SLUČAJ RADONČIĆ: KAD PADNE VRHOVNI KOMANDANT

Nidžara Ahmetašević
Autor 4.2.2016. u 12:03

Izdvajamo

  • Malo se medija potrudilo zakopati u vlastite arhive, ili tuđe, pa nas podsjetiti na veze između Radončića, Delalića, Kelmendija, Izetbegovića i drugih aktera ove afere. A mogli su naći svašta, od rata naovamo. Nisu se potrudili – iako je sve dostupno online – podsjetiti nas na detalje slučaja “Kelmendi” koji se vodi na Kosovu, na dijelove iz optužnice tamošnjeg tužilaštva u kojima Radončićevo ime stoji na vrhu liste saradnika čovjeka koji je optužen za teški kriminal i ubistvo. A nije njegovo ime jedino na tom spisku, i bilo bi možda zanimljivo za javnost da ih se podsjeti i na ostale. Ako ništa, dobili bismo puniju informaciju. Istina, ne postoji optužnica protiv Radončića, niti bilo koga s tog spiska, ali postoji optužnica u kojoj se navode imena i podsjećanje na njen sadržaj nije optuživanje, nego davanje kompletne informacije. Samo jedan od izvora, koji se do sada pokazao kao kredibilan u brojnim slučajevima, jeste online arhiva Centra za istraživačko novinarstvo, gdje je moguće naći cijeli historijat koji je doveo do ovoga što se sada dešava. Vrijedna je i arhiva koju ima Slobodna Bosna, medij koji je među prvima počeo pisati o ovom slučaju i koji je ostao dosljedan tvrdnjama koje je iznosio. I koje se sada pokazuju vjerodostojnima. Također je vrijedno spomenuti trud novinara portala Žurnal koji su se također potrudili dati informaciju više, historijat slučaja i pozadinu, oslanjajući se na Slobodnu Bosnu, CIN i vlastita istraživanja.

Povezani članci

SLUČAJ RADONČIĆ: KAD PADNE VRHOVNI KOMANDANT

Drug Tito svojevremeno je sudijama i tužiteljima prigovarao to što se “drže zakona kao pijan plota”. Sličnim prigovorima izloženo je i Tužilaštvo BiH, koje je, sudeći po primjedbama, zaustavilo snažan politički zamah svih Bošnjaka na svijetu. A sve zbog hapšenja Fahrudina Radončića, baš kad je zaživjela plodonosna koalicija SDA – SBB

Piše: Analiziraj.ba

Hapšenje Fahrudina Radončića otvara ozbiljna pitanja o ljudima koji obnašaju javne funkcije u Bosni i Hercegovini, o njihovim međusobnim relacijama, te vezama koje imaju s kriminalnim krugovima u regionu. Istovremeno, otvara i rijetko postavljana pitanja o kompetentnosti zvaničnika međunarodne zajednice i diplomatskog kora u BiH, koji te i takve lidere smatraju umjerenim, sposobnim da povedu zemlju ka EU i provedu reforme. Godinama ne samo da sarađuju s njima nego im i pružaju bezuvjetnu podršku. Izuzev u komentarima pojedinih novinara, teško da su ovo bila pitanja kojima su se bavili mediji, barem online, ovih dana.

Kako usmjeriti javnost

Mediji koji su u vlasništvu Radončića, ali i oni koji su pod kontrolom drugih političkih moćnika u ovoj zemlji, uspjeli su usmjeriti javni diskurs u pravcu koji udaljava javnost od suštine problema s kojima se BiH danas suočava.

Na portalu Dnevnog avaza odbrojavaju dane od kada je Radončić uhapšen i “diktiraju” pravac izvještavanja i drugim medijima. Avaz je tako izvještavao o “brutalnoj političko-pravosudnoj montaži”, ponavljajući kako nikome nije jasno zbog čega je Radončić uhapšen, mada je većina medija eksplicitno objavila ono što je Tužilaštvo iznijelo na ročištu za određivanje pritvora. Oni izvode zaključke na osnovu činjenica koje nam ne iznose u svojim tekstovima, te uporno nam žele reći kako je Radončić nevin. Dok je, s druge strane, Tužilaštvo BiH krivo za, ponekad se čini, sve što je pogrešno u ovoj državi. I to rade ne samo da bi se ugrozio ugled gospodina Radončića nego i svih Bošnjaka koje, valjda, on predstavlja. Avaz konstatuje kako je Fahrudin Radončić “uhapšen u trenutku kada su, nakon dugogodišnje stagnacije, procesi u ovoj zemlji, posebno Federaciji BiH, zahvaljujući političkom koaliranju njegovog SBB-a s Izetbegovićevom SDA, krenuli snažno naprijed, a Bošnjaci, nakon dugo vremena, postali snažan politički faktor”. Na ovaj način uspjeli su fokus okrenuti ne ka razlozima hapšenja, nego na priču o pravosuđu i političkim razmiricama. Nažalost, nisu ovome odoljele ni pravosudne institucije, ni diplomatsko osoblje nekih ambasada, ni pojedine političke stranke.

Degutantne deskripcije

Degutantan je način na koji opisuju Radončića u Avazu ovih dana, spominjući, pored ostalog, da on ima “u svojoj bližoj porodici tri šehida”. Šta to govori o nekome? U drugom tekstu, pak, pišu kako se “i u mladosti borio protiv montiranih procesa”, opisujući ga skoro kao heroja otpora prošlom režimu, te pišu kako su ga zvali “kosovski Mandela”. Patetika nas je zapljusnula iz teksta objavljenog drugog dana nakon hapšenja, pod naslovom “Na putu do pobjede”. Piše Avaz kako je Radončić “veliki graditelj” koji se godinama borio, ne dajući da ga “ucjenjuju, prepadaju”, te da je “radio i gradio, a šta je produkt njegovog rada, odavno nije nikakva tajna”. “Od svega toga on je lično imao najmanje koristi, a najviše brige i neprospavanih noći, iako bi bilo ko na njegovom mjestu, umjesto borbe za svoj narod i državu, izabrao mirniji život u hladu svojih postignuća. Ali u trenutku kada je vidio da političko-reketaški minder u Sarajevu želi pod svaku cijenu napraviti haos u državi i time potpuno razvaliti bošnjački politički faktor, čime bi bili stvoreni uvjeti za dovršetak pljačke u dijelu države gdje Bošnjaci čine većinu, kao ozbiljan političar i svjestan Bošnjak, Radončić je prešao preko svih dosadašnjih nesporazuma sa SDA i napravio koaliciju s ovom strankom. Time je stvoren snažan bošnjački politički blok u zemlji, koji je odmah stabilizirao stanje u državi.” Ni ovome nisu odoljeli drugi mediji te su se lako i brzo upustili u nagađanja o “političko-reketaškom minderu” i njegovoj ulozi u hapšenju Radončića.

Ističući Radončićevu “veličinu”, u nizu tekstova insistiraju da je on tokom protesta prije dvije godine podržao “narod”, što je u principu također “istina” kreirana u Avazu, a nikako ne ono što se dešavalo na ulicama bh. gradova, gdje su građani protestovali protiv Radončića jednako koliko i protiv svih drugih političara u ovoj zemlji. Ni ovoj kreiranoj slici mnogi mediji nisu odoljeli, potpuno ne videći ono što se dešavalo na ulicama i ne slušajući šta su građani koji su protestovali govorili.

No, s obzirom da sve ovo izlazi u mediju čiji je osnivač Radončić, nekako je i očekivano. Ali drugi mediji su mogli i morali biti vođeni interesima javnosti.

Relevantan novinarski potez

Objavljivanje transkripta prisluškivanih razgovora za javnost jeste relevantno i pravi je novinarski potez, ali je i ovo ostalo izvan konteksta i više je služilo u svrhe senzacionalizma i dizanja prašine nego kao podloga za otvaranje nekih važnih pitanja. Licitiralo se tu imenima ljudi s kojima je Radončić komunicirao, skoro da su dizane javne optužnice, mada često nismo mogli iz onog što smo čitali zaista saznati kontekst vođenih razgovora ili ulogu pojedinih osoba. Ovako kako su predstavljeni u većini medija, ti razgovori nam, ustvari, znače vrlo malo i na kraju su postali samo zabava za prepričavanje u gradskim kafanama.

Malo se medija potrudilo zakopati u vlastite arhive, ili tuđe, pa nas podsjetiti na veze između Radončića, Delalića, Kelmendija, Izetbegovića i drugih aktera ove afere. A mogli su naći svašta, od rata naovamo. Nisu se potrudili – iako je sve dostupno online – podsjetiti nas na detalje slučaja “Kelmendi” koji se vodi na Kosovu, na dijelove iz optužnice tamošnjeg tužilaštva u kojima Radončićevo ime stoji na vrhu liste saradnika čovjeka koji je optužen za teški kriminal i ubistvo. A nije njegovo ime jedino na tom spisku, i bilo bi možda zanimljivo za javnost da ih se podsjeti i na ostale. Ako ništa, dobili bismo puniju informaciju. Istina, ne postoji optužnica protiv Radončića, niti bilo koga s tog spiska, ali postoji optužnica u kojoj se navode imena i podsjećanje na njen sadržaj nije optuživanje, nego davanje kompletne informacije. Samo jedan od izvora, koji se do sada pokazao kao kredibilan u brojnim slučajevima, jeste online arhiva Centra za istraživačko novinarstvo, gdje je moguće naći cijeli historijat koji je doveo do ovoga što se sada dešava. Vrijedna je i arhiva koju ima Slobodna Bosna, medij koji je među prvima počeo pisati o ovom slučaju i koji je ostao dosljedan tvrdnjama koje je iznosio. I koje se sada pokazuju vjerodostojnima. Također je vrijedno spomenuti trud novinara portala Žurnal koji su se također potrudili dati informaciju više, historijat slučaja i pozadinu, oslanjajući se na Slobodnu Bosnu, CIN i vlastita istraživanja.

Dakle, umjesto ozbiljnog medijskog rada, pratimo trakavicu o opstanku koalicije dviju stranaka, nagađanja o (ne)pristrasnosti pravosudnih organa, političkom potkusurivanju, borbi za pozicije, a sve u svrhu skretanja pažnje javnosti od onog što jesu istinski problemi.

Nidžara Ahmetašević
Autor 4.2.2016. u 12:03