SLUČAJ MAJE SEVER

Povezani članci

• PRAVNA DRŽAVA NA DJELU: Pritvor za 20 maraka i kiflu, sloboda za milionsku krađu
• Novo zaduživanje past će na teret građanima i poduzetnicima
• Kako i zašto srušiti HTV
• Donatella Di Cesare: Svjetovi smrti
• Napad na slobodu govora: Raspisali nagradu za fizički napad na Dragana Bursaća
• Bh. intelektualci: Milanović je Tuđman u malom izdanju

U ovih skoro trideset godina od kada smo – „svoji na svome“, mi, dakle obični građani ove zemlje, naučili smo nove i različite pojmove slobode. Tako nam je ona sloboda gorda iz mladosti iznenada postala sramota, čin vrijedan prezira, supstrat jednoumlja i  izdaja. Izdajnik si ako iti zucneš da si jednom bio slobodan, jer mnogi to nisu bili, mnogi su živjeli u kazamatu  pa su izdašno naplatili svoje žrtve, u novoj realnosti slobodi koju su toliko žedno čekali. Sloboda je za tebe semantičan pojam, običan, svakodnevan, kao što su novine koje listaš, vijesti koje slušaš na radiju. Ta tvoja sloboda iz mladosti postala je dvojbena, kada smo se podijelili na kaste, građane prvog i građane drugog reda.

Život je zbilja čudna pojava. Rodiš se u jednoj ponosnoj zemlji u kojoj te uče da je sloboda koju imaš nekoć davno izvojevana krvlju, i to krvlju poštenih radnika i proletera, pa ti ta sloboda postane normalna pojava i ne razmišljaš puno o njoj kao o dijelu nacionalnog mita i  uzimaš je kao nešto sasvim normalno.

Zdravo za gotovo.

Sloboda, a tako su te učili, riječ je koja ima u korijenu suverenost, neovisnost ali i onu temeljnu, da možeš biti što želiš. Naučiš tako i bubaš te zamorne pojmove dok te društvo odgaja da ta generalna sloboda ima manjkavosti i nesloboda, društvo koje napokon ostvari svoju slobodu srušivši staru dogmu slobode koja to nije, i to novo društvo nauči te kako  je sva sloboda u kojoj si odrastao bila laž. Svega si imao, osim slobode, kazat će ti, i zaglavni kamen nove realnosti u kojoj živiš bit će ta, divna i novonastala sloboda. Sloboda da govoriš napokon što želiš, i da javno deklariraš svoje mišljenje ma kako ono skaredno bilo. Vlasti neugodno za uši, vlastelinima razlog za bijes.

U ovih skoro trideset godina od kada smo – „svoji na svome“, mi, dakle obični građani ove zemlje, naučili smo nove i različite pojmove slobode. Tako nam je ona sloboda gorda iz mladosti iznenada postala sramota, čin vrijedan prezira, supstrat jednoumlja i  izdaja. Izdajnik si ako iti zucneš da si jednom bio slobodan, jer mnogi to nisu bili, mnogi su živjeli u kazamatu  pa su izdašno naplatili svoje žrtve, u novoj realnosti slobodi koju su toliko žedno čekali. Sloboda je za tebe semantičan pojam, običan, svakodnevan, kao što su novine koje listaš, vijesti koje slušaš na radiju. Ta tvoja sloboda iz mladosti postala je dvojbena, kada smo se podijelili na kaste, građane prvog i građane drugog reda.

Sa tom generalnom podjelom, podijelila se i sloboda.

Dakle sloboda i suverenost u generalno pravom smislu riječi postala je voljom naroda laž a, one koji je se sjećaju  kao formalne okolnosti, danas nazivamo izdajicama, jugoslavenčinama i prodanim dušama.

Život je, kažem, zbilja čudna pojava u svom cikličkom ponavljanju.

Sloboda je tako postala relativan pojam, na slobodu se u mojoj zemlji danas ulazi i izlazi kako se stigne. Slobodu ti zagarantiraju odvjetnici, rupe u zakonu, greške pri privođenju. Danas pod pojmom slobode koju garantira sustav, ti mirne duše možeš propasti, ostaviti svoje dugove državi, a zadržati stečeno. Sloboda je danas, iz hrvatske perspektive pojam koji ima svoju cijenu, a ona varira, u odnosu na tvoju političku ili statusnu moć, kao što u istoj amplitudi varira i kod nas, običnih i malih ljudi. Od kada smo se probudili u novonastaloj slobodi, shvatili smo da nam dojučerašnje slobode za koje se toliko krvi prolilo i nisu toliko bitne. Nitko neće izaći na ulicu i prosvjedovati ako se nekom, bilo kome u našem okruženju ukine sloboda govora, misli, izražavanja, i naravno, kritike prema vlasti i njenom načinu vladanja.

Nije li dakle današnja sloboda koju se na eklatantne načine negira u dlaku ista kao „sloboda“  u kojoj smo živjeli nekoć, a koja se zatirala na potpuno identičan način? Po svim starim principima i mehanizmima zatiranja slobode?

„Ako ćemo biti u potpunosti otvoreni i samokritični, ja danas oblik cenzure vidim i u ovoj emisiji jer je umjesto mene ovdje trebala sjediti Maja Sever“, rekao je Marko Vučetić, nezavisni saborski zastupnik i profesor filozofije na Sveučilištu u Zadru voditelju emisije Nedjeljom u 2, na što je ovaj skrušeno, stjeran u kut svoje slobode koja to nije kazao zaprepaštenoj javnosti:

„Činjenica da Maja Sever nije gošća ove emisije je moj profesionalni poraz, a mislim da je i poraz kuće u kojoj radim!“

Ako ste do sada držali kako ste slobodni, tada vas je voditeljeva skrušenost u svojoj nemoći i neslobodi vjerujem zaprepastila. Formalno, priznali ste sami sebi najnevinije da vas tkogod ne čuje kako ne živite u potpuno slobodnoj zemlji. Neformalno zapitali ste se u čemu se dakle ova sloboda razlikuje od one slobode koja vam se podastrla kao temeljni razlog da sudjelujete u projektu nove države na novim slobodarskim standardima – koji to nisu?

Kada mi kažu kako nikada nisam bio slobodniji, i kako živim u zemlji kojoj doslovno i pravno vladaju interesni lobiji, korporacije i strani konzorciji, uvozni lobiji koji uvoze i vodu iz Mađarske, ali kako je to naravno tržišna utakmica slobode, tada znam da me lažu.

Kada me uvjeravaju kako su mediji koji kao nacionalni stup obrane suvereniteta koriste infrastrukturu Deutsche Telekoma, dakle telefonske mreže koja u matičnoj kući može dobiti izlist i naših tajnih službi, zaglavni kamen naše slobode, tada i na ovom banalnom primjeru cenzure vi jako dobro znate da vas lažu.

Autoput recimo kojim se vozite nije u našem vlasništvu. Firma u kojoj radim, prehrambeni lanac u kojem kupujem, zemlja nad  kojom  mi je sagrađena kuća i koja  je pod  hipotekom, kao i namještaj, kao i frižider i sve što se nalazi u njemu, nije formalno u mom vlasništvu, već je vlasništvu banke. Zrak koji dišemo, voda koju pijemo, struja kojom se grijemo, gorivo kojem se pokrećemo, novine koje čitamo, programi koje gledamo, sve je to tuđe, a ne naše.

Formalno i pravno.

Zapravo gdje god da se okrenem više i nema ništa u što bi čovjek mogao uprijeti prstom i kazati – tu, tu smo suvereni, svoji na svome. Zadnje što smo imali, kao domoroci bio je grad i bile su naše plaže. Danas, moj grad pretvoren je u tematski park, a plaže mog djetinjstva ograđuju se jedna za drugom. I to sve uz nasmijana lica koja me uvjeravaju da je to sloboda, izvojevana krvlju moje generacije, a da sam ja neprijatelj te slobode i suverenosti, jedan od nacionalnih izdajnika, jugoslavenčina i kurvin sin.

Život je zbilja čudna pojava, gdjegod i strašno licemjerna.

Svi oni koji se kunu da su zaštitnici moje slobode i suverenosti, svi oni koji se kunu sa desnicom na srcu i suzom u oku, zapravo su najveći izdajnici ove zemlje. Najveći izdajnici njene prave i suštinske slobode. To su naši, isti oni koji budno prate da ih ne kritiziramo, da javno ne govorimo osim u superlativima o njima, isti aparatčiki kojih se tako gnušao Branimir Štulić u onoj slobodi, koja kako su nam govorili, to nije bila. Mehanizmi gušenja slobode samo su precrtani iz jednog sistema u drugi, zajedno sa svim akterima koji su partijske knjižice zamijenili onim stranačkim.

Sloboda, ona prava, jednom se izbori u krvi, a izgubi se izgleda bez ispaljenog metka.

Za život i slobodu ma koliko oni bili čudne pojave treba se boriti. I treba vjerovati da sloboda, ona temeljna mora postojati. Sloboda nije božje sjeme pa da ti je netko da, sloboda je vrijedna borbe i za nju se boriti treba. Ne na način kako smo to vidjeli jučer, skrušeno, ponizno, bez iluzija, razoružano i svjesno kako se ništa po tom pitanju ne može napraviti.

Za slobodu su ginuli najhrabriji, a najveće kukavice tu slobodu su predali svojim nemoćnim saginjanjem glave. Sloboda, ona istinska, neće doći ako svi prihvatimo svoju neslobodu i pognemo glave, u strahu za naš posao, egzistenciju.

Sloboda, ona prava i istinska, temelj je samopoštovanja svakoga čovjeka. A prekjučer smo gledali kako jedan novinar javno, skrušeno gubi istu pred našim očima. U slučaju Maje Sever nikada tako jasno, tako javno i tako kristalno mogli smo to vidjeti. Sistem koji brine o vašim neslobodama, i ponizne aktere koji ga opslužuju.

No nismo li  prekjučer izgubili slobodu svi zajedno? Kao i sve iluzije o ovoj slobodi koja to od svojih početaka nikada nije ni bila?