SMRT FAŠIZMU SLOBODA ŽIVOTINJAMA

Edin Husković
Autor 9.1.2013. u 11:56

SMRT FAŠIZMU SLOBODA  ŽIVOTINJAMA

Ne može se reći kako sam dobar čovjek. Ponekad lažem, ponekad obmanjujem ljude oko sebe. Budim se u dva ili četiri iza ponoći, znojan i prestrašen, i širom otvorenih očiju dugo zavijam put zvijezda. Proganjaju me duhovi životinja koje jedem. Ako gajim neki pozitivan stav, onda je taj kako me uopšte nije briga da o sebi ostavim neki primjeran dojam, čak ni kao pisac. Sve čemu težim su čista i nepresušna spisateljska inspiracija i nove poslovne mogućnosti bez obzira na globalnu recesiju.

Vjerovatno je kako postoji prirodan poredak stvari. Svijet je bio i postojat će poslije nas. Može se zaključiti kako su ljudi općenito izgubili trku s vremenom. U isto vrijeme kače se na nebitne stvari. Previše brinu o izvanjskim određenjima. Ne znam zašto je Neko odredio da se ljudi dijele na žute, crvene, crne i bijele i zašto Kinezi imaju kose oči, poput Korejanaca, recimo. Pretpostavljam da bi bogatstvo trebalo biti u različitosti. Teško je zamisliti svijet u kojem bi svi ljudi imali plave oči, svijetlu kosu i bijeli ten … ili preplanuo ten … ili kose oči a crvenu kožu … ili čičkavu kosu a guste, spojene obrve, poput Momčila Krajišnika. Predočite sebi misao kako su svi ljudi na svijetu glavom i bradom Momčilo Krajišnik. Ali ne. Nije tako. Bog se zbog nečeg odriče uniformiranosti. Uvijek sam se ježio na pozivanje: „Budite svi kao jedan!“. Na šta bi ličio takav svijet. Skoro sam siguran kako ni jedan od egzotičnih planeta koje pronalaze modernim teleskopima sa zemlje i iz svemira na sebi nema istovjetna bića. Zamislite planet na kojem žive sve Mevlidi Jašarevići. Duga, gusta brada, skraćene pantalone, rijetki zubi, česte oči i mlaka frizura. Znatno koračaju dok hodaju s nogama sve do zemlje. Sve sektaški propisano. Da li bi ste voljeli posjetiti taj svijet? Ja ne bih. I ovaj jedan Mevlid na ovom svijetu je dovoljan da vam dan kad ste ga vidjeli bude odveć odvratan. Nevjerovatno je to kako su ljudi poput Momčila i Mevlida uopšte uspjeli dobiti nešto na medijskoj težini, a malo je ko čuo za Mehu Džegera. Znate li ko je Meho Džeger? Svijet neće biti sretan dok ne spozna lik i djelo Mehe Džegera. Bez zajebancije.

„U Mostaru sam svim 
klošarima rekao da ću
pobijediti na tom takmičenju
i biti najbolji pjevač.
Šta je sada šupci?
Da se tebi vratim
Vesna ljubavi,
o koliko te volim.
Ušla si u moje srce
kao Taramba u kazneni prostor
i nikada nećeš iz njega izaći
kao ni iz srca moga.“

„Za stolom u Sokolovoj menzi
flomasterom si napisala
vo direktor.
Dodirnuo sam ti ruku
a ti si se izmakla i otišla radit
vrednice moja vrijedna.“

Ja stvarno nisam bitan. Bitni su pjesnici poput Džegera. Pljujem na zemlju i jedem životinje, te jadne, male, slatke životinjice. Gutajući njihova masakrirana i zaleđena tijela, od svoga tijela pravim groblje i hinjavo se nadam raju. Umišljam da sam po nečem poseban. Nema od tog ništa. Ja sam samo prokletnik koji bulji u televizor i smišlja planove. Ne može proći niti jedan tren a da ne smišljam planove kako ću što bolje proživjeti dane koji slijede. Uvijek iznalazim nove poslovne mogućnosti, bez podrške političke stranke ili religijske institucije. S njima zajedno lako je pljačkati državne budžete. Pokušajte sami doći do novca imajući samo uličnu školu. Iz nekih posve drugih razloga volio bih da poživim još neko vrijeme. Još sedamdeset ili osamdeset godina. Zamišljam se na naslovnici nekih futurističkih novina: „Stotridesetogodišnjak sa Balkana dobio blizance“ ili „Najstariji čovjek na svijetu prvi odletio na Mars. Pristao je na kartu u jednom smjeru.“ Ne bih imao ništa protiv da za Mars poletim sam. Kao pokusni, mokri, bijeli  miš. Kao siroti pas Lajka. Može i mnogo prije nego napunim stotrideset godina. Da se nikad ne vratim. Ali ne bih ni za kakve pare otišao tako daleko ako bi me tamo čekala bića nalik Mevlidu ili Momčilu. Ti tupavi pogledi ispod teških, spojenih obrva. Kvarni pogledi smrdljivog, trulog zadaha. Što dalje to bolje od kurvinih sinova. Dobro, Krajišnik i Jašarević su u zatvoru. A šta da radimo sa iredentistima koji su ih strpali tamo, koji su učinili sve da bitange spojenih obrva dođu na svoje i počnu sijati smrt u ime nacije ili religije?

Šta?!

Neko iz publike viče kako Mevlid nema spojene obrve. Ma isti je to kurac.

Nacija. Molim da mi neko objasni šta je to. Kakva je to vrsta podjele među ljudima? Mogu da progutam jezičke barijere jer ne govorim niti jedan strani jezik, ali kako dijeliti ljude koji govore isti jezik?

Ali to su nam otkrili stručnjaci poput Dobrice Ćosića, Ivana Aralice i, na kraju, Nedžada Ibrišimovića. Sve su objasnili, do u tančine, i iza sebe ostavili jad i čemer, stotine hiljada pobijenih i milione raseljenih. Sve to radi vrlo bitnih određenja: religije i nacije. I naučili smo, sve su nam prezentovali ovi velikani pisane riječi dvadesetog vijeka. Sad kad je zločin počinjen, svi egzistencijalni, kulturni i duhovni problemi su lako rješivi. Kad na vrata zakuca glad mi samo trebamo da otvorimo i snažno zamahnemo nacionalnom zastavom. Glad će nepovratno otići i ustupiti mjesto obilju i sitosti. Ne vjerujete – probajte. Prije nego dirnete egzistencijalno dno, što prije iziđite na ulice i mašite nacionalnim i vjerskim zastavama. Neće mnogo proći i vašim stvarnim ili nestvarnim entitetom, državom ili avlijom poteći će med i mlijeko. Jest ćete zlatnim kašikama.

Otprilike tako su nam rekli očevi nacija. Akademski lucidno – nema šta. Meho Džeger je za njih pjesnička institucija, ali ljudi su im povjerovali. Milioni fanatika, zombija i vampira. Nema nevinih. Ja jesam loš. Lajem na zvijezde, po kući hodam gol i bos, plašim insekte i teškim vjetrovima gušim biljke, jedem ljupke, slatke životinjice, obmanjujem i lažem ljude, ali nikad ne bih potakao, pravdao ili prešućivao zločine nad nevinom djecom, zarobljenicima i ženama. Nisam baš toliko loš. U paklu će me, možda nakon što napunim stotridesetu i odem na Mars, dočekati pilići, kokoši, jarebice, srne, telad, ljutiti purani i bijesna paščad koje jedem putem sarajevskih ćevapa. Krmad nikad nisam jeo. Bar ne namjerno. Nadam se da će me njihovo prokletstvo zaobići, prokletstvo slatkih, inteligentnih svinja, kojima pružam svoj najiskreniji naklon. Kao i svim jadnim stvorenjima čije sakaćenje i patnju stalno finansiram kupovinom salama, pašteta, pršuta i ostalih zaleđenih ili svježih mesnih delikatesa. O, oprostite mi, oprostite, oprostite, jer ja ZNAM šta činim! Svega sam svjestan, ali porivi žderanja kod mene su prejaki. Duševna slabost se preslikava kroz tjelesnu glad – glad za mesom. Živo i mrtvo meso. Sve je na prodaju. Ima li šta džabe, onako iz ljubavi? Držim kako ne zaslužujem ničeg boljeg nego Araličine, Ibrišimovićeve i Ćosićeve sljedbenike za vratom. Oni nikad nisu čitali Mehu Džegera.

„Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda,
rodio se u poznatom gradu
u Jablanici, gdje je Jul Briner
srušio most.
Kada je došao u Mostar
Asim Kamačo mu je postavljao štapove
i učio ga da pravilno hoda.
Vaha, ti si u Veležu bio idol
i mi ti se klanjamo.

Zato Vahide, kada ti je
račun u kafiću 8 KM
reci konobaru – u redu je, mali!
a ne da uzimaš kusur
da platiš parking u Jablanici“

U usporedbi s njegovim pjesmama, Ćosićeva, Ibrišimovićeva i Araličina književnost sliči na prljavu i neduhovitu bljezgariju bez smisla i vrijednosti. Jedna Mehina pjesma vrijedi više nego svi njihovi tomovi. Ali milioni ogavnih kurvinih sinova su uz njih, a ne uz Mehu Džegera, i onda se čude kako im je život potpuni promašaj. Svakim danom, čim iziđem na ulicu, otvorim televizor, novine, facebook, oni su stalno tu. Mašu zastavama, krste se, klanjaju, mrze i prijete sve novim ratovima. Preko dvadeset miliona luđaka spremnih na svakojake podlosti. Ja prezirem sve njih i svi oni preziru ovakve poput mene. Spadam u antinacionalnu manjinu i beskrupulozne tlačitelje životinja. PETA bi me razapela na križ i dajem im puno pravo za to. Borac za ljudska prava ubijen od boraca za životinjska prava. Pravda je spora ali dostižna.

Dok tako razmišljam zazvonio je telefon. Beatrice je trebala doći u pet. Moja prva djevojka. Tek u četrdesetprvoj godini zaradio sam prvu djevojku. Do sada sam samo slinio na njih, lomio koplja i puhao u prazno, iako izgledam kao dvadesetdevetogodišnjak. Dvadesetdevetogodišnjak s dušom i licem punim ratnih ožiljaka.

„Mahmute, ljubavi, moram ti nešto reći.“ – zvučala je sretno Beatrice – „Doći ću tek iza šest. Iskrsle su neke obaveze. Budi doma. Volim te.“ Prihvatio sam i samodopadno prekinuo vezu.

Bilo mi je svejedno. Sad su četiri sata. Draga, čekao sam te četiri decenije, mogu još koji sat. Ja sam strpljiv čovjek. Strpljiv, tačan i savjestan. Red, rad i disciplina. Kao sumorni Japanac. Ničeg ti neće faliti u životu sa mnom. Radit ćemo i novom S klasom putovati Evropom, tom privlačnom starom kurvom od kontinenta. I Moskva je u Evropi, i Istambul…

Dok dođe Beatrice mogao sam se malo zabaviti. Htio sam je impresionirati na svaki način. Pretpostavljam da će ovo biti moja prva putena noć u životu. Nisam smio omanuti. Kupio sam Kamagru. Kamagra je bolja i sigurnija od Viagre. Nisam je testirao ali garantuju da će vam ud biti tvrd kao kamen bar četiri sata, bez obzira na svršetke. Htio sam probati to čudo od medicine i popio sam gel s vodom. Malo poslije probio me znoj i spopala vrućina. Imao sam osjećaj da mi raste glava ali ne i kurac. Do jednog momenta kad se ud uspravio kao naduven kompresorom sa benzinske pumpe. Lijek je djelovao, čak se i seksualna glad eksponencijalno povećavala u meni. Sad već neizdrživo. Nešto sam morao raditi sa sobom. Moram se bar malo ohladiti dok dođe Beatrice. Ne bi valjalo da već na vratima skočim na nju. Mislim da sam ipak popio koju dozu više. To se potvrdilo kad sam na google preveo uputstvo za upotrebu. Dozu za deset porcija popio sam u jednom gutljaju. Opasno mi se vrtilo, a ud je bio vruć kao da se pekao ispod sača. Doteturao sam do kuhinje i instinktivno ščepao hladnu kokoš sa šanka. Kokoš je bila spremljena za pečenje u rerni. Trebali smo ju večerati s vinom u predivnoj ljubavnoj noći. Onako premazanu uljem i začinima mahinalno sam je straga  nabio na uzavrelo spolovilo. Zadnje čega se sjećam prije nego sam pao u nesvijest bila je hladnoća s mesa koja mi je neizmjerno godila, jer imao sam užasan osjećaj da ću se samozapaliti.

Možete li zamisliti izraz na Beatricinom licu kad je nekad poslije ušla u stan (imala je ključ od vrata) i zatekla me u potkošulji zalegnutog bez svijesti, u kuhinji sa mokrom, nabijenom kokoškom preko međunožja?

 

Edin Husković
Autor 9.1.2013. u 11:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija