Sloboda koja garantira sekularizam

Ivo Anić
Autor 30.1.2017. u 09:33

Sloboda koja garantira sekularizam

Taj Bog nije više Bog koji, dotaknut vjerom, u Kristu udjeljuje milost grešniku, nego taj Bog postaje uvjet moje konačnosti, u dvostrukome smislu: na njemu omjeren iskušavam svoju konačnost, i na njemu omjeren, podnosim svoju konačnost, govorio je Schulz o Decsartesovom Bogu.

Na istu stvar upozoravao je i Habermas tvrdeći kako svaka vlast dopušta izvođenje sociokozmičkih pretpostavki, aludirajući kako tim činom preuzimanu legitimitet, funkcije koje kršćanski opravdavaju političke vlasti. Metafizika dvadesetog stoljeća, pokazao nam je Schulz, iako više nema kontinuitet, ima zadržane zakonitosti u Nietzscheovu vječnom vraćanju i Heideggerovu pojmu tubitka koji je sam po sebi konačan, no koji kao nuspojavu proizvodi – tjeskobu.

Za razliku od filozofije metafizike prohujalih stoljeća, Bog je prema rangu različitosti od niže stupnjevanih bića, u našem vremenu izgubio poredak, tj. čovjek je, znanstvenim i društvenim dostignućima, sebe stavio u prvi plan i tako u Descartesovu metafizičkom sistemu poremetio uvriježenu ravnotežu esencije i egzistencije. Od Descartesa do Luthera, Bog se odmaknuo od nositelja umnog poretka do novovjekovne metafizike, koja glasi: Može li ljudska subjektivnost samu sebe utemeljiti? Može li čovjek biti onak koji ne dvoji o stvarima, već ih svojom voljom postavlja?

Hrvatsko društvo nam poručuje kako religiozni ne mogu u isto vrijeme biti i sekularni. Taj problematičan i pogrešan koncept izjednačava sekularnost sa ateizmom, što je po samoj logici stvari potpuno promašena teza, koju uporno zagovara aktualna vlast i vodeće strukture klera. Sekularizam je naime, političko – društvena doktrina, koja striktno odvaja političko od onog vjerskog, ali vjersko ne niječe, dok je ateizam metafizička doktrina o nepostojanju transcedentalnih poredaka i pojava.

Svjedoci smo snažnog otpora katoličke Crkve spram bilo kojeg oblika sekularizma, kojeg se dijelom zbog neukosti i neznanja, dijelom zbog licemjerja, pokušava izjednačiti sa ateizmom. No povijest nam je pokazala, a društvene znanosti dokazale, kako mogu postojati snažni argumenti i to religijski, za sekularizam (kada kler uzima ovlasti u znanosti, školstvu), kao i obrnuto, da ateistički pokreti argumentirano kritiziraju sekularizam, koji u svojim radikalnim inačicama može ugrožavati temeljna ljudska prava i slobode. Kada bi religija bila maknuta iz društva, kada bi religijska vjerovanja bila pokazana kao lažna, tada bi imali ateističku, a ne sekularnu državu.

Kada bi religija imala svoje mjesto, svoj društveni angažman u prostoru koje joj pripada, tada govorimo o sekularnoj državi koja jasno definira granice između metafizike i fizike, religije i znanosti, vjere i ateizma. Religiozni, u ovom slučaju kršćani, ako govorimo o istinskim vjernicima, moraju biti ujedno i sekularni. Zbog toga što im sama vjera, samo kršćanstvo nalaže sekularizam, koji u svom fundamentu sadrži klasične kršćanske vrijednosti, prihvaćanje različitosti, prihvaćanje drugačijih uvjerenja i identiteta. Mješanjem tih pojmova uspješno se religijskim argumentima dala sloboda da donose političke odluke, a samim tim imaju snažan utjecaj na školstvo, napredak i budućnost ove zemlje.

Neovisno o tome koliko građana, vjernika priželjkuje takvu vrstu upliva religijskog u sve sfere života, pa i u politiku, država mora jasno odrediti granice. Ako država to ne uradi, dobijamo Crkvu, koja od dobrovoljnog vjerskog udruženja, postaje autonomna institucija koja ulaskom u sfere vlasti postaje kreatorom zakonodavstva i samim tim, u izravni sukob sa vremenom, koje je kako smo utvrdili u pasusima gore, čovjeka stavilo na poziciju da ne dvoji o stvarima, već ih svojom voljom postavlja. Drugim riječima, hrvatsko se društvo zaustavilo u evoluciji i snažno, punom parom krenulo – unatrag.

Nema razloga žaliti što mi je dao svoju volju koja dalje doseže do razuma, volju koja je individualna i potpuno slobodna, jer se sastoji od jedne stvari koja je nedjeljiva, a njena joj narav ne dopušta da joj se bilo što oduzme, a zapravo je ona i šira, to veću zahvalnost dugujem njenom davatelju, govorio je Descartes istaknuvši kako volja ima mogućnost pogriješiti, no samo kada je to slobodna volja, odvojena od ciljeva drugih koji je nastoje nadmetnuti, tada je ta volja jedinstvena, pravedna i dobra jer je – slobodna.

Sloboda volje tjera ljudski rod naprijed. Sloboda, pa ako je i pogrešna, iz nje se izvlače pouke i iz nje se uči. Slobodna volja je na koncu ono što nam je dao Bog dignuvši ruke. Slobodna volja da griješimo, učimo, padamo, da se uzdignemo na najviše vrhunce i padnemo u najveće ponore. A toj slobodi uči nas sekularizam. Izjednačavati sekularno i ateističko podla je ili nadasve glupa intervencija. Čovječanstvo nije, niti će, napredovati sa vjerskim, ali isto tako niti sa ateističkim kazamatima. Čovječanstvo napredovati može isključivo u slobodi, slobodi  koju garantira sekularizam.

Taj Bog nije više Bog koji, dotaknut vjerom, u Kristu udjeljuje milost grešniku, nego taj Bog postaje uvjet moje konačnosti, u dvostrukome smislu: na njemu omjeren iskušavam svoju konačnost, i na njemu omjeren, podnosim svoju konačnost.

Taj Bog je čista sloboda. Sve drugo nas vodi Nietzscheovu vječnom vraćanju i Heideggerovu pojmu tubitka koji je sam po sebi konačan, no koji kao nuspojavu proizvodi – tjeskobu.

Ivo Anić
Autor 30.1.2017. u 09:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija