Smjena na holandskom prijestolu: “Epski junak” Willem van Oranje

Goran Sarić
Autor 26.4.2013. u 11:38

Smjena na holandskom prijestolu: “Epski junak” Willem van Oranje

Otkad sam došao u Holandiju, ljubitelj  fudbala i muzike, ne mogu se načuditi dvjema stvarima. Prva je činjenica da ovdje svi, ali baš svi sudionici fudbalskih mečeva (od igrača do, štatijaznam, masera), mogu biti kažnjeni zbog propusta i grešaka, osim “ljudi u crnom” (sudija). Onih, dakle, koji često te “sve ostale”zavijaju u crno! Ma kako god loše “svirali” i falširali, za njih naprosto nema suspenzije.  Bojim se da ih, i kad bi, poput onog Liverpulovog “kanibala” Suareza, izujeli sve oko sebe, čak ni onda ne bi stigla zaslužena kazna!

   I dok se, recimo, u Engleskoj takav sudija kao što je Howard Webb poslije samo jednog lošeg dijeljenja pravde ćelavicu mora znojiti na vrelim drugoligaškim terenima, ovdje su njegove kolege prave pravcate “svete krave”. Od te činjenice čudnije je samo još objašnjenje ovdašnjeg fudbalskog saveza: kad bi kažnjavali sudije, kažu, ostali bi bez ijednog sudije!

   Čudno za zemlju sa 17 miliona “selektora”.

    Ova nedodirljivost je, siguran sam, jedan od glavnih razloga zašto su sudije u Niskozemskoj, sa izuzetkom izvrsnog  Björna Kuipersa, ubjedljivo najlošije u Evropi. (Vidi i pod: Sud za ratne zločine u Den Hagu.)

   Drugi izvor neprestanog čuđenja – polako se približavamo glavnoj temi ovog teksta – je način izbora nizozemskog predstavnika za Pjesmu Evrovizije.

   Sjećam se kad je cijela porodica, još dok sam bio dijete, sjedila ispred tv-ekrana, grickala nokte, pila i mezila gledajući izbor našeg predstavnika za Euro Pjesmu Lakih Nota. Mislim da se to takmičenje, kao, uostalom, i njegovo evropsko finale, svaki put odvijalo u nekom drugom našem gradu, širom bratskih republika i pokrajina! Pa se deralo, glasalo, navijalo, a ponekad je, bogami, uz rakiju i mezu, znala pasti i teška riječ!

Mada, svi smo znali da su to, kao i dan-danas, banalni pjesmuljci. “Tetrapak-muzika”, s rokom trajanja od (najviše) par mjeseci. Svejedno. U pitanju je bio nacionalni ponos.

   A Holanđani? Oni vam, kao i kod svih “teških pitanja”, prvo  osnuju stručnu komisiju. Ova onda sama odabere pjevača s kojim će izaći u Evropu. Potom naškrabaju nekoliko pjesama i nota, odaberu najbolju – i to je to.

   Zato, valjda, i tu jesu među najlošijima na Starom Kontinentu. Sjetite se samo one oranje “indijanke” od prije dvije godine. Lošija zacijelo nikad nogom nije kročila na pozornicu pred-predkvalifikacija za finale Eurosonga.  (Pa vi, purgeri, samo idite njihovim primjerom.)

A sad u sridu: približava se smjena na tronu. U želji da sve bude perfektno pripremljeno, mudre glave ravničarske dosjetile se da novi nam, još neustoličeni kralj Willem Alexandar mora dobiti svoju pjesmu.

   I red je, što jest-jest. Em je prvi kralj nakon toliko godina, em se uz dobru pjesmu ljepše veseli, bolje igra, više pije. To najbolje zna budući kralj, bivši “Princ Pive”.

   Ali, pazite – uz dobru pjesmu. A kako je odabrati?

   Holanđani su i u ovom slučaju ostali vjerni staroj tradiciji: zašto jednostavno, kad može komplikovano?! Smislili su da himnu kralju sastavi, ni manje ni više nego – svih 17 miliona njegovih podanika! Raspisali konkurs i pozvali svekoliko pučanstvo da uratke do tog i tog datuma pošalje na navedenu adresu. A oni će onda, od svih tih “krpica” kralju sašiti novo (muzičko) ruho.

   Svi znamo kako se proveo onaj kralj iz čuvene Andersenove priče “Carevo novo ruho”.

   Doduše, stvar je unekoliko olakšala činjenica da je nerođena pjesma već imala “donji veš”, to jest melodiju. Naime, u startu je odabran kompozitor, izvjesni Džon Evbank. On je, vrednica, dok si rekao “keks” došao s prijedlogom kompozicije. Međutim, autor je uskoro sa više strana optužen za plagijat, ali to sad nije toliko važno. Neka mu bude. Imamo dovoljno problema i sa “mozaikom” od 3.300 dijelova. Toliko se, naime, ljudi prijavilo na “konkurs stoljeća” i Komisiji uredno poslalo svoje radove.

   Pritiješnjena cajtnotom, smjena na tronu ima se obaviti već 30. aprila, “stručna” Komisija je za ciglih devet dana sklepala (opšte)narodnu “epsku pjesmu”. No ona, vjerujte, daleko  bolje paše Marku Kraljeviću, i njegovom ljutom protivniku Musi Keserdžiji nego miroljubivom, vazda nasmijanom bucku kakav je Willem Alexandar.

   Nakon što je prošle sedmice na državnom radiju prvi put emitovana, pjesma i njeni tvorci zasuti su pravom lavinom pogrda. Za nekoliko dana je prikupljeno nekoliko desetaka hiljada potpisa da se zabrani, ukine, uništi, spali, nasitno isjecka i u svemir katapultira ovo “remek-djelo”, prema kome je onaj holandsko-indijanski pjesmičuljak na Eurosongu čista klasika. Betovenova deveta.

   U prvi mah sam htio, specijalno za Tačno.net, da prevedem nešto od tih “epohalnih”  stihova, ali sam odustao. Vjerujte mi na riječ: bez njih ćete duže živjeti.

   Budući kralj na svu ovu halabuku mudro šuti. Šta će drugo? Da zine, izazvao bi još veći belaj.

   I ode jutros da, kao predani rekreativac, otvori prve Kraljeve dječije igre, u kojima učestvuje više od milion i tristo hiljada osnovaca.

   Možda mu neki od njih otpjeva lijepu, iskrenu, pravu kraljevsku pjesmu?!

 

 


 

  

 

 

Goran Sarić
Autor 26.4.2013. u 11:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija