Slavo Kukić: Kad bi se političari barem nakratko ugledali na sportske legende

tačno.net
Autor 22.8.2016. u 09:12

Slavo Kukić: Kad bi se političari barem nakratko ugledali na sportske legende

Prije dvanaest-trinaest godina Mate Parlov, najveća legenda jugoslavenskoga boksa, hrvatske nacionaliste razočara priznanjem da je kozmopolita – i da ni u snu ne može biti nacionalista. Jer, pojasni Mate, i nacionalistima i onima koji mu nacionalizam spočitavaše, on je svjetski prvak, čovjek čijim se je rezultatima divio čitav svijet – i svi su ga „prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno“. A oni, veli, koji bi radije da je nacionalista, ništa od toga ne razumiju jer „nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti“.

Piše: Slavo Kukić

Zbog čega se vrijedi prisjetiti ove sportske legende? Zbog, da ne duljim, činjenice da se slične sresti dade i danas. Prije tjedan dana, primjerice, Hrvate po zanimanju razočara još jedna svjetska sportska gromada – stara i nova olimpijska pobjednica Sandra Perković. U Brazilu će, priznade tada, navijati za sve sportaše „iz bivše Jugoslavije, a željela bi da tako učine i svi navijači bez obzira na to iz koje države dolaze.“ Jer, pojasni Sandra, svi se u Brazilu „držimo zajedno“ – i to je, dodade, bitno jer „tako smo puno jači i sve ima jedan pozitivan duh. Puno je ljepše biti u društvu našeg čovjeka nego u onom stranca.“

Da Sandra govori istinu moglo se vidjeti i po zagrljaju selektora vaterpolo reprezentacija Srbije i Hrvatske nakon međusobnog ogleda u četvrtfinalu olimpijskog vaterpolo turnira. No, ni to joj neće pomoći. Jer, hrvatski joj nacionalisti, siguran sam, zbog svega u Brazilu izrečenog neće aplaudirati. Još važnije je, međutim, da joj nikada neće zaboraviti ni javno izgovorenu rečenicu kako joj je žao što se bivša Jugoslavija raspala – jer, da nije, vjeruje Sandra,  „bili bismo najjača sila, jači od Nijemaca, Rusa i Amerikanaca“.

Zamislite, međutim, da su nam političari kao vrhunski sportaši – ne u bilo kojoj zemlji nastaloj raspadom bivše zajedničke države pojedinačno nego u svima njima, od Vardara do Triglava. Nažalost, nisu. Naprotiv, rafalna paljba ne prestaje ni nakon dvadeset godina. Pogledajte, uostalom, relaciju Srbija-Hrvatska – i stalno zaoštravanje političkog vokabulara. Iako o najnovijem hrvatsko-srpskom „puškaranju“ najradije ne bih, kako izbjeći sud da dio cijene za to, ni kriva ni dužna, plaća i BiH. Uostalom, zar se dio cijene, na ovaj ili onaj način, ne isporučuje i preko onoga što čini Milorad Dodik?

Kad je, naime, postalo evidentno da Dodikov utjecaj u biračkom tijelu sve ubrzanije kopni, banjalučki makijavelista je posegnuo za referendumima, onim što će, u konačnici, cijenu ispostaviti narodu u ime kojega, i za ljubav kojeg, tobože, sve to i čini – ali i svima ostalima u BiH. Ponavljam, referendumima, jer priča o referendumu povodom dana RS-a, se tim referendumom i ne završava. Potpuno suprotno, njime se otvara novo poglavlje Dodikova juriša na BiH kao državu. To je, uostalom, ovih dana i sam priznao. Priča o referendumu o nezavisnosti RS-a, nedvosmislen je Mile u intervjuu za „Sputnjik“, iako trenutno nije na dnevnom redu, principijelno je „nešto što apsolutno ne treba isključivati u budućnosti“.

Na revidiranje Dodikovih „nacionalnih historijskih“ ciljeva, kako sada stoje stvari, utjecati ne može ni svijet. Naprotiv, osude sa strane njemu dođu kao dodatno pogonsko gorivo – i čovjek je, osim s Putinom, u sukobu sa svima ostalima. Pri tome, nerijetko se koristi vokabularom koji je za diktatore u zadnjih nekoliko desetljeća i inače karakterističan. Osuda referenduma iz američke ambasade, primjerice, za njega je konstrukcija bošnjačkih činovnika koja ne odražava stav ambasadorice Cormack – a kada mu uvažena gospođa uzvrati da negativan stav predstavlja poziciju američke vlade s kojom njezina ambasada tek upoznaje svijet, barabusina je, onako mrtav-hladan, optuži za miješanje u unutarnje stvari BiH.

Ili, britansko kvalificiranje referenduma atakom na ustavni poredak Dodik koristi kao dokaz nedosljednosti – jer, veli, kako je moguće da pravo na referendum osporava netko tko je nedavno, kako bi istupio iz EU, za njim i sam posegnuo. Kao da su te dvije stvari komparabilne – a nisu ni u promilima.

Ako, pak, jedan političar na takav način komunicira s ambasadorima najmoćnijih svjetskih sila, ne čudi da sa ostalima koristi i puno nepristojniji vokabular. Na vlastitoj je koži to osjetio i austrijski ambasador. Za banjalučkog silnika on je „smotan“ – k tome, i osoba koja „pokušava igrati nekog važnog špijuna“. A zašto? Zato jer je također prenio negativan stav svoje vlade o onome što, organiziranjem protuustavnoga referenduma, banjalučki vožd čini.

Problem, međutim, ne bi bio ni upola kakav stvarno jeste da je predsjednik RS-a sam. No, nije. Makijavelističkom manipulacijom, naime, on je u đavolje kolo, koje je sam poveo, uvući uspio i opoziciju u parlamentu manjeg entiteta.

Istina, sve to ne bi bilo i dovoljno da istu potporu osigurao nije i kod prvog čovjeka izvršne vlasti Srbije. Mnogi su se, naime, nadali da će američki potpredsjednik, tijekom nedavne posjete Srbiji, izvršiti pritisak na Aleksandra Vučića – i da bi ovaj mogao Dodika nanovo nagovoriti na odustajanje od političkog avanturizma. Ali, ubrzo je postalo jasno kako su takva očekivanja samo sanak pusti.

Pitaju me jesam li time i sam iznenađen. Ni slučajno. Vučićevim nečinjenjem iznenađeni mogu biti samo neupućeni. Jer u krajnjem, u njegovu vlastitu političku filozofiju od prve polovice devedesetih se uklapaju i današnje Dodikove „vratolomije“. Razlika u odnosu na vrijeme ondašnje je tek u detalju – da je srbijanski premijer stariji dvadesetak godina. A time i puno suptilniji u realizaciji vlastitih političkih ciljeva no prije dva desetljeća.

U konkretnom slučaju, recimo, srbijanski premijer svijetu prodaje „rog pod svijeću“ – uvjerava ga kako poštuje suverenitet BiH i kako mu ni na kraj pameti nije miješati se u njezine unutarnje stvari, ali i kako, kada bi to i htio, ne može utjecati na Dodika i njegove političke odluke. Tu priču je, siguran sam, prije koji dan prodao i američkom potpredsjedniku, kao što sam siguran da je odmah nakon Bidenova odlaska nazvao Mileta i ohrabrio ga da je put za njegov dio priče ponovo otvoren – i da punim jedrima može naprijed, do „svetog“ cilja kojega ne ostvariše u prvoj polovici devedesetih.

Istina, ta vrsta „poigravanja“ ima rok trajanja – i svijet bi, u konačnici, srbijanskom premijeru mogao okrenuti leđa kao što ih je okretao i mnogima drugima. No, do tada se šteta za BiH, zbog onoga što uz Vučićevu istinsku suglasnost čini njegov bosanskohercegovački eksponent, može i multiplicirati. Je li, međutim, toga svjestan i svijet?

Da se hrvatsko-srpsko verbalno puškaranje prelama preko leđa BiH svjedoče, dakako, i neki drugi detalji. Srbijanski premijer, tako, za prozivanje „ustašoidne“ politike današnje Hrvatske prije koji dan iskoristi Donju Gradinu i obilježavanje jasenovačkog zločina nad nedužnim svijetom – Srbima, Židovima, Romina, nelojalnim Hrvatima, antifašistima svih boja. Za verbalni obračun s Hrvatskom, hoću reći, iskoristi prostor druge države, prostor BiH. Zašto to ne učini iz vlastite? Po svemu sudeći, jer i sam vjeruje kako na taj dio BiH raspolaže prirodno pravo – i kako verbalno puškaranje po Hrvatskoj s njega ima snažniji odjek.

Ali, i hrvatski odgovor mu je došao s istog, dakle bosanskohercegovačkog prostora. Ministar vanjskih poslova zapadnih susjeda mu, naime, uzvrati s Groblja mira na Bilima kod Mostara, gdje se, kako izvijestiše mediji, zatekao na obilježavanju 71. obljetnice stradanja hrvatskog naroda i komemoraciji za sve žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Zašto ministar Kovač učini isto što i srbijanski premijer? Zašto mu istom mjerom ne uzvrati iz Zagreba? I zašto to učini iz okolice Mostara – s prostora, dakle, iste one države iz koje mu je mišiće pokazivao premijer Vučić? Vrag bi ga znao – ali, sve upućuje kako, poput Vučića, i on sam vjeruje da na taj dio BiH raspolaže pravo. Prirodno pravo.

Bi li, da se vratim na početak, političari s prostora bivše Jugoslavije mogli barem u ponečem oponašati vrhunske sportaše – Matu i Sandru, ali i na tisuće njima sličnih. Naravno da bi. A jesu li na to spremni? Ne vjerujem. Jer, njihov mozak funkcionira po sasvim drugim zakonima. Za razliku od vrhunskih sportaša, za razliku od, primjerice, Sandre Perković, kojoj su podjednako dragi svi s prostora bivše zajedničke države, jer s njima je ljepše biti u društvu nego u društvu stranaca, političkim manipulatorima međusobno razumijevanje sa sebi najbližima, sa svojim susjedima, ne znači ništa. Potpuno suprotno, vrelo svoga trajanja oni pronalaze na čarkama s njima – na nerazumijevanju, mržnji i netrpeljivosti, pa i oružanim sukobima ako će im oni osigurati nove dane i godine političke moći.

Zaboravimo, međutim, načas na političke makijaveliste. Eto im, pa neka čine što im drago. Ali, zašto bi to trebao slijediti i mali čovjek – i zašto se toj vrsti političarske ujdurme ne bi suprotstavio ljubavlju i spremnošću na međusobnu toleranciju i potpomaganje neovisno o tome u kojoj se državi trenutno našao. E, to je već pitanje na kojeg ni sam nemam potpuno zaokružen odgovor. Ali, da je dio odgovora i u eroziji vlastite pameti obična svijeta, u to sam potpuno siguran. Jer, da nije tako, i političari bi, bez obzira na podtekst njihova djelovanja, bili nemoćni – i puno manje učinkoviti u sijanju mržnje nego što su danas.

 

Tagovi:
tačno.net
Autor 22.8.2016. u 09:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija