SLUČAJ HARISA ZAHIRAGIĆA: ZAŠTO SMO TUKLI PEDERE

tačno.net
Autor 17.3.2016. u 10:52

SLUČAJ HARISA ZAHIRAGIĆA: ZAŠTO SMO TUKLI PEDERE

Zahvaljujući površnoj i neblagovremenoj reakciji lokalnih medija, nezapamćeni ispad mladog člana SDA umalo nije završio u rubrici “međustranački obračuni”. Srećom, to se ipak nije desilo, uslijedile su reakcije koje su Zahiragića i njegove nerazumne komentare smjestile tamo gdje im je mjesto: na samo dno političkog i civilizacijskog promišljanja

Piše: Aleksandar Brezar, analiziraj.ba

Vijest je, naizgled, za novinarski tretman djelovala jednostavno: četvrtog marta 2016. godine, četvorica maloljetnih lica upala su u kino Kriterion u Sarajevu, i uz prijetnje bombom i homofobne povike, pretukla konobara. Nakon intervencije policije, počinitelji su uhapšeni, dok je konobar prošao s lakšim tjelesnim povredama.

Međutim, za pravi medijski skandal u nastavku priče o pozadini ovog slučaja u sarajevskom kinu koje je i ranije bilo česta meta napada, pobrinuo se Haris Zahiragić, nedavno izabrani predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Šestog marta, nepunih 48 sati nakon napada na uposlenika i goste Kriteriona, Zahiragić se oglasio serijom komentara. On je na Facebooku precizirao da je “pederluk sistemska i zarazna bolest”, “seksualna orijentacija u dijelu pederski orijentirane ateističke zapadne Europe”, relativizirajući napad kao moguće nediskriminatoran (iako istom nije svjedočio) riječima “kako su ta četvorica mogli znati ko je peder, a ko ne, pa ne piše na čelu […] premda bi možda i trebalo označiti ih”, te na kraju povezavši seksualnu orijentaciju pojedinaca sa silovanjem, pedofilijom i zoofilijom.

Diskriminirajući govor

Nije potrebno mnogo truda, a ni znanja, da bi se ustanovilo da je u pitanju najteži vid diskriminatornog govora. Taj govor nije zasnovan na činjenicama, djelimično je argumentovan tek grubim parafraziranjem pseudonaučnih stavova, odbačenih još prije pola vijeka, koje je Zahiragić dodatno zakitio pozivima na fašističke metode obilježavanja onih nepoćudnih. Međutim, sve su šanse da bi njegov ispad prošao poprilično nezabilježeno, jer se, pored brojnih reakcija na društvenim mrežama, šestog i sedmog marta na ovu temu nije moglo pročitati ništa na našim portalima. Tek osmog marta oglasio se Forum mladih SDP-a, u reakciji pod naslovom “Glas studenata ne smije biti govor mržnje”, koju su, između ostalih, u sažetoj formi prenijeli Klix i Depo. Tako je strašni previd medija da prvi tretiraju ovu tematiku dobio i političku notu, jer je Zahiragić, kako će se saznati, aktivan član omladine SDA. To je dalo dovoljno argumenata da Haris Zahiragićsvoj odgovor na reakcije koje su već danima kružile društvenim mrežama usmjeri isključivo prema SDP-u, te da banalizira svoj ispad pozivajući se na konvencije o ljudskim pravima, također rezonujući da mu se ne može suditi za verbalni delikt. Odgovor, objavljen na portalu Klix istog dana, osmog marta, naslova “Predsjednik SPUS-a odgovara SDP-u: Protiv sam nasilja, tim ljudima treba medicinski pomoći”, dalje je politiziran relativiziranjem njegovog istupa kao homofobnog u samom podnaslovu, u kojem stoji da je Zahiragić “odgovorio na kritike iz SDP-a vezane za njegov, kako tvrde iz SDP-a, homofobni ispad”. Novinar i urednik koji su učestvovali u opremanju teksta tako su dopustili da se Zahiragićeva homofobna rasprava na Facebooku prikaže kao nešto za šta ga optužuju stranački protivnici, što je daleko od istine.

“Moj svetonazor [sic], koji temeljim na religiji, mi ne dozvoljava da bilo koga sudim, osuđujem, a naročito ne da pozivam na fizičke ili bilo koje druge napade na neku skupinu ili pojedinca. Međutim, isti taj svetonazor, kao i moral, mi ne dozvoljavaju da prihvatim da su seksualne zajednice između istih spolova normalna i prirodna stvar, čak i poželjna u današnjem vremenu, nego ih ja posmatram kao asocijalnu deformaciju, te smatram da tim ljudima treba medicinski i društveno pomoći – što je svakako moje pravo, propisano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, mnogim drugim konvencijama i svim pozitivno-pravnim propisima u državi Bosni i Hercegovini”, rekao je Zahiragić u pismu.

Zamjena teza

Ovdje je na djelu čista zamjena teza, uz korištenje niza pseudoargumenata koji se većinom mogu svrstati u kategoriju poznatu kao “No True Scotsman” (“Nijedan pravi Škot”), dakle, nijedan pravi vjernik, nijedan moralan čovjek, i slično… Pritom se zauzima pozicija autoriteta, kako u tumačenju vjerskih propisa, tako i u poljima medicine, psihologije i etike. Pozadinska katastrofa ove priče očitava se u činjenici da je Zahiragić kao predsjednik SPUS-a predstavnik 70.000 studenata u glavnom gradu BiH, te da kao takav ima odgovornost da zaštiti prava svakog studenta kojeg predstavlja, umjesto da kvalifikuje određeni dio te populacije kao “bolesne” i “asocijalno deformisane”. Međutim, predstavljanjem priče kao prepucavanje na relaciji mladi SDP-a – mladi SDA, bez ikakve analize, komentara ili bilo koje druge vrste poštenog novinarskog uratka, naši portali loše su odradili svoju medijsku zadaću.

Sve bi ostalo na još jednom političkom obračunu da se u priču nisu uključili portali poput Žurnala, koji je devetog marta objavio tekst pod naslovom “SDA – HOMOFOBIJA: Nas 90 procenata smatramo da je pederluk zarazna bolest koju treba liječiti!”. Uz faksimil Zahiragićevih komentara na Facebooku, autor je izdvojio i njegove ključne izjave, vješto poentirajući da, za studenta prava, Zahiragić očito nije u stanju prepoznati vlastite misli kao govor mržnje. Dalje, novinar Žurnala je pravilno identificirao problem, konstatirajući da je jedina javna reakcija došla iz FOM SDP-a, te ukazujući na Zahiragićevu diskvalifikaciju da je u pitanju “klasični spin”. Također, novinar Žurnala potkrijepio je svoje stavove izjavom Saše Gavrića, izvršnog direktora Sarajevskog otvorenog centra, kojim je rasprava skrenuta na stvarnu problematiku: Zahiragićevo indirektno opravdavanje napada i činjenicu da zastupa instituciju studentskog udruživanja.

Desetog marta objavljena su još dva ključna teksta: komentar Minela Abaza “Upoznajte Harisa Zahiragića” na portalu Buka, te “Liječenje šovinizma” Nihada Hebibovića na portalu Vijesti.ba. Abaz je, poredeći Zahiragića sa slučajem Ludwiga Wittgensteina, poznatog filozofa koji je odbacio vlastitu dogmu, s velikom dozom lucidnosti, ali i bijesa, zaključio da se od Zahiragića ne može očekivati da ikada odbaci vlastitu dogmu. Autor pravilno primjećuje da se Zahiragićevo mišljenje dobrim dijelom zasniva na teorijama zavjere, vrativši nadu čitaocima da je Zahiragićeva tvrdnja o 90% homofoba upravo suprotna. Hebibović je također oštro osudio kako napad u Kriterionu, tako i Zahiragićev ispad, demistifikujući Zahiragićev kriptofašistički poziv na liječenje tuđeg seksualnog identiteta kao da je u pitanju bolest. Ono što se Zahiragiću može djelimično zamjeriti je i korištenje neprikladnog termina “homoseksualizam” (jer insinuira oboljenje), te rasprava o prirodnosti istospolnih odnosa. Dovoljno je pozvati se na nauku i ustanoviti da su homoseksualni odnosi primijećeni kod preko 1,500 životinjskih vrsta pa da priča o prirodnom ili neprirodnom odmah bude adaktirana.

Najdetaljniji i najbolje istražen tekst o Zahiragićevom istupu objavio je portal Diskriminacija, također 10. marta. U članku pod naslovom “Koga predstavlja Haris Zahiragić?”, kroz razgovor sa predstavnicima drugih studentskih udruženja, udruženja za ljudska prava, ali i Zahiragićevih kolega, ponuđen je pristojan prikaz argumentacije obje strane. Ono što se može iščitati iz teksta je neočekivano malo razumijevanja za LGBT problematiku unutar samog SPUS-a, posebno iz riječi Zahiragićevog potpredsjednika, Merima Serdarevića. Serdarević je, na pitanje da li se SPUS planira baviti problematikom LGBT segmenta studentske populacije, odgovorio da “od tih stvari nema puno koristi” i da je bitnije baviti se “nekim konkretnijim životnim pitanjima”. Indikativno je i da je Zahiragić odbio da razgovara s novinarima Diskriminacije, pravdajući se “sastancima” na kojima se “bavi izuzetno bitnim stvarima”, te da “nema više energije da se bavi tom temom”. Ta tema, u gradu u kojem je nasilje na praktično svakom događaju koji ima imalo veze sa LGBT populacijom, i u kojem često učestvuju mlade osobe, sigurno bi trebala biti makar povod razgovora, ako ne i aktivnijeg pokušaja senzibiliziranja javnosti.

Stranačka ideologija

A onda, 13. marta imamo tek prvi pravi tretman ove teme u mainstream medijima. NovinarNino Bilajac na portalu TV kuće N1 objavio je članak “Ko i kako vodi SPUS: Stranačka ideologija ili…?” Uz videoprilog, Bilajac je kroz razgovor sa Zahiragićem, ali i Samirom Arnautovićem, bivšim potpredsjednikom SPUS-a, doveo u pitanje kako Zahiragićevo isticanje (a moglo bi se reći, i skrivanje iza) pripadnosti SDA, tako i legitimnost i legalitet njegovog izbora na mjesto predsjednika SPUS-a, koji je, po Zahiragićevim riječima bio jednoglasan. Arnautović je iznio činjenice koje ukazuju na to da je skupština SPUS-a bila “pod velom tajne”, pri čemu se nije niti znalo gdje će se sjednica održati, niti ko su kandidati. Također, uz faksimile dokumenata u prilogu, Bilajac je u razgovoru sa Arnautovićem otkrio da ni studenti ni javnost nemaju uvid u finansijski izvještaj SPUS-a, što je s obzirom naranije probleme u radu SPUS-a itekako problematično. Tu je konačno došlo do vraćanja ranije zamjene teze na početnu tačku: problem nije u činjenici da je Zahiragić napadnut radi članstva u SDA, već da Zahiragić koristi članstvo u SDA kao izgovor za neetičko ponašanje i za privilegije koje uživa u načelno apolitičnom studentskom tijelu, i novinaru N1 na tome se mora čestitati.

Za kraj, još jedna bitna napomena: ono što je većina medija koji su pisali o slučaju “Zahiragić” propustila da primijeti, jeste da je on samo “razglasna kutija” ideološkog i partijskog vrha stranke kojoj pripada. Tako je predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, 2009. uporedio nasilno prekinuti Queer Fest – koji je bio ništa više nego serija izložbi – sa “Sodomom i Gomorom”, što je onda ponovio i u intervjuu za Graciju sedmog novembra 2011. pod naslovom “Vaspitali su me i otac Alija i sarajevska jalija”, rekavši sljedeće: “S druge strane, kao vjernik, borit ću se svim demokratskim sredstvima da društvo u kom ćemo ostaviti našu djecu što manje liči na Sodomu i Gomoru. Svako ima pravo živjeti svoj život kako hoće, ali nema pravo predstavljati omladini pervertirane stvari kao normalne, pozivati ih u to. Postoje, ipak, neke granice u slobodama, granice koje sami sebi trebamo odrediti. Stid je dio vjere, dio ličnosti svakog ponosnog čovjeka, ponosne ljudske zajednice. Imamo se pravo boriti, na nenasilan način, za moralni ambijent u kome živimo.” Zvuči poznato?

Ovakav homofobni ideološki otklon, često pravdan tradicijom i religijskim tumačenjima (kojima u sekularno uređenom društvu nema mjesta u politici), nije specifičan samo za SDA. Izetbegovićev ideološki partner iz RS-a, Milorad Dodik, hodajuća je studija slučaja visokopozicioniranog političara koji voli diskriminirati druge na osnovu spola ili seksualne orijentacije. Također, ovo nije prvi put da su diskriminirajući stavovi isplivali iz jednog od centara studentskog života u Sarajevu i BiH. Godine 2009, Emir Kadrić, direktor Studentskog centra Sarajevo, u intervjuu za tada još postojeće dnevne novine SAN, otvoreno je pozvao na segregaciju studenata drugačije seksualne orijentacije, rekavši da “homoseksualci treba da izgrade svoje studentske domove daleko od postojećih”. “Ne zanimaju me homoseksualci i ne želim imati nikakve veze s njima. Ne želim ih u studentskim domovima”, rekao je Kadrić u istom intervjuu, što je prenio i portal E-novine.

Iz priloženog postaje jasno da se na čelu studentske organizacije nalazi osoba čije se javno mišljenje zasniva na odličnoj sposobnosti reprodukcije mišljenja hijerarhijskog vrha, ili jednom riječju, konformista. S obzirom da je evidentno da je ovo jedan od slučajeva u kojem “riba smrdi od glave”, sam fokus kako osude diskriminacije, tako i zaštite diskriminiranih, ipak mora biti na onima koji su Zahiragića podučili vrijednostima u koje on, očito, slijepo vjeruje.

tačno.net
Autor 17.3.2016. u 10:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija