SLOM

Tomislav Jakić
Autor 11.6.2016. u 09:03

SLOM

I dok se političari u Hrvatskoj “preslaguju”, dok prave izborne računice, val neofašizma nesmetano se širi, povijesni revizionizam buja, srpska manjina s razlogom izražava zabrinutost, Srbija u kojoj su političke rehabilitacije notornih kvislinga na dnevnome redu, pokušava lavirati između Rusije i Zapada, Bosna i Hercegovina tone sve dublje u ponor beznađa, a građani se – najprije u Hrvatskoj – s pravom pitaju: tko  je vrijedan njihovog glasa na izborima.

Ako je vjerovati onome što šire službeni hrvatski krugovi (vlast, jednostavnije rečeno), onda je Hrvatska u izvanredno dobrim odnosima sa Sjedinjenim Državama, a njezin ministar vanjskih poslova može se susresti sa svojim američkim kolegom kada god poželi. Ako je vjerovati hrvatskim vlastima, službenoj je  Hrvatskoj uspjelo u potpunosti razuvjeriti one (rijetke, razumije se samo po sebi) u Izraelu koji su počeli sumnjičavo gledati na stvari što se sve češće i sve očitije događaju u Hrvatskoj. Ako je, napokon, vjerovati onome što se podastire hrvatskoj javnosti iz kontroliranih (a kao slobodnih) medija, onda je Hrvatska odnijela još jednu “značajnu pobjedu” nad Srbijom (a s “njima” se ionako može komunicirati samo u kategorijama pobjede ili poraza, dakle – sukoba), nametnuvši – volji svih ostalih članica EU usprkos – svoje uvjete za otvaranje pregovora Beograda s Unijom o poglavlju 23 (pravosuđu).

Da, ako je vjerovati. Ali nije!

Jer, kako je ministru Kovaču u Izraelu rekao izvršni direktor Centra Simon Wiesenthal, Efraim Zuroff, jasno je kako je zadatak svakoga šefa diplomacije da svoju zemlju prikaže u najljepšim bojama, problem je s onime što govori hrvatski šef diplomacije “samo” u tome što to ne odgovara stvarnosti.

I to vrijedi praktično za sve što dolazi s hrvatske političke scene, poglavito za ono što dolazi iz izvora vlasti, mada ni oporba često ne zaostaje. Niti naš ministar može vidjeti svojeg američkog kolegu kada poželi, dapače preletio je Atlantik da ustanovi kako državni tajnik Kerry za njega nema vremena; niti su sumnje mislećih ljudi – ne samo u Izraelu – o valu fašizacije što zapljuskuje Hrvatsku nestale samo zato što se ta činjenica (a o činjenici je riječ!) uporno negira, od vrha države nadolje; niti je Hrvatska odnijela novu pobjedu nad Srbijom, usporavajući njezin put prema ujedinjenoj Evropi, demonstrirajući time vlastitu nevjerodostojnost, ali uporno negirajući da blokira susjednu zemlju.

Ništa od toga nije istina, ali jest istina da – osobito nakon evidentnog raspada vlade (bez obzira na to postoji li ona još formalno u trenutku objavljivanja ovoga teksta, ili ne) svjedočimo raspadu sistema. Slom je najprikladnija riječ za ovo što se događa u Hrvatskoj i na političkoj sceni Hrvatske. Nije to slom države, nego slom sistema uspostavljenog i poticanog usporedo s rađanjem države. Sistema, dakle, koji  je građen naglašeno  na strani one stranke koja, mada je sve bliže raskolu, i dalje samodopadno samu sebe naziva pobjedničkom, ali i na strani oporbe. Jer, ta je oporba nerijetko pokazivala zabrinjavajuće slabi imunitet u odnosu na klijentelizam, karijerizam, korupciju, pljačku, partitokraciju, oportunizam, ksenofobiju, kriminal, netoleranciju, nedostatak morala, etike i najosnovnije političke (ali i druge) korektnosti. A i sustav što je u pitanju, sva je prilika, u nekome će se obliku uspjeti othrvati, usprkos evidentnome slomu, jer se kapilarno razgranao cijelim društvom. Taj slom sistema – ma koliko privremen bio – nužno će se negativno odraziti (i) na ono što bi trebala biti hrvatska vanjska politika, a što se svodi, u sadašnjim prilikama, na poslušništvo u odnosu na Washington i Bruxelles i na, najblaže rečeno, odbojnost prema Srbiji i jedinstvenoj BiH, nevješto prekrivenu plaštem “dobrosusjedske brige”. Ako i do sada hrvatska vanjska politika, u smislu razrađenog sustava nastupanja prema svijetu i promicanja svojih (a ne tuđih!) interesa u cijelome svijetu, praktično nije postojala, sada valja očekivati potpunu blokadu. To će se neizostavno odraziti i na ionako loše odnose između Zagreba i Beograda, a to će – povijest nas uči – imati nužno negativne posljedice i na cijelu regiju. Kada je HDZ prvi puta pao s vlasti, godine 2000. tadašnji SDP-ov ministar vanjskih poslova objavio je popis od nekih desetak uvjeta što ih Srbija mora ispuniti, pa da se nastavi proces normalizacije, započet u Tuđmanovo vrijeme (ali držan strogo u okvirima međudržavnih odnosa, da se ne bi kojim slučajem počeli normalizirati i odnosi među ljudima). Za razliku od njega, tadašnji je Predsjednik Stjepan Mesić pošao s posve drugačije platforme: složimo se najprije oko onoga oko čega nam to neće biti problem, a onda rješavajmo teža pitanja. Pa je u ono vrijeme postojao stvarni dualizam vanjske politike. Jednu je, uz odobravanje i Evrope, ali i SAD (sve do “iračke avanture”), vodio Predsjednik, drugu su “gurali” SDP-ovski premijer i šef diplomacije, gledajući primarno na iduće zbore (koje su usprkos tome izgubili).

U vrijeme nove HDZ-ove vlade tadašnji je premijer bio dovoljno pragmatičan da shvati kako politika stalnih konfrontiranja s istočnim susjedima i srpskom manjinom u Hrvatskoj, kao  i “figa u džepu” u odnosu na jedinstvenu BiH, nema više prođu. Odatle i ono čuveno: “Hristos se rodi”. Počelo se čak govoriti o reformiranome HDZ-u, što je bila velika zabluda, da ne kažemo prijevara. HDZ je u osnovi ostao ono što je uvijek i bio, a s dolaskom sadašnjeg čelnika dobio je priliku da taj svoj iskonski karakter ponovo javno pokazuje; i pretoči dobrim dijelom u državnu politiku.

Afere vezane uz šefa HDZ-a, odnosno njegovu suprugu, pokušaj malog koalicionog partnera da zbog njih, pozivajući se sasvim ispravno na političku (zašto ne i na moralnu?) odgovornost, čelnika “pobjedničke stranke” izgura iz vlade, manevar politički posve neiskusnog premijera, lišenog izbornog legitimiteta, da se temeljem toga sukoba riješi obojice, sve je to dovelo do točke usijanja.

Odnosno: do sloma. I dok se političari u Hrvatskoj “preslaguju”, dok prave izborne računice, val neofašizma nesmetano se širi, povijesni revizionizam buja, srpska manjina s razlogom izražava zabrinutost, Srbija u kojoj su političke rehabilitacije notornih kvislinga na dnevnome redu, pokušava lavirati između Rusije i Zapada, Bosna i Hercegovina tone sve dublje u ponor beznađa, a građani se – najprije u Hrvatskoj – s pravom pitaju: tko  je vrijedan njihovog glasa na izborima.

Dijagnoza: slom jedne politike i jednog društvenog koncepta. S kakvim dugoročnim posljedicama? U američkom bi kvizu rekli: to je pitanje za milijun dolara.

portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 11.6.2016. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija