo na najzorniji način i svjedočiti. Ovaj je svijet, naime, napustio ugledni bh. intelektualac – profesor i političar. Nijaz Duraković. Čovjek iza kojeg je ostalo šesnaest knjiga. I kojeg je, u obračunu sa suludim ideologijama, ali i partijskim potrčkalima i idiotima, krasila nesvakidašnja lucidnost. Često se, primjerice, prepričava njegova reakcija na žaoku jednog od parlamentarnih luftiguza kako ga je uništio alkohol i kako je, zbog toga dakako, politički i intelektualno neupotrebljiv. Više ja, uzvrati mu Nijo, i danas za noć zaboravim no što ćeš ti za čitav život naučiti. I točno mu je kazao.

Durakovićeva smrt je na javno određivanje prema njemu natjerala mnoge. U njemu je, primjerice, prvi čovjek Fakulteta političkih nauka vidio „hrabra i istinoljubiva“ čovjeka. I to je, odmotava li se film prethodnih dvadesetak i više godina, „gola“ istina. Dok su se prvih dana 1992. godine mnogi sustezali, Nijaz nije prezao od toga da istini u oči pogleda javno, pred  očima čitava svijeta. Sa skupštinske govornice je, recimo, govoreći o procesima destrukcije, izgovorio ono što su mnogi bili skloni prešutjeti. Čelični vragovi, rekao je, „sravnjuju sa zemljom Vukovar i pola Hrvatske, a mi se naivno nadamo da će nas njihova vatra zaobići i nestati“. I, rekao je istinu. Jer, doista je bilo tako.

Nijaz je bio socijaldemokrata. I to, po onome što znam, nije detalj koji bi bilo gdje mogao izazvati talasanja. U prilog tome ovih je dana svjedočio i njegov dugogodišnji partijski drug – Ivan Brigić. Duraković je, veli on, u svim javnim ili privatnim nastupima isticao da je socijaldemokrata te da će to ostati bez obzira na sve što se oko njega događa.
E sad, biti socijaldemokrata ne mora nužno značiti i biti ljevičar. Uostalom, najuglednije partije evropske socijaldemokracije su se opredijelile za političku filozofiju „trećeg puta“. Usud je to koji je zahvatio britanske laburiste, njemačke i švedske socijaldemokrate, još neke. Ali, treći put, smatraju mnogi, nije i filozofija političke ljevice. Potpuno suprotno, u pitanju je odmak od lijeve političke filozofije i utapanje u kolorit političkog centra koji, u konačnici, može završiti samo na jedan način – gubljenjem vlastitog ideološkog i političkog identiteta, ali i mase onih koji te čitav svoj život slijediše.

E sad, promatra li se Duraković, nedvojbeno je da nikada nije slijedio klatno socijaldemokratskih eksperimenata. Dapače, uvijek je ostao ljevičar u izvornom značenju. I ne samo to. Čitavog života su mu važni bili samo principi. I nikada nije smatrao kako je dokaz pripadanja principima partijsko svrstavanje. Potpuno suprotno. Vlastitim je primjerom svjedočio opredijeljenost za principe bez partijske legitimacije. Istina, nije to bila jednosmjerna ulica. I nije da zbog toga nije trpio bočne udarce. Od stranke kojoj je srcem pripadao posebice. Prisjetimo se, uostalom, kakve je Scile i Haribde bio prisiljen prolaziti u SDP-u. Prisjetimo se, ponavljam, ali bez demagoških floskula. Nije bilo lako. Jer, političke partije, gotovo pa bez izuzetka – barem ovdje, na balkanskim vododerinama – nameću logiku pripadanja. Logiku, ili si s nama ili si protiv nas. A Nijaz to nikada nije bio spreman prihvatiti. Naprotiv. Toj se logici suprotstavljao principom – ako sam protiv vaše političke filozofije ne znači i da sam protiv ideje socijalne demokracije.

Istina, taj tip personalnog suprotstavljanja nije ostao i bez osobnog lutanja – od jednih do drugih. A ono je, što jes’-jes’, moglo stvoriti i dojam nedovoljne idejne čvrstoće i izgrađenosti. I dojam kako principi na koje se poziva i nisu na prvom mjestu. Po onome, međutim, koliko ga osobno znam u pitanju su lažnjaci. Duraković je, usprkos svemu, bio i ostao samo jedno – nepatvoreni socijaldemokrata i ljevičar. Ali i istinoljubac i buntovnik također. I humanista iznad svega.

Da se, uostalom, ne radi o čovjeku za jedan dan, nego o osobi koju uz sebe vrijedi trajno imati pokazuju i događanja nakon smrti uglednog profesora. Komemoraciju mu održavaše, nema gdje nisu. I svi ga svojataše – od akademske zajednice, partija i lidera do reisu-l-uleme Cerića. Bi li Nijaz sve to i živ dopustio? E, to će ipak ostati tajna – i to vječna. Ostaje nam samo nagađati. Što se, primjerice, mene tiče, štošta bi bilo drugačije. Izostali bi mnogi hvalospjevi. I mnoga bi usta ostala zatvorena. Nisam, među inim, siguran i da bi, govoreći mu posljednji, posebnu čast dobio i reis Cerić. A, ruku na srce, ni u to da bi pristao na vječni počinak u haremu Ali-pašine džamije. Jer, ponavljam, Nijaz je i pravednik i buntovnik. I raja. I sve mi se čini da bi radije završio na Barama. Nažalost, o tome nije odlučivao on. Kao što, po svemu sudeći, ni mnogi od nas neće o sebi.

Autor 2.2.2012. u 16:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija