Slavo Kukić:Kakvi bi nam susjedi odgovarali?

Povezani članci

• Ispovijest Admira Bukve: Vjerovao sam da radim sa ljudima koji KK Bosni žele uspjeh
• “Hrvatska poslije izbora možda i neće biti crvena, ali mora biti antifašistička”
• Nenadu Ivankoviću namješten natječaj kod Kalinića
• “Mala liska” Ani Mariji Veselčić, “Demokracija” rasprodana, u četvrtak “Buzdovan”
• Miljan Kovač: Ne osjećam se odgovornim, Kovačeva advokatica: Nije kriv!
• BRAZIL PROTIV BRAZILACA

S posebnom sam pažnjom prije desetak dana pratio posjetu novog hrvatskog premijera Bosni i Hercegovini. Pošteno govoreći, i više je, u svoj toj priči, nego intrigantno bilo pitanje kako će se lijeva politička vlast zapadnih susjeda postaviti prema zamršenom „bosanskom loncu“. Hoće li je karakterizirati jača potpora nezavisnosti državnom suverenitetu BiH od one koju obilježiše prethodna desetljeća? Može li u svemu tome uteg na vagi biti činjenica da vlast s obje strane granice upražnjavaju sestrinske, stranke socijaldemokratske provenijencije? Ili će ples po žici, koji zapodjenu novi šef Pantovčaka, obilježiti i slijedeće četiri godine?

Što se mene tiče, nakon posjete nismo ništa bliže odgovoru nego i prije nje. A to, opet, znači da će se na njega još neko vrijeme morati sačekati. U prilog tome, uostalom, govore i potpuno oprečne analize ovog državnog posjeta prethodnih dana – od pohvala novog kursa aktualne hrvatske vlade do sudova kako je u pitanju kontinuitet politike tuđmanizma, danas istina u socijaldemokratskom ruhu.

Osobno se, dakako, nisam spreman svrstavati po matrici crno-bijelih slika. I ne samo to. Za vlastitu smo budućnost odgovorni sami, a silnice s istočne ili zapadne strane granice samo mogu pomoći – ili našu zagledanost u zajedničku budućnost ili okrenutost u mitomansku prošlost. I ništa više. Griješi svatko tko im pripisuje drugačiju ulogu, ponekad i nadnaravnu moć. Za sve smo, dakle, i zaslužni i odgovorni sami.

Zanemarimo, međutim, priču o odgovornosti. Okrenimo se, sada nakon svega, još jednom posjeti koja je predmet i analitičkih i političkih sporenja. I osobno sam, da ne duljim, hrvatskom premijeru ponešto zamjerio – kako u vezi s programom posjete, tako i u vezi s primijenjenim stilom. Na njegovu bi mjestu, još konkretnije, ponešto i drugačije uradio. Ne bih se, prije svega, zalijetao savjetima u vezi s tim tko bi sve ovdje trebao činiti strukturu vlasti. Ne bih – kako zbog diplomatske uljudnosti, tako zbog mogućnost da moje ocjene nemaju uporišta ni u ustavu, ni u zakonima, ni u faktima zemlje koju pohodim. Ne bih, potom, u središte svoje posjete stavio one koji preko dva desetljeća iskopavaju grob vlastitoj domovini. Koji su, ili njihovi politički istomišljenici, puno zla napravili i zemlji kojom trenutno kormilarim. A posebice, ako time potkopavam napore stranke s kojom dijelim – barem bi tako trebalo biti – i isti svjetonazor i isti sustav vrijednosti. Ako bi, pak, to i učinio – tumačeći taj dio posjete kao razgovor s predstavnicima Hrvata – to nikako ne bih uradio na način da razgovor reduciram na samo neke. Na HDZ i njegove prirepke. Jer, predstavnici Hrvata su i izvan njih – u HSP-u, Boljitku, SDP-u. Zašto zaobići i njih? Ne bih, na koncu, ni potcjenjivao institucije zemlje domaćina stavljajući znak jednakosti između njezina ministra i pomoćnika u svojoj vladi.

Za razliku, pak, od drugih, koji na Milanovića bacaše drvlje i kamenje, ni na kraj mi pameti nije – ni tijekom posjete ni nakon svega – pomisao kako u njoj nema ničeg pozitivnog. Potpuno suprotno. U prilog tome govore detalji koje se ne smije ignorirati. Činjenica, recimo, da je BiH vanjskopolitička destinacija koja je na listi Milanovićevih prioriteta na samom vrhu. I da se njezino značenje, budući je susjed i najvažniji partner u vanjskotrgovinskoj razmjeni Hrvatske, apostrofira svaki u boga dan.

Hvale vrijedno je, potom, i obećanje da će hrvatska vlada nastaviti s potporom nekim ključnim institucijama u BiH – Sveučilištu i Kliničkoj bolnici u Mostaru prije svih. Zbog ovoga bih, ne dvojim, mogu biti i meta ataka političkih i medijskih jurišnika. No, svejedno. Potporu i Sveučilištu i Bolnici bi pogrešno bilo svoditi na samo jednu dimenziju – potporu Hrvatima i njihovim projektima. Ona, istina, jeste i to – i u tome ne vidim ničeg lošeg. Potpuno suprotno. Ali, obećana potpora – materijalna i kadrovska – pomoć je, ako dobro razumijem, i BiH kao cjelini. Jer, Sveučilište i Klinička bolnica su bh. resursi i u funkciji zadovoljavanja potreba bh. građana. I stoga Milanovićevo obećanje tako treba i tumačiti – kao prijateljsko i izraz spremnosti da se pomogne, pa ma što tko o tome mislio.

Pozitivna je, i poučna dakako, i njegova šetnja Hercegovinom, zapadnom posebice. U vezi s njom mediji su, ako dobro upratih, prenijeli samo jednu vrstu detalja. Oni drugi su ostali u zapećku. A važno je da se zna i za njih. U javnosti se, primjerice, ne zna za reakciju hrvatskog premijera na izvješene hrvatske i zastave Herceg-Bosne u Širokom Brijegu i istodobno izostavljanje zastava države kojoj ova hercegovačka čaršijica pripada. A reakcija je, ako su moji izvori pouzdani, bila poprilično oštra – i na licu mjesta i u programu posjete nakon toga. Nitko se, recimo, nije zapitao zbog čega nije realiziran program posjete Hercegovačko-neretvanskoj županiji? Jer, bio je planiran. Nitko se, potom, nije zapitao zašto je lider HDZ izbjegao izjavu za medije nakon sijela s hrvatskim premijerom? Jer, logično bi bilo da ga je kapitalizirao na način kako je to činio i do sada.

Jesu li, hoću reći, po srijedi tek slučajnosti? Ili se, ne daj bože, iza paravana događalo i još ponešto? Ma, kakve slučajnosti! Oni koji su bili u blizini događanja tvrde kako je razlog „iznenadnim slučajnostima“ baš u širokobriješkom dočeku. U užasavanju na licu mjesta koje premijer zapadnih nam susjeda nije uspio prikriti čak ni pred novinarima. Jer, što bi se dogodilo da je sve to pratio i ponetko sa strane? I da je svjedočio nepoštivanju vlastite države uz klicanja lideru druge. I zbog toga se, uvjeravaju me, Milanović odlučio na odmazdu – ignorirajući posjetu HNK-u koja je neposredno nakon toga slijedila, te držeći pravu lekciju za sve to najzaslužnijima – Čoviću i Ljubiću prije svih. Lekciju na koju hladan ostati nije mogao čak ni „veliki vođa“. Zbog koje je, na zahtjev novinara da komentira razgovor s Milanovićem, lakonski odmahnuo. I na dispoziciju im stavio onog koji ne znači ništa – i nikome. Lidera pravaša koje je sam i izmislio.

I da završim – osude stranih državnika, posebice lidera bh. susjeda, zbog činjenice da se ne ponašaju kako bi neki od aktera „bosanskoga lonca“ htjeli, nego postupaju na način kojeg sami smatraju ispravnim, ne mogu biti put kojeg vrijedi slijediti. Uostalom, kakve bi to mi susjede željeli – one koji klimaju glavom po baščaršijskim receptima ili koji na BiH gledaju kao na prijatelja koji je vrijedan i pažnje i pomoći ako je potrebna? Neki bi, očito, radije prigrlili ono prvo. Na njihovu žalost, to nije scenarij koji može pokrenuti i BiH – ni kao državu, ni kao društvo.