Smiljan u vinogradu

Povezani članci

• Mostarke – OTPOR U ŽICAMA
• Ratni zločinac Momčilo Krajišnik stigao na Pale
• HDZ je opet u prilici spasiti Domovinu: Samo neka odustane od vlasti
• VATRENA LJUBAV NA VRHU PIRAMIDE
• Intervju tjedna – Predrag Lucić: Kad se intelektualci igraju mesara, svima nam je glava na panju
• Ogulin, Virovitica, Karlobag, Ćorsokak

Šteta ako ste propustili intervju što ga je Smiljan Reljić  na svojemu imanju u Drnišu – »gdje aktivno, u vinogradu, provodi umirovljeničke dane« – dao novinarki Večernjeg lista Slavici Vuković.

Mogli ste, čitajući tu vinogradsku ispovijest nekadašnjega šefa Službe za zaštitu ustavnog poretka i voditelja Nadzorne službe Ureda za nacionalnu sigurnost, dostojnu da bude objavljena i u specijaliziranim enološkim publikacijama, doznati i spoznati koliko je toga u hrvatskoj stvarnosti izmišljeno, pa na koncu biti dovedeni i do otrježnjujućega zaključka kako ni ta stvarnost – kojom ste, na vlastitu nevolju, opijeni – nije ništa drugo doli najobičnija izmišljotina.

Mogli ste od izvora koji se smatra najmjerodavnijim za tu problematiku – a koji se ne odaziva na ime Josipa Manolića  – čuti kako je tvrdnja da je Tomislav Karamarko  bio doušnik Udbe najobičnija neistina. Jer kad bi to bila istina, onda bi to – kako kaže sam Smiljan Reljić – prvi znao a tko drugi nego baš Smiljan Reljić koji – kako opet sam kaže – u mladosti nije imao nikakve veze ni s policijom, ni s tajnim službama, i koji nije bio član ne samo Komunističke partije, nego čak ni Socijalističke omladine. A ne bi to znao onaj tko je u tim službama službovao poput, recimo, Josipa Manolića.

Mogli ste od Smiljana Reljića doznati kako je Josip Manolić čovjek s kojim on osobno ima dobre odnose – štoviše, puno bolje nego s Karamarkom – i prema kojemu gaji veliko poštovanje, pa baš zato i ne zna zašto je poštovani stariji kolega sebi dopustio da predsjednika HDZ-a javno proglasi doušnikom zloglasne jugoslavenske tajne službe. Doznati ste mogli i to da se Smiljan često čuje s Jožom, i da su se posljednji put čuli desetak dana prije nego što je na njegovo drniško imanje stigla Večernjakova ekipa. Dakle – tek koji dan uoči objavljivanja Manolićeva intervjua Nacionalu.

No, nakon toga Reljić više nije nazvao Manolića. Čak ni da ga priupita zašto sebi dopušta da u novinama izjavi ono što ni njemu osobno nikada nije povjerio. »Namjerno nisam. Mislim da je sve ovo Hrvatskoj nepotrebno. Zadnje što nam treba su izmišljene afere«, otkrio je Reljić zbog kojih je viših razloga zatomio znatiželju o tome što Manolić sebi dopušta i zašto to čini.

A mogli ste – i velika je šteta ako niste – od Smiljana Reljića doznati da je »najveća afera koja je poljuljala obavještajni sustav bila priča o 126 dosjea« novinara koji su sustavno prisluškivani i uhođeni za vrijeme njegova stolovanja u tajnim službama, da je to ustvari bila »klasična politička namještaljka«, jer su ti dosjei – pazite sad ovo! – izmišljeni.

Kako izmišljeni ako su novinari bili pozvani da se i osobno uvjere u njihovo postojanje, da se na svoje oči uvjere kako su im tajni službenici kopali po privatnim životima?

Reljić iz vinograda poručuje kako je od tih 126 dosjea samo šest bilo stvarnih, da ih je dvadesetak bilo valjda polustvarnih, budući da su se bavili ljudima »koji su se na neki način našli u izvještajima jer su kontaktirali s nekim tko je bio pod mjerama« i prema kojima »nisu poduzimane nikakve radnje«, dok je čak »100 dosjea bilo potpuno izmišljeno«, s »imenima počupanim tko zna odakle i stavljenim u nekakve fajlove« da bi potom bili proglašeni »dosjeima koje je radila služba«.

Upitan koji su to dosjei bili stvarni, Reljić se sjetio kako je osobno potpisao nalog da se služba pozabavi Zoranom Daskalovićem, sjetio se još i Jasne Babić i Davora Butkovića, dok su mu ostala imena izvjetrila iz dekantera sjećanja.
Nadasve je zanimljivo to što se Smiljan u vinogradu ipak sjetio i javno priznao da je svojim cijenjenim potpisom ukrašavao naloge za uhođenje, jer takvo što bi mu prije teško palo na pamet. E pa možda se negdje do jematve prisjeti i jedine sudske tužbe koja je uslijedila nakon afere s besramnim i protuzakonitim uhođenjem novinara kojima je Tuđmanov režim u svojoj uznapredovaloj paranoji pripisivao čak i zlodjela »unutrašnjeg ekstremizma i terorizma«.

Ta tužba je djelo nikoga drugog doli Smiljana Reljića osobno, a podignuta je protiv jedne od žrtava tajnopolicijskog praćenja i prisluškivanja. Šef uhoda je tužio uhođenu Heni Erceg, i to zato što se u Feral Tribuneu usudila napisati da je naloge za prisluškivanje novinara potpisivao – Smiljan Reljić.

Pa ako se Smiljan Reljić zbog te tvrdnje prije 14 godina osjetio oklevetanim, zašto danas kleveće samoga sebe tvrdeći da je naloge ipak potpisivao? I zašto protiv tog klevetnika ne ustane sudskom tužbom?