Slavo Kukić:Pucnji u evropsku budućnost

Autor/ica 19.2.2012. u 11:16

Povezani članci

Prije desetak dana ministru obrazovanja sarajevskog kantona, uz poruku da se ostavi Allaha i njegove vjere jer će ga stići vjernička ruka, zaprijetiše smrću. A onda, dan nakon toga, mlađahni ministar, drugi put zaredom u tek nešto više od godinu dana mandata, podnese ostavku – ovaj put, istina, neopozivu. Pojasnio je ministar i zašto se na to odlučio. No, nije morao. Znalo se to i bez njegove pomoći. Uzroci ataka na Suljagića, a onda i ostavki, stari su godinu dana. A isti su i akteri zastrašivanja onda i danas. Razlika je tek u silini prijetnji koje su u međuvremenu dodatno radikalizirane.

Sve je, prisjetimo se, počelo prije godinu dana. Novi je kantonalni ministar, naime, tada donio odluku prema kojoj će se predmet „Vjeronauke“ ocjenjivati opisno, te da ocjena neće utjecati na ukupni prosjek ocjena učenika. I istu je obrazložio uvjerenjem kako takva praksa – da je ne pojašnjavam detaljnije – udara na ravnopravnost djece kao njihovo temeljno ljudsko pravo. Kao što je, uostalom, udarala i prethodnih petnaestak-dvadeset godina.

Na odluku ministra tada se prvi obruši prvi čovjek Islamske zajednice u BiH. Vjersko slavlje u Blagaju, pred tridesetak tisuća okupljenih, reis iskoristi da od ministra ultimativno zatraži povlačenje njegove odluke. Budete li, poruči mu tada, dirali u vjeronauku, na ulicama Sarajeva ćete – poput „egipatskog proljeća“ koje odnese Mubaraka – imati „sarajevsko ljeto“.

Rezultat je poznat. Ministar je podnio ostavku. Istina, tada je nije obrazložio kao „jedini osobni, moralni i politički odgovoran čin“ koji je u tom trenutku mogao poduzeti. Razlog je, naprotiv, bila nespremnost da, zbog uvjerenja kako je postupio ispravno, donesenu odluku povuče. Ali, to nije bio jedini razlog. Razlog je, mada ministar o tome nije divanio, bio i u činjenici da iza te odluke nisu stajali ni oni koji su u kantonu vlast obnašali. Protiv odluke je, prisjetimo se, bio i jedan od zastupnika SDA. A da to nije bio odraz pojedinačnog raspoloženja unutar ove stranke pokazalo se pola godine poslije. Početkom prosinca, naime, mladi se ministar javno požalio kako je svakodnevno pritisnut zahtjevima koalicijskog partnera da treba „uvažiti stvarnost“. A to, drugim riječima, znači da treba klepnuti ušima pred anticivilizacijskim ujdurmama reisa i njegovih jurišnika, kao, uostalom, i pred ujdurmama poglavara drugih religijskih zajednica. No, ni to nije bilo sve. Ministra su, kako stvari stoje, uz obrazloženje da ne treba talasati, pokušavali uvjeriti i u vlastitoj mu partiji. I ostavka je, dakako, bila logičan slijed stvari.

Godinu dana poslije uzmak nije bio posljedica javnih prijetnji reisa Cerića – niti, kao godinu dana ranije, fetve Rijaseta Islamske zajednice. Ali, sadržaj poruke – ostavi se Allaha i njegove vjere jer će te stići vjernička ruka – upozorava na zapovjedno mjesto. Ono je i sada tamo je gdje je bilo prije godinu dana. Na to, uostalom, upućuje i činjenica da uporno ćuti i reisov „krizni stožer“. A logično bi, ako s prijetnjama nema veze, bilo da se od njih – budući ih se svakodnevno i masovno sumnjiči – reis i njegov stožer i javno distanciraju. No, ništa od toga. Prije godinu dana Suljagiću je, i njemu sličnima, reis poručio „il’ se skloni, ili se pokloni“. I sada je, to što je htio, i dobio.

Promjena nagore, nažalost, događa se i kod drugih. U obranu kantonalnog ministra ustaju „sužnji“ – oni čija je realna moć gotovo pa marginalna. Uz ministra se svrsta udruženje sarajevskih učitelja obznanjujući da je atak na njega istodobno i atak „na unapređenje i modernizaciju našeg obrazovnog sustava“. U znak potpore mu, potom, prosvjed pred zgradom Kantona organizira i kantonalni sindikat obrazovanja. Uz ministra se, na koncu, svrsta i Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja BiH.

Na njegovoj je strani, dakle, gotovo pa čitava obrazovna vertikala. Ali, čemu sve to? Na strani ministra, kako stvari stoje, nije i politička vertikala. Po onome što uspjeh upratiti, potpora mu je došla samo iz jedne političke partije – Naše stranke. A ostali? Što je s onima koji su mnogo jači? I koji imaju vlast? SDA me, priznajem, ne iznenađuje. Od nje se, uostalom, šutnja mogla i očekivati. Ministar je, ispade, jer nije „uvažavao stvarnost“, dobio što je i „zaslužio“. A SDP – partija koja ga je na ministarsku poziciju i postavila? Što je s njom? Zašto ne digne glas u obranu vlastitog čovjeka? Ne misli li, dakle, i SDP da je Suljagić, istrajavajući na evropskim vrijednostima, pretjerao? Ne misli li, možda, da je zbog udobnosti vlastitih fotelja, ako su u pitanju religijske zajednice i njihova društvena supremacija, uputnije šutjeti? Klepnuti ušima kako te se ne bi optuživalo kao bezbožnika? Onako kako ih je reis već jednom, u mostarskom Blagaju „počastio“.

Priča o šutnji SDP-a se, po mojoj procjeni, neće tako brzo stišati. A neće mu, živi bili pa vidjeli, donijeti ni nove glasove. Naprotiv. Za uzmicanje pred reisom će se – iako, ne samo za to – platiti cijena o kakvoj danas kao realnoj mogućnosti nitko iz ove partije ne želi niti razmišljati. No, to je već stvar analitičkih procjena i pameti SDP-a. Što se, pak, mene tiče, nikada ne bih učinio što i Emir. U zemlji zla, a Bosnom i Hercegovinom zlo vlada preko dva desetljeća, časnu čovjeku na izboru stoje tek dvije mogućnosti – protiv zla se boriti ili zauvijek otići. Odlučiš li se na ono prvo, nema odstupanja. Nema tu, kako se ovih dana pravdaše Suljagić, ni osobnog, ni moralnog, ni politički odgovornog čina. Potpuno suprotno. Protiv zla postoji samo jedan scenarij. Obveza borbe do kraja – pa, ili ono ili ti. Trećeg nema.

U čitavoj priči, međutim, najmanje je važna ostavka Suljagića kao čin. Ali, zato je važno nešto drugo – osvajanje prostora vladavinom straha. A ovdje je po srijedi upravo strah zbog zapakiranog metka i prijetnje kako se stajanje na Allahovu putu naplaćuje kaznom vjerničke ruke. Ako je, dakle, strah savladao momka koji je preživio Srebrenicu, koji se pred sličnim prijetnjama znao isprsiti i prethodnih godinu dana, što se ima očekivati od obična smrtnika? Jedini logičan odgovor je – da ušuti. I to, jednom za svagda. A kad se to dogodi, a može – njemačko iskustvo tridesetih godina prošlog stoljeća u prilog tome najzornije svjedoči – završava i sve ostalo – priča o demokraciji, ljudskim i građanskim slobodama, toleranciji različitosti. Ostaje samo jedno – strah.

U bh. uvjetima, dakako, kategorija straha nema samo jednu formu manifestacije. Dapače. Strah ima i druge predznake – etnički i konfesionalni prije svega. Tko više može jamčiti da će ovdje, dođe li reis na svoje, biti siguran i kao dio etničke ili konfesionalne grupe koja nije njegova – reisova? Jer, reisovi apetiti su odavno izišli izvan okvira religijskog. Prisjetimo se, uostalom, nedavne hutbe u Hadžićima – u kojoj Cerić traži trenutačnu i bezuvjetnu mogućnost obrane sa slobode onima koji su optuženi za ratne zločine u Silosu. Jer, pojašnjava reis, „nisu oni zaslužili da ih se zbog obrane svog doma i domovine ponižava“ pa, tako ispade, taman i najsvirepije zločine činili. Prisjetimo se, potom, pisma ambasadama islamskih zemalja u Sarajevu kojim traži da se prvog čovjeka Republike Srpske – a Bog mi je svjedok da nisam njegov fan – da mu uskrate gostoprimstvo zbog „širenja islamofobije, netolerancije i mržnje prema muslimanima i vrijednostima islama“.

Radi li se u navedenim, ali i u nizu drugih slučajeva, tek o nesmotrenim, nesmišljenim gestama ili, pak, o dobro isplaniranom scenariju? Nije li u pozadini reisovih „ekscesa“, ne daj bože, poruka koju je već davno izrekao – nećemo se mi više prilagođavati njima, neka se sada oni malo prilagođavaju nama? Znači li to, na koncu, i poruku nemuslimanima – li se poklonite ili se sklonite? I zašto o svemu tome šute lideri političkih partija sa sjedištem u glavnom gradu? Nije valjda da se slažu? Ili će, kako ne bi izgubili glasove, radije odšutjeti? Ili je, tko zna?, po srijedi još gore – da se strah uvukao i u njih same? Bilo kako bilo, pusti li se reisa – a sve češće ga se tetoši – cijenu će platiti svi. Jer, njegovi juriši su pucnjevi u evropsku budućnost BiH. I, što ih je više veća je i mogućnost da meta bude pogođena. A meta smo svi – i BiH i svi mi u njoj.