SLUŽI LI TELEVIZIJSKI INTERVJU DEMASKIRANJU JAVNIH LIČNOSTI?

tačno.net
Autor 13.11.2015. u 16:28

SLUŽI LI TELEVIZIJSKI INTERVJU DEMASKIRANJU JAVNIH LIČNOSTI?

Izdvojili smo i analizirali nekoliko značajnih intervjua koji su emitirani u regiji u protekle dvije sedmice. Na koji su način novinari iskoristili priliku da razgovaraju sa javnim ličnostima koje se nisu mogle skrivati iza PR mašinerije? Licem u lice

Piše: Nino Zelenika, analiziraj.ba

Centralni dnevnik Senada Hadžifejzovića: Gostovanje Nermina Nikšića   31. listopad 2015. 

U subotu, 31. listopada, gost u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića bio je predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić. Intervju je počeo tako što je Hadžifejzović upitao gosta za zdravlje. Reklo bi se da je riječ o klasičnoj kurtoaziji, ali je zapravo i taj naizgled nevažni detalj dio Hadžifejzovićevog karakterističnog stila. On sa svojim gostom gradi takav odnos koji je na granici formalnog i privatnog. Hadžifejzović nije tek nevidljivi novinar koji postavlja pitanja cijenjenom gostu. On sebe postavlja ravnopravnim gostu i ponaša se kao zvijezda kojoj je u goste došla druga poznata ličnost. To nas umnogome podsjeća na poznate američke televizijske voditelje koji u svoje emisije, koje se najčešće i zovu po njima, primaju poznate iz svijeta politike i šoubiznisa.

Emisija je tekla tako što je Hadžifejzović pustio Nikšića da priča “svoju priču”, a on bi mu upadao usred rečenice s dodatnim pitanjima. Stječe se dojam da se Hadžifejzović nije mnogo pripremao za ovaj intervju, već da improvizira. To, svakako, on sebi i može dopustiti zbog golemog iskustva u svom poslu. Takav nonšalantni stil vođenja razgovora mnogima se ne sviđa, ali nije to ništa zbog čega bi Hadžifejzović trebao brinuti jer on ima svoju publiku.

Ono što je također karakteristika Senada Hadžifejzovića je to da on nije nimalo neutralan voditelj. On ima svoj (politički) stav i zna ga na vrlo spretan način iskazati. Zanimljiv je način na koji je Nikšiću postavio sljedeće pitanje: “Kako tumačite to da iz Federalne vlade… pa i premijer Novalić se ponosi time, pa i novi koalicioni partner SBB… time da se brzo usvajaju zakoni, pripremaju, usvajaju, da imaju pohvale od MMF-a, Međunarodne zajednice, da je to jedna kolektivna, pa rekao bih, nacionalna i medijska i međunarodna podrška?” On nije samo postavio pitanje nego je u formi pitanja dao i komentar, te na vrlo lukav način dao podršku premijeru i Vladi Federacije jer je gledaocima poslao poruku kako je riječ o izuzetno sposobnoj i učinkovitoj Vladi koja brzo priprema i usvaja nove zakone, te koja zbog toga ima i široku podršku, kako naroda, medija(?), tako i međunarodne zajednice. Dok postavlja pitanje, u dijelu u kojem nabraja kako vlada a) usvaja zakone, b) priprema, c) usvaja zakone, on svaki put udara prstima jedne ruke od prste druge ruke, pojačavajući time kod gledatelja dojam uvjerljivosti svoje tvrdnje u formi pitanja.

“Nedjeljom u 2”: Gostovanje Gorana Bregovića 1. studeni 2015.

Očito je da postoje dva načina kako Aleksandar Stanković vodi intervjue u “Nedjeljom u 2”. Prvi je rezerviran većinom za ličnosti iz svijeta politike, a drugi se odnosi na ljude iz svijeta umjetnosti. Kako većinu gostovanja zauzimaju ljudi iz svijeta politike, navikli smo gledati borbenog Aleksandra Stankovića koji se suprotstavlja svojim gostima i koji čini da emisija pomalo podsjeća na bokserski ring.

Drugo lice Stankovića se vidi kada u emisiju dovede nekoga iz svijeta umjetnosti. To lice smo imali priliku vidjeti prvog studenog ove godine kada je ugostio Gorana Bregovića. Na malim ekranima ukazao se nasmiješeni Stanković koji je najavio svog gosta. Uvodni dio razgovora bio je toliko dosadan zbog zasićenosti klišeiziranim pitanjima. Voditelj je postavljao pitanja poput: “Što, po Vama, definira dobru i lošu glazbu?” i “Dijelite li Vi glazbu na dobru i lošu?” Stankovićeva zamišljena koncepcija razgovora djelovala je toliko zbunjujuće da je on u jednom trenutku počeo pričati o Danu mrtvih (koji je bio taj dan) i upitao gosta “Ide li na groblja?”. Očito je Stanković pokušavao povezati glazbu s filozofskim i metafizičkim temama, ali se Bregović nikako nije pokazao kao najbolji sugovornik za takve vrste tema. Stankovićeva pitanja djelovala su promašeno, a zbog učestalosti klišeiziranih pitanja i sam gost je u 14. minuti razgovora primijetio: “… ta što mi postavljate pitanja, to je tako očito”. To je vjerojatno Stankoviću bio znak da mora promijeniti tok razgovora jer je uskoro emisija krenula u nekom boljem i zanimljivijem smjeru. Razgovaralo se o Bregovićevim danima u vremenu Bijelog dugmeta, o njegovoj samostalnoj karijeri danas, o početku rata i odlasku u inozemstvo, o Bregoviću i Sarajevu, o njegovim roditeljima, itd. U ovom dijelu razgovora Bregović dolazi u prvi plan, a Stanković se slabije pojavljuje u kadru. Fokus je na gostu. Gost daje duge odgovore, što savršeno odgovara smjeru u kojem emisija ide jer naglasak je na umjetnikovom životu i njegovim sjećanjima na prošle dane. S obzirom da je riječ o vremenu, ljudima i događajima koji su se usjekli u kolektivno sjećanje ovih prostora, tema je jako zanimljiva za šire gledateljstvo. Ovo su najbolji trenuci emisije i nastavit će se sve do zadnje minute. Goran Bregović je još jednom pokazao svoj talent velikog zabavljača masa. “Omagijao” je čak i voditelja. U pojedinim trenucima razgovora, dok postavlja pitanje Bregoviću, voditelj izgleda kao fan koji postavlja pitanje svom idolu iz mladosti. Njegovo lice je nasmiješeno i ozareno.
Iako emisije “Nedjeljom u 2” u kojima gostuju osobe koje se ne bave dnevnopolitičkim temama često izgledaju kao intermezzo između dvije emisije koje se bave takvim temama, u kojima Stanković kao voditelj puno bolje dolazi do izražaja, mora se priznati da je ovo, uz traljav početak, ipak bilo jedno jako kvalitetno izdanje.


N1 Pressing s Amirom Zukićem: Gostovanje Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića  
5. studeni 2015.

Petog studenog, prilikom službene posjete srbijanskog premijera Aleksandra Vučića Bosni i Hercegovini, voditelj Amir Zukić ugostio je njega i Bakira Izetbegovića u Pressingu na N1. Bilo je teško gledati to gostovanje, iako emisija nije bila dosadna. S obzirom da s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem u emisiji nije gostovao premijer odnosno predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, već bošnjački član Predsjedništva BiHBakir Izetbegović, jasno je da Vučić nije bio pozvan u svojstvu premijera susjedne države, već u svojstvu nekakvog nacionalnog starješine, predstavnika Srba, a Bakir Izetbegović je popunio ulogu predstavnika Bošnjaka. Zato se većinom razgovaralo o bošnjačko-srpskim odnosima, a na momente i o odnosima dvaju država. Parada licemjerja je mogla otpočeti. Bakiru puna usta hvale Vučića, kao i Vučiću Bakira. Zajednički Alzheimer radi kod obojice. Tu je travestiju malo narušilo pitanje voditelja Zukića koji je podsjetio Bakira Izetbegovića na njegovu izjavu: “Nisam JA davao izjave koje su raspirivale nacionalne strasti!”, koju je dao nakon napada na Vučića u Potočarima, aludirajući na Aleksandra Vučića. Izetbegović se pravio da se ne sjeća o čemu se radi, pa kad mu je voditelj pročitao cijelu njegovu izjavu, Izetbegović je ustvrdio: “Nisam ja to rekao.”
Iz neugodnog trenutka Vučić je spasio Izetbegovića: “Evo da Vam ja kažem šta je Bakir mislio.”
Tijekom emisije, voditelj kao da je preuzeo Izetbegovićevu ulogu prvog Bošnjaka i počeo se sukobljavati s Vučićem u tom narativu. Tijekom većeg dijela emisije Bakir Izetbegović je bio posve suvišan element, dijalog se odvijao između voditelja i Vučića. Daleko je manja Izetbegovićeva minutaža od Vučićeve. Pokazalo se i da Izetbegović ne može intelektualno parirati Aleksandru Vučiću, tako da su oni trenuci kad bi Izetbegović uzeo riječ bili na granici neugodnosti za onoga koji sluša.
Posebno je zanimljiv bio dio za koji imam dojam da ga je najveći dio gledateljstva nestrpljivo iščekivao. U svoj toj otužnoj patetici koja je izlazila iz Vučićevih usta i glumatanju pomiritelja balkanskih naroda, humaniste i sveca na Zemlji, voditelj je podsjetio na Vučićevu izjavu iz onih dana za koje je Vučić odlučio da ih zaboravi: “Za svakog ubijenog Srbina treba ubiti stotinu Muslimana.” Vučić je odgovorio da on nije to tako mislio, te da je izjava izvučena iz konteksta. Bilo bi dobro da je voditelj tom prilikom zatražio da mu pojasni kako se to “ubijanje stotine Muslimana” može još shvatiti? Ovoga puta, Vučiću je u pomoć pritekao Izetbegović izjavivši da “ne trebamo previše gledati u prošlost…”. Ostatak intervjua je protekao onako kako proteknu svi Vučićevi intervjui: u pričanju njegovih anegdota koje se najvjerojatnije nisu nikad dogodile, a koje imaju za cilj da njega prikažu kao velikog čovjeka (rekao je da je dobio pismo od čovjeka koji ga je u Potočarima gađao kamenom, a Vučić mu je, pun kršćanskog milosrđa i ljubavi, oprostio te mu poručio da se javi kad dođe u Beograd), zatim u izmišljanju statističkih podataka, u davanju lažnih obećanja, u pričanju o novcu kojeg nema, a sve začinjeno s mnogo teških uzdaha, dramskih pauza i zamišljenih pogleda u budućnost.

Iako je emisija bila uzbudljiva, dinamična, na momente i dramatična, šteta je što voditelj nije uspio bolje demaskirati Vučića. Uzevši u obzir da je gospodin srbijanski premijer uspješno ušutkao sve medije u svojoj zemlji, prava je šteta što voditelj nije bolje iskoristio priliku da mu postavi još nekoliko pitanja koja mu u njegovoj zemlji nema tko postaviti.

tačno.net
Autor 13.11.2015. u 16:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija