Slavo Kukić: Je li u uvjetima razjedinjene ljevice realna mogućnost obnove esencije bosanskohercegovačkoga društva?

tačno.net
Autor 21.11.2016. u 09:26

Slavo Kukić: Je li u uvjetima razjedinjene ljevice realna mogućnost obnove esencije bosanskohercegovačkoga društva?

Ovih dana sam, za potrebe jednog od javnih servisa, zamoljen za vlastiti stav u vezi s pitanjem iz naslova – može li se, da ponovim, dok je lijevi politički pokret zemlje razjedinjen, uopće računati s obnovom esencije bosanskohercegovačkoga društva? Budući ću vlastiti stav biti prisiljen sažeti u nekoliko minuta, nisam siguran da ću ga uspjeti artikulirati na dovoljno zaokružen način. I stoga sam, uz ono što ću reći, uputnim smatrao javnosti ga ponuditi i u ovoj, nadam se nešto cjelovitijoj varijanti.

Piše: Slavo Kukić

Bosna i Hercegovina, počnimo time, nije proizvod etnonacionalističkih filozofija koje su je zajahale prethodnih četvrt stoljeća. One su, naprotiv, učinile sve, a to rade i danas, kako bi je, onakvu kakva je izdržala stoljeća, zbrisali s lica zemlje. Osobno, međutim, ne vjerujem, ne želim vjerovati, kako će im to i uspjeti. Jer, BiH je postojala mnogo prije njih – i, ako se već hoće, preživjela je i gore barbare od njih. Da, točno rekoh, barbare – jer današnji „etnospasitelji“  baš to i jesu. I to je, bilo im pravo ili krivo, istina – kao što je istina da ih i u čitavoj povijesti ovih prostora nema mnogo koji su od njih veći.

U prilog tome evo samo dva najsvježija primjera – a takvih je u svakom tjednu barem po nekoliko. Ovih dana javnosti je predstavljen još jedan globalni barometar korupcije – ovaj put za 2016. godinu – a po njemu BiH je ponovo u samom svjetskom vrhu. I tijekom ove godine, sudi li se po njemu, preko četvrtine svih građana ove zemlje je bilo u situaciji dati mito nekom od javnih službenika – predsjednicima i premijerima, vladinim dužnosnicima, članovima parlamenata, one sitnije da i ne spominjemo. I ne samo to. Preko četiri petine svih građana vjeruje kako vlast za borbu protiv korupcije nije ni zainteresirana. A to je istina – jer, pored njih informacija prohuja k’o kraj turskog groblja, kao da se ništa ni nije dogodilo.

Ili, prije koji dan pročitah informaciju koja je, koliko jučer, smatrana znanstvenom fantastikom. Vlada Srbije, da ne duljim, usvoji i državnom parlamentu proslijedi prijedlog izmjena i dopuna tamošnjega Kaznenoga zakona – a prijedlogom se utvrđuje  da će onaj tko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida, biti kažnjen zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Uz to, kazna ne očekuje samo one koji negiraju postojanje ili težinu genocida utvrđenog od srbijanskih sudova nego, piše u članku 387. Prijedloga zakona, i od međunarodnog kaznenog suda. Drugim riječima, provesti se dobro neće ni oni koji genocid negiraju u Srebrenici.

Hoće li vladin prijedlog proći i u srbijanskom parlamentu ostaje za vidjeti. No, vlada je učinila korak na koji se desetljećima čekalo. Može li se, međutim, nečim sličnim pohvaliti i BiH? Ni slučajno. U njoj i danas „zaštitnici“ srpskih interesa, usprkos presudama haškog tribunala, srebrenički genocid niječu. I po uzoru na vojvodu Voju ponavljaju – genocida u Srebrenici nije bilo. Što drugo, međutim, i očekivati od onih koji vlastitu državu i njezin ustavni poredak – a nepoštivanje Ustavnoga suda BiH i provođenje referenduma o 9. siječnju kao danu RS-a usprkos odluci da je isti neustavan to jeste – ne priznaju? I koji gotovo svaki dan prijete kako će, ne pristane li se na ucjene im, okrenuti leđa i otići – zajedno s onim što vlastitom državom smatraju dakako.

Puno dalje od toga, ruku na srce, nisu ni oni koji slavljenjem Bobana i Herceg-Bosne prašinu dižu ovih dana. Jer, BiH je, sudi li se po tome, teret i njima. Iako, istina je, to pokazuju na mnogo suptilniji i mnogo perfidniji način – i velikim „patriotizmom“, i nepresušnom „ljubavlju“, i nesvakidašnjom „brigom“ za njezinu evropsku budućnost.

Što, na koncu, reći za one koji uvozom arapskoga svijeta stubokom mijenjaju čak i demografsku sliku BiH? Kojima se zahvaliti može podizanje čitavih arapskih naselja u najljepšim dijelovima ove zemlje – na, recimo, Ilidži i njoj sličnim destinacijama. Koji se, a to pokazuje i nedavno oduzimanje samo mjesec dana ranije dodijeljene plakete uglednom turskom znanstveniku, ponašaju kao najobičnije sluge turskog islamističkog režima. Princip je, da pojasnim, dodijelio si čovjeku plaketu, Erdoganov ga režim, potom, označi „teroristom“ i zatraži njegov skalp, ostaje ti jedino da klepneš ušima i udovoljiš volji gospodara. Kojima, najzad, ni na kraj pameti nije pomisao da memorandume o razumijevanju u obrazovnoj i znanstvenoj suradnji potpisuju s civilizacijskim krugom kojemu BiH po naravi pripada. Ali, zato takav memorandum ovih dana potpisaše sa Saudijskom Arabijom, zemljom u kojoj je agresivna forma islama dio i njezina obrazovnog sustava.

S takvima, da zaključim – i s jednima i drugima i trećima – nije moguće očekivati ništa što bi moglo biti jamstvo koliko-toliko obećavajuće budućnosti ove zemlje. Mogu se, naprotiv, očekivati samo pojedinačne odluke poput one koju na vlastitom facebook profilu ovih dana napisa jedna Sarajka, Bošnjakinja – SDA je, veli, „prodala državu arapskom islamu…moj me narod razočarao…idem i Bosnu više ne želim ni na karti vidjeti“.

Je li, ako je tako, uopće realna mogućnost obnove višestoljetne esencije bosanskohercegovačkoga društva. Da, moguće je. No, to mogu samo političke filozofije koje polaze od čovjeka i njegovih prava i interesa, nikako i etnonacionalističke filozofije. Obnova višestoljetne esencije bosanskohercegovačkoga društva, dakle, u konkretnim uvjetima moguća je jedino i isključivo pod dirigentskom palicom političke ljevice ove zemlje.

Nažalost, takvom povijesnom izazovu odgovoriti ne može ljevica kakvu BiH danas ima – za vlašću pohlepna, prema nacionalistima koketna, unutar sebe podijeljena, ideološki zbunjena. U zadnjih petnaestak godina, uostalom, stranke političke ljevice su u tri navrata vlast pravile sa svojim ideološkim antipodom – s političkim filozofijama koje s idejom socijalne demokracije nemaju ni jedne dodirne točke. A to je za posljedicu moglo imati jedino ono što je i imalo – percepciju da su svi oni isti.

To, doduše, ne znači da više ništa nije i moguće. Naprotiv. No, prostor mogućnosti se otvoriti dade jedino odnosom, po kojemu je nakon posljednjih lokalnih izbora prepoznatljiva jedna od stranaka lijevog političkog spektra – istina, samo u Sarajevu, ne i drugdje – stavom „mi s njima nećemo“. Taj stav mora imati snagu temeljnog principa, pod cijenu da za posljedicu ima nesudjelovanje u vlasti, zatreba li, i slijedećih stotinu godina.

Predvodnik resetiranja esencije bosanskohercegovačkoga društva – ljubavi i brige za svoga susjeda, i za sve ono što je sastavni dio njegova identiteta – ne može biti ni politička ljevica koja koketira s idejama i partijama etnonacionalističke provenijencije. Ne može se tom zadatku odgovoriti a istodobno kroz prste gledati na, primjerice, činjenicu da vlastiti lideri kormilare nacionalnim institucijama etnija kojima i sami pripadaju. A i to je, prisjetimo se, obilježilo lijevi politički pokret prethodnih dvadesetak godina. Ne može se imati ambiciju bosanskohercegovačke integracije a personificirati odluke koje – kao u slučaju sarajevskog oduzimanja već dodijeljene plakete uglednom turskom znanstveniku, k tome još i uz obrazloženje da se dodjelom plakete nije željelo ugroziti „ostvareni napredak u suradnji s pobratimskim gradovima iz Turske“ – same za sebe znače lizanje dupeta jednoj od nacionalističkih filozofija. Opredjeljenje za integraciju bosanskohercegovačkoga društva, na koncu, nema ništa zajedničkoga ni s pričama o probosanskomu frontu – pričama koje su i u vrijeme posljednjih izbora ispričane u Srebrenici i Stocu – iza kojih, kada se stave na stol, zapravo stoji koketiranje s nacionalistima.

Ne može predvodnik resetiranja vjekovne esencije bosanskohercegovačkoga društva biti ni ljevica koja je i sama napustila vrijednosti socijaldemokratske tradicije. Koja interesu radnika i rada pretpostavlja zahtjeve i interes kapitala. Jer, takva, sva evropska iskustva potvrđuju, može biti samo prirepak neoliberalne filozofije – i posljedično, dakako, ne može računati na potporu onih koji su čitavu povijest činili kralježnicu njezine biračke baze. Politička se ljevica, drugim riječima, da bi mogla biti faktor integracije, mora i ideološki resetirati – definitivno napustiti blerovsko-šrederovsku filozofiju „trećeg puta“, zbog koje se gubi kao guske u magli, i vratiti se temeljnim vrijednostima socijaldemokratske tradicije.

Ne može, najzad, predvodnik resetiranja esencije bosanskohercegovačkoga društva biti ni unutar sebe podijeljena, na mahove i neprijateljski nastrojena ljevica – onakva kakva je, recimo, pred posljednje lokalne izbore bila u Tuzli, Sarajevu, ili nakon njih u nekim drugim centrima ove zemlje. Jer, takva može biti samo vjetar u leđa produžavanju vijeka trajanja nacionalističkih filozofija, a time i osiguravanja kontinuiteta dezintegriranja i države i društva.

Ni na kraj mi pameti, dakako, nije ideja da je rješenje u mehaničkom ujedinjavanju ljevice – po principu, kakav se dalo čuti i prethodnih nekoliko tjedana. Ja, naprotiv, spadam među one koji u takvoj logici ne vide ničeg dobrog. Dvije ili više lijevih stranaka se, istina, mogu ujediniti, ali ujedinjenje ne znači i automatski rast po principu mehaničkog zbrajanja. Onaj tko čitavoj stvari pristupa na taj način u velikoj je zabludi – i bojim se da mu je u prvom planu briga za sebe, ne i za one koji ga, ili ideju koju personificira, slijede. Jer, tko kaže da će oni koji su, koliko jučer, stali uz Demokratsku frontu, Našu stranku ili Građanski savez, već sutra stati i uz ujedinjenu partiju, kako god se zvala – iako, dilema u vezi s tim nema ni danas?

Ujedinjenje, hoću reći, ne treba promatrati kao mehaničko utapanje jednih u druge. Ujedinjena ljevica je, naprotiv, moguća i s više političkih partija – od kojih svaka zadržava vlastiti identitet, ali sve skupa imaju razrađenu strategiju zajedničkog djelovanja. Takvo ujedinjenje bi, po mojem sudu, za posljedicu imalo i značajno veći kumulativni utjecaj u biračkom tijelu. A time bi lijevi politički pokret bržim tempom približavalo kritičnoj točci koja znači definitivnu prevagu u odnosu na etnonacionaliste. I definitivnu mogućnost da svoj politički program može ostvarivati bez dosad prakticirajućeg koketiranja s filozofijama iz potpuno drugog vrijednosnog svijeta – a time i mogućnost da, korak po korak, rade na obnovi vrijednosti koje su stoljećima karakterizirale danas etnički podijeljeno bosanskohercegovačko društvo.

tačno.net
Autor 21.11.2016. u 09:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija