Slavo Kukić: Presude Karadžiću i Šešelju pokazuju koliko smo i danas zaglibljeni u devedesetima

Autor/ica 👤tačno.net 4.4.2016. u 10:15

Povezani članci

Vladajuća klasa svakodnevno uvjerava narod kako je napravila revoluciju u procesu priključivanja BiH zajednici evropskih društava. Donedavni prvi čovjek državnog trijumvirata i u tome je, kao i u demagoškom zamlaćivanju svjetine uopće, prednjačio. Ohrabruju nas, istina, i drugi. Ali, oni diktiraju i domaće zadaće koje moramo, a nismo ispunili – i dodaju da bez njih i evropska priča ostaje samo sanak pusti. Prošli tjedan to, recimo, uradi i američka ambasadorica u BiH. Morate, nabraja Cormackova, objaviti rezultate popisa stanovništva, izvršiti prilagodbu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, definitivno staviti točku na mehanizam koordinacije, iskreno prionuti na provedbi reformske agende, Mostarcima konačno omogućiti da biraju svoju vlast, registrirati vojnu imovinu u cijeloj BiH itd.

A vlast, da se ne lažemo – neovisno o tome što javno zbori – za sve to baš i nije spremna. No, to nije i jedina muka ove zemlje. Dapače, sve više je detalja koji svjedoče kako smo u devedesetima zaglibljeni gotovo kao i prije dvadeset i kusur godina. Presude Karadžiću i Šešelju, uostalom, u prilog tome najslikovitije govore.

Prije desetak dana, prisjetimo se, Haški tribunal Karadžiću, zbog genocida i drugih ratnih zločina, odreza četrdeset godina. Samo tjedan iza toga, međutim, četničkog vojvodu Šešelja oslobodi svake odgovornosti za ono što tijekom rata učini.

Govoriti o Haškom tribunalu je iluzorno – kao što je, neka mi bude oprošteno, iluzorno govoriti i o dostižnosti pravde. Ozbiljno se, naprotiv, sada je definitivno jasno, govoriti može jedino o čudnim kombinacijama svjetskih moćnika – i o tome kako je pod njihovom šapom i međunarodni pravni poredak i pravda sama. Da ovo nije samo moj stav potvrđuju i komentari na redakcijsku vijest iz haške sudnice pariškoga Le Mondea. U jednom od njih, primjerice, čitatelj elektroničkog izdanja uglednog dnevnika ističe kako je oduvijek vjerovao „da je haško pravosuđe lakrdija“, ali da nakon oslobađajuće presude Šešelju nikako da „skuži što je to kvarno u mehanizmu haškog sudišta“.

Apstrahirajmo, međutim, komentare čitatelja Le Mondea i drugih svjetskih medija. Jer, a to je još važnije, presude udarnom dvojcu ideje velike Srbije na površinu iznjedriše i istinu o nama samima – o tome jesmo li iz stotina tisuća poginulih i proživljenog civilizacijskog sunovrata izvukli ikakvu pouku. Ako je, naime, suditi po onome što se prethodnih dvadesetak dana izdogađa, nikakvu – ili barem gotovo nikakvu.

Ovakvo stanje stvari, istina, odlikuje prvenstveno BiH – njezino okruženje, treba priznati, značajno manje. Hrvatska je, recimo, saopćila da je ulaz u ovu zemlju četničkom vojvodi zabranjen slijedećih dvadeset godina. A, što se postupanja Haga tiče, otuda se mogu čuti isključivo kritički sudovi. Čulo ih se, uostalom, i iz usta Milorada Pupovca, lidera SDSS. Izrečenim presudama Haški sud je, reče ovih dana on, kod ljudi samo „produbio osjećaj nepravde i povrijeđenosti, kod mnogih je stvorio osjećaj da se više isplati govoriti huškački, jezikom mržnje i rata, nego jezikom mira, demokracije i uzajamnog pomirenja i povjerenja“.

Srbija je, dojam je, nešto tiša. Razloge treba tražiti u još uvijek snažnoj ideološkoj raspolučenosti srbijanskog društva. No, dijelom je, vjerujem, za to zaslužna i predizborna kampanja – u kojoj je Šešelj jedna od političkih ikona – i zbog koje tamošnji politički vođe paze da oštrim sudovima ne izgube dio biračkoga tijela.

Hoće li birače izgubiti i srbijanski premijer? Jer, on se, dojam je, ne suspreže usprkos izborima. Neposredno nakon presude Šešelju, naime, Vučić je odaslao poruku u kojoj nije ostalo prostora dvojbama. Ideja velike Srbije, od koje vojvoda Vojo ni danas ne odustaje, nije, poruči Vučić, i politika srbijanske vlade – niti će to biti u budućnosti. I ne samo to. On će se, ako mu poruke dobro upamtih, i osobno žestoko suprotstaviti politici Šešelja jer ona Srbiju gura i u prošlost i u nestabilnost i u izolaciju.

Srbijanskoga premijera, nažalost, ne slijede i s ovu stranu Drine. Prisjetimo se, uostalom, ponečega od friškijih detalja. U očekivanju presude najodgovornijem za pokolje i progone uzduž i poprijeko BiH Dodik – koji je prije dvanaest-trinaest godina i sam zborio kako je pošteno da za počinjene zločine odgovaraju i Karadžić i Mladić – odlučuje da se po jednom od njih, Karadžiću, nazove i dom u kojemu će živjeti i svoje ispitne obveze pripremati studenti rođeni nakon posljednje ratne golgote i nakon svih strahota za koje je taj isti Karadžić najodgovorniji. Jer, pojasni na Palama Mile, to je tek mali izraz zahvalnosti za slobodarske ideje ovog „patriote“, koji je „svoj osobni komoditet dao za ideal slobode, za ideju RS-a“.

Recimo, međutim, da Dodika i ignoriramo. Zamislimo, primjerice, da su razlozi njegova ideološkog trovanja naroda pragmatični – da proizlaze iz njegove opijenošću vlašću i moći, ali i željom da ih, ni jedno ni drugo, ne izgubi. No, opijenost je zahvatila i mnoge druge, među njima i mlade ljude. Na paljanskoj fešti, tako, Dodikovo ideološko zaluđivanje, tezom o važnosti da je studentski dom posvećen pravoj osobi, podrža i predsjednik Unije studenata RS-a. Što s njim? Je li i njega napao virus karijerističke pomame? Tko zna, možda i jeste. Ali, nije vrag da je napao i ostale – a u medijskim izvještajima se dalo pročitati slaganje i drugih studenata s idejom o imenu ustanove u kojoj će se slijedećih godina „intelektualno brusiti“.

Stalo se, nažalost, nije ni nakon presude Haškog tribunala – i nakon što je Karadžić dobio i formalni biljeg ratnog zločinca. Promjena je tek u detalju – da se ona tretira kao presuda pojedincu i da kao takva ne može biti razlog osporavanju RS-a i njezinih institucija, usprkos činjenici da se zasluge za tu istu RS pripisuju tom istom pojedincu. Sve ostalo, međutim, ostaje – Karadžić je srpski heroj i institucije RS-a, posebice entitetska vlada, će pružiti svu neophodnu pomoć timu obrane u procesu pripreme i realizacije žalbenog postupka.

Presuda Šešelju je, međutim, izazvala pravi delirij u ovom dijelu BiH. U Prijedoru, u kojem je politika četničkog vojvode suodgovorna za tisuće ubijenih, desetke tisuća u logorima mučenih, potpisi potpore Voji simboliziraju slaganje sa svim što je devedesetih činio. U Srebrenici je njegovim sljedbenicima malo i to – nego s četničkim zastavama i automobilskim sirenama utjeruju strah u kosti, podsjećajući, valjda, siroti svijet kako bi se strahote, koje je jednom već prošao, ponoviti mogle i u budućnosti.

Sve to, međutim, ne čudi. Jer, ništa drugačije, kako stvari stoje, ne misle ni njihovi lideri s ovu stranu Drine. Jer, zadovoljstvo oslobađajućom presudom Šešelju Haškog tribunala brže-bolje izrazi Bosićev SDS – uz nadu, dakako, da će u konačnici, u žalbenom postupku, „pravdu“ dočekati i „prvi srpski sin“ Radovan. SDS-u se, potom, a tko bi drugi, pridruži i prvi u hijerarhiji RS-a. Šešelju, poruči on, treba odati priznanje za sve što u Hagu učini – da iz potpuno „neravnopravnih uvjeta i nefer suđenja iziđe kao pobjednik“, a proces njemu treba koristiti kao primjer u sveučilišnim udžbenicima na kojem će svoje profesionalne vještine brusiti studenti prava.

Na koncu, dojam je kako poruke o srpskim „herojima“ nisu bez razumijevanja čak i u dijelu nesrpskog političkog spektra BiH. Izostale, istina, nisu kritike najznačajnijeg dijela političkih lidera ove zemlje – od Komšića i Nikšića do Izetbegovića i Cvitanovića. Ne naiđoh, međutim, na sličnu reakciju i lidera HDZ-a – a on, kao, sebi pripisuje ekskluzivitet obrane hrvatskih nacionalnih interesa. Što je po srijedi – zašto gospodin šuti? Najednom mu ne smetaju ni izjave, a ovih dana ih se moglo čuti iz usta četničkog vojvode, kako je svaka hrvatska država ustaška – i kako ni jednu nije spreman i priznati. Je li partnerstvo s Dodikom toliko snažno da je čak i iznad negiranja prava vlastita mu naroda u susjednoj nam državi? Ili je, nadaj Bože, po srijedi nešto još zločestije – što, recimo, ima veze s njegovom mladošću i uvjerenjima koja mu tada bitno oblikovaše život?

Sve u svemu, i time bih završio, za pola godine BiH očekuju još jedni izbori, a matrica predizborne retorike nikako da se promijeni. Politička klasa, hoću reći, svoje predizborne poene ponovo neće morati prikupljati na pitanjima realnog života – pitanjima novih radnih mjesta i prava na rad, pitanjima stvaranja ambijenta koji privlači kapital, domaći i strani, pitanjima socijalne pravde i jednakosti. Učinila je, naprotiv, sve da se još jedna trka za vlašću održi po pravilima prethodnih četvrt stoljeća – na pitanjima nacionalne obespravljenosti, pa i ugroženosti, i na potrebi zbijanja redova uz vođu i partiju kako bi se uopće opstalo. I bojim se da je u tome i uspjela. Malo Mostara, malo Voje i Radovana, koliko sutra poneka tuča na sportskim terenima, i opet smo tamo gdje smo i bili – u „povijesnim“ vremenima, u „presudnim“ nacionalnim bitkama i žrtvama – ali i u čekaonici prava na život dostojan čovjeka, čekaonici čija su vrata sve čvršće zamandaljena, a izgledi da ih se konačno otključa sve tanji.