Slom rezervne države

Marinko Čulić
Autor 30.9.2017. u 09:56

Izdvajamo

  • Što je još gore, to kapitulantstvo do danas nije samoosviješteno, iako im pred nosom leže sve pogubne posljedice toga, a naslućuju se i gore. Jasno je, naime, da čak i ovako slab SDP ostaje nekakva brana ultradesnom i profašističkom mahnitanju u zemlji. To se sada vidi upravo mikroskopskom preciznošću. Otkako je nastao ovaj rusvaj dolaskom Bernardića na čelo stranke, eksplodirala je afera sa ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu, a upravo se uhodava i jednako sulud atak na srpsku i ostale nacionalne manjine, s namjerom da ih se pobaca iz Sabora. Dakle čim SDP prestane obavljati svoju elementarnu političku ulogu, stanje u zemlji srozava se s lošeg na gore, s otvorenom opcijom najgoreg. I ovaj kontraudar Ivice Todorića na sličnom je tragu, jer je nominalni vlasnik Agrokora očito nanjušio da politička elita u zemlji, a tu spada i SDP, ne kontrolira situaciju, pa je bolje da on drekne nego da ovoj padne na pamet da ga hapsi (iako prvo ne isključuje drugo). Jadno je što je Davor Bernardić u jednom trenutku čak pokušao optužiti svoje stranačke oponente za rasap Agrokora, pa to onda ipak povukao, jer je jasno da je za Todorićev korporacijski kupleraj odgovoran cijeli politički vrh SDP-a, iako manje od vrha HDZ-a.

Povezani članci

Slom rezervne države

Kriza SDP-a nije pala s neba niti se može svesti samo na sadašnji kadrovski rusvaj. Ona seže još iz devedesetih, kada se stvarao koncept ultranacionalističke i ultrakapitalističke države, pri čemu je SDP bio pozadinska podrška HDZ-u. Kada je taj koncept počeo škripiti, zaškripilo je i u SDP-u

Dakle, to zbilja treba znati. Unatoč nešto povoljnijim vjetrovima, koji su više dopuhali izvana nego iznutra, Hrvatska je i dalje u teškoj krizi, prvenstveno vrijednosnoj, isto ili i više od Poljske, Mađarske, Slovačke… A opet, u još je većoj krizi SDP, matematički najveća i nominalno najvažnija opozicijska stranka. A to je zbilja umalo pa čudo neviđeno. Kada je država loše vođena, a ova jeste, čvrsto je, gotovo željezno pravilo da opozicija raste, no SDP majstorski pokazuje da ne mora biti tako. Stranka se zubima drži za mršavih dvadesetak posto popularnosti, a predsjednik Davor Bernardić otprašio je i mnogo dalje, tako da ga liste popularnosti jedva registriraju. Nikakvo, ali baš nikakvo čudo. Čovjek je bez elementarne političke inteligencije i bez ikakvog dara da to popravi, za što ne treba ići dalje od svadbene čestitke nacidileru Velimiru Bujancu ili, zatim, napada na državnu reviziju što nije ukazala na kriminal u mandatu – njegovog SDP-a. Ali riječ je i o čovjeku koji je prije otprilike tričetvrt godine izabran na predsjedničku funkciju ogromnom većinom članova stranke, pa ako imamo beznadno nedoraslog predsjednika, isto se mora reći i za članstvo SDP-a.

Ni za to ne treba tražiti bogzna kako mudra objašnjenja. Ova stranka otpočetka nije htjela biti više od ušminkane, light varijante nacionalističkog projekta HDZ-a, a isto vrijedi i za grabežni oblik kapitalizma kakav postoji rijetko gdje drugdje kao u ovoj zemlji. I nema tu nikakvih spomena vrijednih odstupanja, to u je u kamen uklesana konstanta koja se danomice potvrđuje do današnjih dana. Tako SDP upravo revno asistira u, oprostite na izrazu, kurčenju Plenkovićeve vlade oko razgraničenja sa Slovenijom, iako je odluka međunarodne arbitraže u više nego racionalnom interesu Hrvatske. Propustili su beknuti i oko najavljenog poreza na nekretnine, mada je to bila rijetka prilika da se koliko-toliko izravnaju ogromne imovinske razlike među građanima. SDP nije osjetio potrebu ni da pruži i najmanju kurtoaznu podršku radnicama Kamenskog koje su ovih dana ponovno obilježile godišnjicu smrti svojih minimalnih radničkih prava. Zato je duboko u pravu Peđa Grbin kada je ovih dana ocijenio sramotnim piškit ću – kakit ću stav svoje stranke oko sramotne ploče ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu i oko najnovijeg nasrtaja MarkićĐapićevih falangi na prisustvo Srba i drugih nacionalnih manjina u Saboru.

Usporedio je to s držanjem SDP-a prije nekoliko godina oko zaštite ćirilice i prava seksualnih manjina i točno zaključio da je tada ova stranka bila, prepričat ću, netko i nešto, a danas je nitko i ništa. Manje sam siguran ako ovime Grbin odaje priznanje Zoranu Milanoviću, jer Milanović doista jeste zaslužan za slamanje raspamećenog Karamarkovog antikomunizma, ali je također dodatno razvodnio hrvatsku socijaldemokraciju gurnuvši je u neproglašeni brak, konkubinat sa surovim neoliberalizmom. Nisam siguran ni bi li sam Grbin bio dobar nasljednik Bernardića, o čemu se sada spekulira, jer iako bi pouzdano prekinuo sadašnji diletantizam i amaterizam u vrhu stranke, nije pružio nijedan dokaz da je dorastao korjenitoj preobrazbi SDP-a. Kao, uostalom, ni itko drugi. Zato nije važno tko bi mogao ili trebao zamijeniti Bernardića, a u krajnjoj liniji nije ni vjerojatno da će se to dogoditi, dokle god SDP ne prelomi što u budućnosti hoće biti. I doista, promucalo se o tome nekoliko slova najprije u vidu deklaracije o ‘dobrom društvu’, ali to nisu prihvatili ni najbliži stranački partneri, niti je to itko pročitao. Jer što, dovraga, o dobrom društvu može reći stranka koja je u krajnje lošem stanju, tako da joj neki već proriču raspad, čak i nestanak.

To je na kraju shvatio čak i Bernardić te je počeo govoriti o izradi novog stranačkog programa, pa su već imenovani i ljudi iz stranačkog vrha koji bi to napravili, ali i to je za bogu plakati. Najavljeno je da će se SDP pozicionirati više ulijevo nego dosad, ali i da će se vratiti na pozicije dok ga je vodio Ivica Račan, što je van svake pameti. Račan je rekao zbogom ljevici kada je pozvao kardinala Franju Kuharića da ‘raskuži’ zgradu Kockice u kojoj je stolovao CK SKH, a zatim i domunđavanjem s drugim FranjomTuđmanom, kako da SDP preživi izbore 1992. i ostane parlamentarna stranka. Otad je Račan virio iz džepa, da ne kažem nešto gore, Tuđmana i tako je manje-više ostalo do današnjih dana. Zato je skretanje ulijevo zbilja nasušno potrebno, tako su, uostalom, svoje prekretnice rješavale i druge stranke u Evropi (grčka Siriza, španjolski Podemos, britanski Laburisti). Nije to u svim slučajevima ispalo dobro (najlošijim se pokazalo u Grčkoj, bolje u Španjolskoj, a najbolje u Velikoj Britaniji). Ali, u krajnjoj liniji, hrvatski socijaldemokrati se i ne bi trebali time opterećivati, jer ljevica u Hrvatskoj ima jednu od najplodonosnijih, zapravo najplodonosniju tradiciju u Evropi, i problem je jedino što su je se oni sami odricali, što je u devedesetim godinama preraslo u klasično kapitulantstvo.

Što je još gore, to kapitulantstvo do danas nije samoosviješteno, iako im pred nosom leže sve pogubne posljedice toga, a naslućuju se i gore. Jasno je, naime, da čak i ovako slab SDP ostaje nekakva brana ultradesnom i profašističkom mahnitanju u zemlji. To se sada vidi upravo mikroskopskom preciznošću. Otkako je nastao ovaj rusvaj dolaskom Bernardića na čelo stranke, eksplodirala je afera sa ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu, a upravo se uhodava i jednako sulud atak na srpsku i ostale nacionalne manjine, s namjerom da ih se pobaca iz Sabora. Dakle čim SDP prestane obavljati svoju elementarnu političku ulogu, stanje u zemlji srozava se s lošeg na gore, s otvorenom opcijom najgoreg. I ovaj kontraudar Ivice Todorića na sličnom je tragu, jer je nominalni vlasnik Agrokora očito nanjušio da politička elita u zemlji, a tu spada i SDP, ne kontrolira situaciju, pa je bolje da on drekne nego da ovoj padne na pamet da ga hapsi (iako prvo ne isključuje drugo). Jadno je što je Davor Bernardić u jednom trenutku čak pokušao optužiti svoje stranačke oponente za rasap Agrokora, pa to onda ipak povukao, jer je jasno da je za Todorićev korporacijski kupleraj odgovoran cijeli politički vrh SDP-a, iako manje od vrha HDZ-a.

Nema potrebe pisati neke velike političke elaborate da bi se došlo do toga. Nepobitno je, naime, da je SDP i ovdje, kao u mnogo drugih slučajeva, odigrao ulogu rezervne državotvorne stranke, što se od njega posebno tražilo devedesetih godina, kada je stvaran današnji nacionalistički i kapitalistički projekt. Posao je na Iblerovom trgu tako dobro obavljen da se SDP u slobodnijoj interpretaciji moglo nazvati i rezervnom državom. Zato nije šteta ako bi ta rezervna država sada kolabirala, propala; jasno, pod uvjetom da joj se javi prava, autentična lijeva alternativa.

Marinko Čulić
Autor 30.9.2017. u 09:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija