Slučaj koji ne zastarijeva: Lice i naličje Branimira Glavaša

tačno.net
Autor 19.1.2015. u 15:47

Slučaj koji ne zastarijeva: Lice i naličje Branimira Glavaša

Odlazak u zatvor nije bio kraj Glavaševe političke karijere: HDSSB, premda je otvoreno osporavao presudu hrvatskoga suda, uhvatio je korijena u Osijeku i nekim dijelovima Slavonije, pa je Glavaš i iz zatvora nastavio usmjeravati stranku. Nedavno ukinuće pravomoćne sudske presude može tome samo pogodovati

Piše: Boris Pavelić, novilist.hr

Upucaj ga, jebo mu ti mater!«, kazao je, navode novine, Branimir Glavaš 17. rujna 1991. podređenome hrvatskom vojniku Josip D., kada mu je ovaj, stojeći pred postrojenim ratnim zarobljenicima, kazao ovako: »Imamo ovdje jednog poznatog, ja bih ga ubio«. O tom su događaju 4. veljače 2005. u Feral Tribuneu izvijestili novinari Drago Hedl i Boris Rašeta, prenoseći dokument koji je državnome odvjetništvu poslao Mile Banjac, otac Jove Banjca, ubijenoga nakon te Glavaševe izjave.

  Ta uznemirujuća scena sažima sve krajnosti janusovskoga lika Branimira Glavaša: njegovu nekadašnju neprijepornu vojnu, političku i osobnu moć, kojom je – iz sjene ili javno – upravljao Osijekom i Slavonijom te često kreirao atmosferu u cijeloj zemlji, ali i njegove privatne osobine, među kojima beskrupuloznost zasigurno nije na posljednjem mjestu.

  Rođen je 23. rujna 1956. u Osijeku, u obitelji koja je u slavonsku metropolu doselila iz hercegovačkoga sela Drinovaca, tik uz granicu s Hrvatskom, koje će, stjecajem pravosudnih okolnosti, u Glavaševim šezdesetima neočekivano postati njegov novi dom. U Osijeku je završio pravni fakultet, a do prvih višestranačkih izbora radio kao tajnik u osječkome Elektrometalskom školskom centru. Iz toga vremena postoje svjedočenja o njegovu skromnome imovnom stanju i nemarnome izgledu – prosječnoj, ni po čemu zanimljivoj socijalističkoj egzistenciji, čiji je status simbolizirao Glavašev stari yugo. No devedesete su sve to promijenile.

»U to vrijeme, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, svako malo dolazili bi mi novinari s nekom pričom o Glavašu«, sjeća se osječki novinar Drago Hedl u svojoj nagrađivanoj knjizi »Glavaš – kronika jedne destrukcije«, objavljenoj 2010. Hedl je, bez ikakve sumnje, najbolji i najtemeljitiji poznavatelj Glavaševe političke i kriminalne karijere, koju je podrobno opisao u svome publicističkom djelu. Njih su dvojica do rata živjeli u istome dijelu grada, ali se nisu upoznali, jer je Hedl šest godina stariji od Glavaša. Prvi put su se sreli u rano proljeće 1990, neposredno pred prve višestranačke izbore. Novinari Glasa Slavonije, koji je Hedl tada uspješno uređivao, novootkrivenu su političku zvijezdu »spominjali uglavnom kao čovjeka na kratkom fitilju, konfliktnu, drčnu i netolerantnu osobu, ali iznimno aktivnu u osnivanju ogranaka HDZ-a širom Slavonije«.

  U ožujku 1990, Glas Slavonije na Hedlov je prijedlog organizirao okrugli stol sa čelnicima stranaka, s nakanom da dnevnik objavi dijelove debate. Ondje je Hedl prvi put upoznao Glavaša.

»Došao je u tamnoplavom konfekcijskom sakou s dvorednim kopčanjem, kakve tu tih godina nosili odvjetnici kojima baš nije najbolje išlo. Sjeo je samouvjereno u prvi red, želeći valjda i tom gestom pokazati da dolazi njegovo vrijeme. Čim je skup započeo, osuo se drvljem i kamenjem na Jovana Ćupurdiju, lokalnog funkcionara Saveza komunista Hrvatske. Nazivao ga je komunjarom, optužio ga za sva zla ovoga svijeta, vrijeđao. Situacija je postala neugodna i nitko nije mogao doći do riječi od Glavaševih tirada. Rigao je užarenu lavu od koje su se svi nastojali skloniti«.

Obožavatelj ustaša

Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sada slobodno možete govoriti da ste ustaše!«. To je Glavaš kazao pretučenim i izmoždenim hrvatskim vojnicima nakon što su razmijenjeni za srpske ratne zarobljenike u znamenitoj razmjeni »svi za sve« u Nemetinu 14. kolovoza 1992. Snimila ga je novosadska televizija, pa su je – svjedoči Hedl – »bezbroj puta vrtjeli u svojim programima, koristeći Glavaševe riječi kao dokaz da su branitelji Vukovara zapravo bili ustaše«. Glavaš je i sam javno običavao govoriti o svome oduševljenju ustašama i NDH, a privatno se hvalio i time da je krajem osamdesetih u školi u kojoj je radio u muškome WC-u nacrtao slovo »U«. 1992., naredio je da se Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, u Osijeku ne slavi, te da je običan radni dan. Tom se naređenju nije povinovala osječka policija, jer je iz MUP-a stigla oprečna zapovijed. Zbog tog »neposluha« načelnik osječke policije Mato Šalinović dobit će prijetnje smrću za koje će okriviti Glavaša, pa će u srpnju 1992. podnijeti ostavku. O prijetnjama, pa i kriminalu i ubojstvima u Osijeku, Šalinović je iscrpno obavijestio ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka i njegova zamjenika Joška Morića, ali Glavašu se ništa nije dogodilo.

Lecterov rođak

Tu Hedl dolazi do detalja poznatoga svima koji su Glavaša ikada upoznali: »Zapamtio sam sijevanje munja iz njegovih očiju, onaj prodorni, sumanuti pogled koji će kasnije, kao zmija žabu, hipnotizirati mnoge njegove protivnike u sukobima što će se, kao na traci, događati u godinama koje slijede«. Novinar BBC-ja Misha Glenny tom će se osobinom poslužiti da Glavaša, u svojoj knjizi Pad Jugoslavije, nazove »siromašnim rođakom Hannibala Lectera«, jezivoga psihopata iz poznatog filma »Kad jaganjci utihnu«. Glenny je Glavaša nazvao i »HDZ-ovim fanatikom« i »vojnim fantastom«, te ocijenio ovako:

»Dok su ga u istočnoj Slavoniji mnogi Hrvati obožavali, Tuđman u Zagrebu gledao je na njega s uznemirenošću zbog njegove okrutnosti, ambicije i nepredvidivosti«.

  Gledao Tuđman s uznemirenošću ili ne, HDZ je uvjerljivo osvojio vlast, a Miloševićev vojni stroj išao na ruku svim tvrdolinijašima u Tuđmanovoj stranci; Glavašu naročito. Utjecajan u HDZ-u, nametljiv i prodoran, odmah nakon osvajanja vlasti stao je s ulice rušiti vlast u gradu. U rano ljeto 1990., prije barikada u Kninu, HDZ je, u njegovoj organizaciji, organizirao demonstracije pred osječkom policijom, jer Glavaš nije podnosio tadašnjega šefa policije, legalista posvećenog miru, Josipa Reihl-Kira. Tuđmana je to navodno razljutilo, ali posljedica nije bilo. Godinu kasnije, 1. srpnja 1991., Josip Reihl-Kir ubijen je na policijskome punktu u Tenji, što će se pretvoriti u jednu od najvećih kontroverzi rata u Hrvatskoj i oko Glavaša osobno. Prijepor oko toga zašto je ubijen Reihl-Kir, i po čijem nalogu, neće posve zgasnuti ni nakon što ubojica Antun Gudelj, u svibnju 2009., nakon godina bijega u Australiji i maratonskog pravosudnog procesa, bude pravomoćno osuđen na dvadeset godina zatvora.

  Kada su pobunjenici oko Knina u kolovozu 1990. postavili prve barikade, Glavaš je u Osijeku samoinicijativno, bez odobrenja iz Zagreba, organizirao noćne straže. Mjesec dana kasnije, ljudima koji su patrolirali podijelio je prve puške. Tuđman je od njega navodno tražio da prestane, jer ilegalnim naoružavanjem provocira JNA, ali Glavaš ga nije poslušao. Štoviše, u zatvorenim je krugovima, tvrdi Hedl u knjizi, Tuđmana nazivao »klimavcem«. Pola godine kasnije, u proljeće 1991., Glavaš i njegovi naoružani ljudi apsolutna su vlast u Osijeku, kojoj regularna policija više ne može ništa. Hedlu je to neizravno potvrdio i Josip Reihl-Kir, kada mu je u lipnju 1991, nedugo prije pogibije, povjerio kako se boji za vlastitu sigurnost. Uzrok te nesigurnosti bio je Branimir Glavaš. »U ozbiljnom sam sukobu s njim, nije mi lako, znam koliko je opasan i s kakvim je sve ljudima povezan«.

Opaki plan

No sve te zloguke informacije šira će javnost doznati tek dvadesetak godina kasnije. U ono predratno i ratno vrijeme, Glavaš će, ojačan apsolutnom vlašću HDZ-a, stjecati sve veću moć, uzastopce pobjeđujući na raznovrsnim izborima sve do u kasne dvijetisućite. U listopadu 1990. imenovan je sekretarom tadašnjeg osječkoga Sekretarijata za narodnu obranu, što je ostao do travnja 1992. No njegova stvarna moć daleko je prelazila ovlasti civilnoga činovnika u lokalnome ogranku ministarstva obrane: uvriježeno je mišljenje da je Branimir Glavaš bio najutjecajnija osoba u obrani Osijeka, baš kao i u naličju te obrane: samovoljnome nasilju koje se tih mjeseci valjalo gradom na obali Drave.

Jedan detalj toga crnog mozaika nedovoljno je poznat: 5. srpnja 1991., pet dana nakon ubojstva Josipa Reihl-Kira, Drago Hedl i Vladimir Kokeza, tadašnji glavni urednik i direktor Glasa Slavonije, te Ivica Vrkić i Vlatko Vidaković, tadašnji čelnici slavonskoga HNS-a, napisali su pismo u kojem je pisalo ovako: »Od nepoznatih osoba koje se predstavljaju kao članovi HDZ-a neprekidno nam se (telefonski) prijeti da ćemo biti fizički likvidirani. Poruke sličnog sadržaja posljednjih dana odbivamo i od prijatelja, koji nas dobronamjerno upozoravaju o prijetnjama za našu fizičku likvidaciju«. Dva dana kasnije, 7. srpnja, Hedl, Kokeza, Vrkić i Ilija Dumančić, još jedan osječki HNS-ovac, dobili su pozive za mobilizaciju. Tim je povodom tadašnja šefica HNS-a Savka Dabčević Kučar poslala pismo Tuđmanu, nakon kojega je tadašnji ministar obrane Šime Đodan osobno nazvao Glavaša i zatražio da povuče mobilizacijske pozive.

54711_glavas01-reuter-nikola-solic_f

Hedl svjedoči:

»Od ljudi u čije riječi nismo imali razloga sumnjati, čuli smo kako je plan bio opak: trebali smo zadužiti uniforme i naoružanje i biti poslani na frontu prema Tenji. Naša likvidacija pripisala bi se akciji pobunjenih Srba«. 7. prosinca 1991., Branimir Glavaš, tada bojnik Hrvatske vojske, imenovan je zapovjednikom obrane Osijeka. Imenovanje je potpisao vrhovni zapovjednik oružanih snaga Franjo Tuđman.

Generalski čin

Krajem svibnja 1992., Glavaš je demobiliziran, i postaje gradonačelnik Osijeka po staroj, jugoslavenskoj podjeli lokalne vlasti. U travnju 1993., nakon što je Hrvatska teritorijalno reorganizirana u današnji sustav, postaje osječko-slavonski župan. Taj je položaj nekoliko godina kombinirao s mjestom saborskoga zastupnika, sve dok ga predsjednik Tuđman u listopadu 1997. s položaja osječko-baranjskog župana nije imenovao inspektorom HV-a u Ministarstvu obrane. Pozadina tog preimenovanja, koje je prilično iznenadilo javnost, krila se u Glavaševome protivljenju mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja, koja je tada uzimala ozbiljan zamah.

  Američki general Jacques Paul Klein, koji je u Podunavlju vodio misiju UNTAES-a, ovako je 2008. svjedočio Dragi Hedlu: »Glavaš je bio jedan od onih koji je želio da što više Srba ode«. Kao župan, Glavaš je mogao uvelike olakšati – ili otežati – mirnu reintegraciju Baranje i okupiranog dijela osječko-baranjske županije. Odabrao je ovo drugo. Kada je UNTAES na istočnim prilazima Osijeku, praktički na crti razgraničenja, otvorio improviziranu tržnicu za ljude s obje strane bojišnice, koja se pokazala vrlo uspješnom, Glavaš je zabranio njezin rad, objavivši da iz Podunavlja prijete zarazne bolesti stoke. Bilo je to netočno, ali je lukavi i utjecajni Klein isposlovao da EU odluči zabraniti uvoz stoke iz Hrvatske. Potom je otišao Tuđmanu i najavio mu zabranu uvoza, na što se Tuđman razljutio: »Kakav je to idiot mogao učiniti, tko je učinio tu glupost?« »Vaš župan, Branimir Glavaš«, odgovorio je Klein.

  No Glavaš od Tuđmana nije otišao ponižen, štoviše. Dobio je čin generala, i lijepo je na dvije godine uhljebljen u Ministarstvu obrane.

  Potom se na godinu i pol opet vraća za župana, a 2000., na listi HDZ-a, postaje zastupnik, dužnost na kojoj će dočekati suđenje za ratne zločine. Cijelo to desetljeće, od pobjede HDZ-a na prvim izborima 1990., do Tuđmanove smrti i gubitka HDZ-a na izborima 3. siječnja 2000., Branimir Glavaš nastavlja biti nedodirljivi moćnik Slavonije – pobjeđuje od jednih do drugih izbora, zavodeći neobaviještene birače neiscrpnom političkom energijom i lukavošću koja ne preza od javnih bezobrazluka, a nerijetko i uvreda. Žrtve toga, površinski gledano, velikoga političkog uspjeha zadugo će ostati skrivene od pogleda javnosti.

Vojno zaposjedanje Glasa Slavonije

Nije nepoznata – ali ni dovoljno poznata – epizoda s Glavaševim oružanim upadom u osječki dnevnik Glas Slavonije. Nakon što je Hedl, prijeratne glavni urednik, nakon zloguke mobilizacije koju smo u ovom tekstu opisali, ipak demobiliziran, vratio se u Osijek i, kako piše, »u sve težim uvjetima« nastavio uređivati novine. »A onda smo, 25. srpnja 1991, primili pismo Agencije za restrukturiranje i razvoj koja je Glas Slavonije proglasila javnim poduzećem i za predsjednika upravnog odbora postavila Branimira Glavaša«. Dan kasnije, u petak, 26. srpnja navečer, »Branimir Glavaš u vojnoj odori i pratnji nekolicine gardista s dugim cijevima, ispred kojih je išla osoba koja je videokamerom snimala za povijest taj trenutak, umarširao je u redakciju Glasa Slavonije. Odbio je kavu koju mu je ponudila tajnica i inzistirao je da se boce s mineralnom vodom otvore pred njegovim očima«, izvješćuje Hedl. Od tada do danas, u Glasu Slavonije o Branimiru Glavašu kritički se tekstovi ne objavljuju. Ali se zato objavljuju pohvalni.

Dvijetisućitih, Glavaš će »zabljesnuti« opet 2003., kada preuzme glavnu ulogu na Sedmome saboru HDZ-a kojim je Ivo Sanader pobijedio Ivića Pašalića i premoćno preuzeo stranku. Taj stranački skup, premda njegova legalnost nikada nije formalno osporena, pretvorio se u neku vrstu nasilja zaštitara osječke tvrtke Borbaš, koji su, pod Glavaševim upravljanjem, kontrolirali ulaz, a pred kraj i brojanje glasačkih listića u izborima za predsjednika stranke. Glavaševa neprijeporna pomoć Sanaderu iznova je učvrstila njegovu moć – ali to će trajati samo dvije godine. Političke nesuglasice sa zagrebačkom središnjicom uoči lokalnih izbora u travnju 2005. rezultirat će Glavaševim osnivanjem Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje i izbacivanjem iz HDZ-a.

Slabosti pravosuđa

Tri mjeseca kasnije, 15. srpnja 2005., Feral Tribune objavit će anonimno svjedočenje o mučenju i ubijanju dva zarobljenika u osječkome Sekretarijatu za narodnu obranu. Svjedok je Branimira Glavaša optužio da nije reagirao na zvjersko mučenje jednoga zarobljenika, te da je osobno zapovijedio likvidaciju drugoga. Taj tekst, koji je napisao Drago Hedl, inicirat će petogodišnji pravosudni proces koji će u lipnju 2010. rezultirati pravomoćnom presudom za ratne zločine i kaznom od osam godina zatvora. Tih pet godina istrage i suđenja Glavašu, osuđujućoj presudi usprkos, pokazat će svu slabost hrvatskoga pravosuđa i političkog sustava, ali i civilizacijsku nezrelost hrvatske javnosti, koje je dobar dio – umjesto da zahtijeva raščišćavanje sumnji i kažnjavanje ubojstava – podržavao optuženika za okrutne ratne zločine.

  Glavaš nije imao hrabrosti suočiti se s presudom, pa je pobjegao u BiH. Nakon što je 2009. u Zagrebu nepravomoćno osuđen na deset godina zatvora, skrasio se u Drinovcima, selu svojih roditelja, u kojemu mu je u rekordnom roku sagrađena velebna kamena kuća, te opremljena luksuznom opremom za stanovanje. Uhićen je u rujnu 2010., i od tada služi zatvorsku kaznu u BiH. No odlazak u zatvor nije kraj Glavaševe političke karijere: HDSSB, premda je otvoreno osporavao presudu hrvatskoga suda, uhvatio je korijena u Osijeku i nekim dijelovima Slavonije, pa je Glavaš i iz zatvora nastavio usmjeravati stranku, i sačuvati politički utjecaj. Nedavno ukinuće pravomoćne sudske presude može tome samo pogodovati. Kako sada stvari stoje, Dragutin Hedl bio je u pravu i kada je svoju knjigu završio ovom rečenicom: »Glavaš je, kao i ono za što je osuđen, slučaj koji ne zastarijeva. Vulkan njegove destruktivne energije još uvijek nije presahnuo«.

tačno.net
Autor 19.1.2015. u 15:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija