Slavo Kukić: Oproštaj od izgubljene godine

Autor 28.12.2011. u 19:16

Slavo Kukić:  Oproštaj od izgubljene godine

 

Definitivno je jasno da u nepovrat ode još jedna godina. I teško da će itko normalan za njom žaliti. Jer, i ova je samo jedna u nizu onih koje su uništavale iluzije o BiH kao zemlji mogućnosti, snove o sreći koju je i u njoj, bez tumaranja po svijetu, moguće ostvariti. A, prvi dani prohujale godine, treba priznati, bijahu puni nade. Država je, prisjetimo se, samo koji mjesec ranije prošla još jedne izbore. A oni su, barem na ravni pojavnosti, upućivali na mogućnost korjenitijih društvenih promjena. Relativno brzo su, uz to, formirane i strukture entitetske zakonodavne i izvršne vlasti. Na sva zvona je najavljivano kako je isti taj posao na razini države na redu odmah po završetku novogodišnjih praznika. I kako će time osigurane biti pretpostavke da se vlast uhvati u koštac s temeljnim pitanjima života – besposlicom, sve nižim životnim standardom i sve intenzivnijim razmišljanjima mladih da, umjesto iščekivanja svoje pravo na normalan život potraže drugdje, izvan granica vlastite domovine.

Sve je, nažalost, ili barem glavnina društvenih procesa, otišlo drugim smjerom. Onima, prije svega, koji dobiše mandat za konstituciju vlasti nije se žurilo. A onda je i sve ostalo moglo biti samo logična posljedica – da vlast, ni petnaest mjeseci nakon izbora, još uvijek nije formirana. I to, da ne bude zabune, ne samo na razini države. Novu vlast dobili nisu ni svi kantoni. I usput, problem nisu oni u kojima je u središtu priča o legitimitetu u nacionalnom zastupanju. Potpuno suprotno, u Livanjskom kantonu – a radi se baš o njemu – problem je, zapravo, u nemogućnosti dogovora dviju frakcija jedne te iste partije. Ili još konkretnije, u tome čiji će pulen – Čovićev ili Ljubićev – zauzeti premijersku poziciju.

Nije da neformiranje kantonalnih vlasti nije imalo negativnog utjecaja. Ali, njegova silina je, ruku na srce, neusporediva s onom koju proizvodi opstrukcija na razini države. Da, dobro sam rekao – radi se baš o opstrukciji. U prilog tome, uostalom, svjedoči i podatak da će BiH i drugu Novu godinu dočekati bez državnih institucija formiranih na rezultatima parlamentarnih izbora. Nema novog Vijeća ministara, nema svih ostalih institucija koje ga prate. A to, onda, znači, nema ni mogućnosti da se s bilo kim ozbiljnim u svijetu razgovara u ime i za interes države. Nema, potom, mogućnosti da se ozbiljno napreduje na putu evropskih integracija, da se otvori prostor svjetskom kapitalu bez kojeg nema ni bilo kakva razvoja – i sve u tom duhu.

Ni pol muke, međutim,  da je po srijedi samo nemogućnost dogovora oko izgleda nove vlasti. Stvar je, hoću reći, puno ozbiljnija, a ciljevi perfidniji. Opstrukcionizam, pak, u uspostavi vlasti tek je jedan od instrumenata u njihovu ostvarenju. Čini se, primjerice, sve da se onemogući integriranje BiH u evropski politički i kulturni prostor. Ne daje se, recimo, zeleno svijetlo setu evropskih zakona, stopiraju se intervencije u ustavne odredbe kojima se diskriminira dio bh. državljana – i još štošta.

Ali, ni to nije najgore. Čitavu godinu BiH je izložena unakrsnoj paljbi. I svatko to čini na svoj način. Jedni bi, primjerice, pozivajući se na jednaka prava triju naroda, etničku teritorijalizaciju htjeli izdići na ravan ustavnog principa. Objašnjavajući pri tom kako je BiH jedino takva moguća. Drugima, opet, ni to nije dovoljno. Uprijet će oni, istina, u kola etničke teritorijalizacije pojašnjavajući kako je ona instrument osiguranja ravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda. I njegove zaštite od sve izraženijih tendencija da mu se potpuno izmijeni identitet. Pri tome, međutim, ne zaboravljaju dodati kako se o novoj ustavnoj etničkoj teritorijalizaciji raspravljati može samo kao o razgraničenju u jednom dijelu zemlje – onom na prostoru Federacije. A što je s drugim entitetom? Zar na njega pravo imaju samo jedni? I zar to pravo nije rezultat ratnog progona svih ostalih, onih koji neposredno prije ratne kataklizme činiše tamošnju većinu stanovništva? A ne! Na tu vrstu razgovora se, definitivno, ne dopušta niti pomisliti. Ratni plijen je, dakle, izdignut na ravan stečenog i svetog prava. A svaki pokušaj da se on nazove pravim imenom, i da se otvori razgovor o njemu, tumači se kao atak na narod i krunski dokaz za tezu kako je priča o zajedničkom životu u zajedničkoj državi najobičnija fatamorgana. I kako učiniti treba ono što je nemoguće izbjeći – mirno se razići. Kraj godine je, uostalom, dočekan tezom kako će se BiH, bilo nam krivo ili pravo, „raspasti jer ne postoji bazični konsenzus o mnogim važnim pitanjima“, i kako bi se to dogodilo i do sada da život BiH ne „produžava međunarodna zajednica koja joj daje infuziju“.

Ne miruju, budimo načistu, ni bošnjačke nacionalističke barabe. Dapače. Drugi dio godine iskoristili su kako bi uteg o vratu ove države učinile još nepodnošljivijim. Istina, bošnjački nacionalizam ne grmi iz centrala političkih partija. Ali, zato njime svakodnevno narod bosanski i hercegovački – muslimanski i bošnjački posebice – uz pomoć usamljenih jahača apokalipse, sluđuje vjerski poglavar Islamske zajednice. Na meti reisu silnom, istina, nisu samo etnički drugi, nego i ideološki drugi. Prisjetimo se, primjerice, žestine s kojom se obrušio na odluku ministra obrazovanja sarajevskog kantona da predmet Vjeronauka ne ulazi u opći uspjeh učenika. Ministra, koji je uspio preživjeti Srebrenicu, reis optuži da, budući ne može od Srebrenice napraviti Sarajevo, „hoće da od Sarajeva pravi Srebrenicu“. Prisjetimo se, potom, s kojom je žestinom, i istim povodom, održao lekciju predsjednici Helsinškog komiteta. Koju je, usput, „oprao“ i kao Srpkinju. Mi ćemo, poručio joj je, a ne ti koja „služiš onima koji mrze islam“, određivati „koja su to naša prava, a koja nisu“ i je li „odluka ministra ispravna ili neispravna“.

Javna polemika s Dodikom mu, međutim, sve više prirasta srcu. I sve jači je dojam kako reis preuzima ulogu koju je, ne tako davno, igrao prvi čovjek Stranke za BiH. Nedavno je, primjerice, od lidera islamskih zemalja zatražio da predsjednika RS-a “zbog širenja islamofobije, netolerancije i mržnje prema muslimanima i vrijednostima islama” proglase nepoželjnom osobom u tim zemljama. U momentu, pak, dok ovaj tekst nastaje čitam novu poruku Miletu. Dodik i njegovi mentori u Beogradu bi, prijeti reis, „trebalo da znaju da nas muslimana Bošnjaka na Balkanu ima oko deset miliona“ te da ćemo se boriti da  „našu državu BiH više nikad i niko ne osporava“. I ne samo to. Reisova borba, poruči nam, neće prestati sve dok se u BiH ne ustanovi „univerzalni princip ‘jedan čovjek – jedan glas’“. Što na sve to reći? Jednostavno, Dodik je u pravu – reisove javne poruke izlaze izvan okvira duhovnog autoriteta i vokabular su političkog lidera-nacionaliste.

Što nakon svega?  Srećom, ova je godina iza nas. I definitivno je izgubljena. Ali, ako mi je dopušteno procjenjivati, nema razloga za slavlje ni u vezi s budućnosti. Bolje nam se ne piše ni u godini na dolasku. Naprotiv. U onoj što odlazi tračak nade za čovjeka je dolazio od najjače partije ljevice. Ako su, međutim, moje informacije točne – a bože daj da je drugačije – na posljednjem prednovogodišnjem pripetavanju pred nacionalistima je pokleknula i ona. Ili još konkretnije, prihvatila je, ako dobro razumjeh podtekst konferencije za novinstvo, uguravanje u nacionalne matrice. Pred kamerama će se, istina, i dalje tvrditi drugačije. Ali, fakti su neumoljivi. A fakti su u strukturi Vijeća ministara. SDP se, bude li tako, definitivno gubi kao stranka građanske provenijencije. I postaje, neka mi Svevišnji oprosti, dio jednog etničkog političkog ešalona. A, u tom slučaju sve bliže je raspletu i priča o BiH kao državi i kao društvu. Ili još konkretnije, u tom smo slučaju sve dalje od BiH kao društva, a sve bliže koegzistenciji triju etnodruštava. I ne samo to. U tom smo slučaju sve dalje od BiH kao države, a sve bliže uniji etničkih država.

Ostaje, na koncu, nejasno samo kakva budućnost očekuje one koji se nisu svrstali u etničke torove. Koji su plemenskim krvnim zrncima pretpostavili opredjeljenje da žive kao ljudi. Teorijski, dakako, s takvima su mogući različiti scenariji. Na raspolaganju im, primjerice, još uvijek ostaje mogućnost „opredjeljenja“, svrstavanja uz neke od „legalnih i legitimnih“. Moguće je, potom, da je posljednjim dogovorom „veličanstvenih“ za njih definitivno podvučena crta i sazrela odluka da svoju budućnost potraže tamo gdje im se jamči pravo na život kao i svima ostalima – bez obzira na boju kože, vrstu krvnih zrnaca ili način kako se, ako se, Bogu mole. Isključiti, na koncu, ne treba ni najradikalniji scenarij – da je najnovijom apsolutizacijom etničkoga „dara prevršila mjeru“ i otvorila vrata onome što bi svatko normalan mogao razumjeti. Da se, umjesto za riječi, hvatati počne za toljage.

Autor 28.12.2011. u 19:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija