Slavo Kukić: Nije problem Mladić nego duh koji je posijao

Autor 31.5.2011. u 00:38

Slavo Kukić: Nije problem Mladić nego duh koji je posijao

Javnost je svakodnevno zatrpana informacijama o dugo vremena najtraženijem svjetskom ratnom monstrumu. Pričama o Mladiću bombardirani su elektronički i printani mediji, puni su ga internet portali, ulični i kavanski razgovori.

O njemu potrebu imaju prozboriti i znani i neznani, pažnje vrijedni, ali i oni drugi – baš kao da se radi o pitanju biti ili ne biti. Bojim se, međutim, da se u svemu tome već prešlo svaku mjeru dobrog ukusa.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Nije sporno, dakako, da je hapšenje jednog od najmonstruoznijih zločinaca iz vremena devedesetih rijetko važna stvar. I ne jedan je razlog zašto je to tako. Važna je, prije svega, zbog pitanja elementarne pravde. I principa, dakako, da svatko mora požnjati ono što je posijao. A Mladić je, nema spora, sijao smrt. Kazna je, prema tome, jedino što bi, ako je pravde, požnjati mogao. Hapšenje Mladića je, međutim, još važnije zbog poruke koja se time odašilje – da ni jedan zločin, pa ma koliko se na tome istrajavalo, ne može ostati nekažnjen. Nije sporno, potom, ni značenje Mladićeva hapšenja za relaksiranje političkih, posebice etničkih napetosti na prostoru Daytonskog četverokuta. Sa zatvaranjem slučaja Mladić, još konkretnije, stvara se jedna od pretpostavki podvlačenja crte pod jedan dio zajedničke prošlosti – onaj s kojim se malo tko može specijalno ponositi.

Ali, ni na kraj mi pameti nije pomisao kako je zatvaranjem slučaja Mladić riješeno i sve ostalo. Da budem krajnje jasan – pitanje našeg života, danas i u budućnosti, puno manje će ovisiti od toga kakva će presuda biti izrečena kalinovičkom monstrumu, a puno više o tome hoćemo li se uspjeti riješiti zlog duha kojeg je na prostorima bosanskim i hercegovačkim monstrum posijao. Kako sada stvari stoje, sve upućuje na to da je zloduh iz prve polovice devedesetih i danas neobično žilav. Zar u prilog tome, uostalom, ne govore i svakodnevna „događanja naroda“ – s onu, a posebice s ovu stranu Drine. Okupljanja i poruke iz Banja Luke i Istočnog Sarajeva, sa Pala i Višegrada, iz Kalinovika i drugih mjesta govore sami za sebe. U Banja Luci svijetu prkose posteri s porukom „Slomljeno je krilo, ali mi pamtimo let“, u Istočnom Sarajevu potporu iskazuju sloganima tipa „Tadiću prasuljo, đenerale uz tebe smo“, studenti Pala ne taje da je zločinac za njih „heroj i ostaće“, prilaze Kalinoviku „obogaćuju“ transparenti „Dobro došli u Mladićevo“, „Svi smo mi Ratko“ i slični.

Kako sve to shvatiti? Kao nekontrolirani bunt naroda? Ma dajte molim vas. Ništa, pa ni najnovije „događanje naroda“ nije slučajno. I sve to krajnje brižno organizirano i kontrolirano – od političke klase dakako. Ni na kraj mi pameti, dakako, nije sve političke „vedete“ trpati pod isti kišobran. Naprotiv. Neki od njih se doista muški drže. U nedavnom intervjuu za BBC, primjerice, srbijanski predsjednik priznaje da je svih ovih godina Mladić ipak uživao potporu pojedinaca iz državne nomenklature – među pripadnicima oružanih snaga i policije Srbije prije svega. Ali, i iskazuje odlučnost da se država kojoj je na čelu oslobodi „balasta i demona prošlosti“, priznajući da je to preduvjet „za istinsko i iskreno pomirenje u regionu”.

Istini u oči ne ustručava se pogledati ni nekadašnji prvi čovjek RS-a, danas jedan od lidera tamošnje opozicije. Hapšenje Mladića i njegov odlazak u Hag, poručuje Čavić, otvorit će „prostor da se kompletira priča o udruženom zločinačkom poduhvatu i da se sudski okonča”. Zaboraviti se, međutim, ne smije ni one druge – one čiji je utjecaj u javnosti ovog dijela BiH danas i značajno veći. A veća im je i objektivna mogućnost kontroliranja procesa „spontanog događanja uznemirenog naroda“. Prvo je demaskiran entitetski ministar rada i boračko-invalidske zaštite, sljedbenik Miloševićeve „socijalističke“ družine. Suplemenike on javno ohrabruje kako zbog bivšeg komandanta ne treba saginjati glavu nego, naprotiv, treba hrabro ustati u zaštitu njegova lika i djela. Jer, tobože, da nije bilo njega pitanje je gdje bi Srbi danas bili.

Da čovjek ne povjeruje. Ali, ako ste, eventualno, pomislili da se radi o nekoj vrsti političkog ekscesa, u krivu ste. Po srijedi, hoću reći, nije nikakav eksces nego politika. Na ovaj me je tekst, među inim, „natjerala“ i najnovija izjava prvog entitetskog šerifa kako podržava pravo boraca i građana RS-a da izraze svoj stav povodom hapšenja generala Mladića. I ne samo to. Mile će, pročitah, inicirati formiranje i entitetskog fonda za pružanje pravne pomoći osobama koje su optužene u Haškom sudu.

Tu je, dakle, zec. Nije, drugim riječima, problem u nastranu narodu. Ne, ne. Problem je u golom makijavelizmu političke klase koja, zbog silne želje da ostane u sedlu političke moći, ne preza ni od najmorbidnijih formi huškanja vlastitog naroda. Jer, jedino tako ona održava ambijent frustriranosti, straha i mržnje prema drugima – ambijent koji joj jamči nove glasove i nove mandate.

A kako će sve to udariti po leđima obična čovjeka? Možda je najbolje poslušati ovih dana vođeni razgovor britanskog „Telegrapha“ s Paddy Ashdownom, bivšim prvim činovnikom OHR-a. Podsjećajući kako procesi u BiH posljednjih pet godina imaju negativan predznak, Ashdown upozorava da će BiH, ne promijeni li se to, „krenuti prema separaciji, a to se neće dogoditi bez krvoprolića“. Osobno, istina, nisam sklon toj vrsti dramatizacije. Ali, upozorenja bivšeg visokog predstavnika ne treba ni ignorirati. Jer, duh koji je devedesetih godina pušten iz boce ni danas nije ukočen. Dapače, prostor mu je sve širi, a on je sve više razmahan. Gdje sve to može završiti? Na moguće scenarije je bolje i ne podsjećati.

neznase.ba

Autor 31.5.2011. u 00:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija