Smrt fašizmu u nama!

Dejan Kožul
Autor 18.9.2018. u 15:01

Smrt fašizmu u nama!

Scena posljednja u jednom danu:

Ulazim u autobus nakon predstave “Smrt fašizmu: O Ribarima i Slobodi” i razmišljam o tome da li je vjerovati jednom od glumaca koji se vratio iz Kine, nakon mjesec dana boravka, jer vjeruje da On, Ovdje, baš Ovdje osjeća da je to mjesto odakle On može krenuti u popravljanje svijeta. Sitnim koracima. Sitnim. Krenuvši od sebe. Postavši Čovjek.

Vjerovati mu u tome ili je i to dio predstave? Dio manipulacije kako bi se zaokružila priča. Zgodno je za zaokružiti je. Baš bi legla.

“Ostajte ovdje. Sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba.” Da. Aleksa Šantić. Ne mogu reći da nas je malo koji smo se na to primili. A da l’ smo budale što smo se primili? Pa, možda i jesmo.

U nastavku te scene prisluškujem razgovor dvoje studenata. Onako bezobrazno odlučili komunicirati u autobusu i to preko još dvije osobe koje su ih fizički dijelile. I pričaju o jednoj od onih pičkica koje nisu htjele ostati da ih sunce ovog neba zgrije, no su to sunce potražili vanka. Ovaj čak i preko bare, u San Franciscu. I kaže ona: “Otišao je na dva meseca. Radi tamo. Ima dnevnicu koliku ja platu imam. Sad su mu istekli papiri i kaže da će ostati makar radio i na crno. A ostalo mu još samo sedam ispita da završi fax. Duša me boli zbog toga. Ali jebe se njemu. Stvarno. I razumem ga.”

Pičkica ili heroj? Kako se uzme, a? “Ali jebe se njemu. Stvarno”. Baš mu se jebe šta mi mislimo o njemu.

Mijenja li on svijet? Mijenja li on sebe? Da li je on dočekao da ga “crvena linija” iznenadi i uđe mu mučki pod noge? Ne. Odlučio je tu liniju sam preći, odnosno preduhitriti sebe da ne postane ono što u predstavi, između ostalog kaže isti onaj glumac koji se vratio iz Kine, da smo postali toliko neosjetljivi da više i ne možemo shvatiti gdje je ta “crvena linija”. Da smo prestali biti ljudi.

“Crvena linija” je u slučaju braće Ribar bila rat u najavi. Sad ćete reći da je lako njima bilo prepoznati takvu “crvenu liniju”, takvo zlo koje se bližilo. Oni su je prepoznali puno prije. I da rata nije bilo to bi bila borba za bolje društvo, za socijalizam, pravdu, jednakost. A mi?

Valjda smo poput one žabe koja se kuhala, kuhala i na kraju skuhala a da toga nije bila ni svjesna. Ali i to je priča za malu djecu jer, eto…Ja sam kao malo dijete odlučio iskušati djelovanje jedne od sličnih teorija pa sam tako u teglicu morske vode, u kojoj mi je bila ribica koju sam upecao, postepeno sipao onu slatku misleći da se ribica baš kao i ta žaba neće osvrtati na te “kozmetičke” izmjene u njenom životu. I prevario sam se. Nije bilo potrebno puno vode da ribica shvati da joj pripremam smrtonosnu zamku pa je sama odlučila preći, izgleda, svoju crvenu liniju i prevrnuti se na površini vode u nadi da će u nekom narednom životu imati makar malo više sreće.

A jebem mu miša, valjda smo sposobni barem toliko shvatiti ako već ne i gdje je ta “crvena linija”.

Kao i glumica u predstavi kad kaže da politički i nije najaktivnija, da ne gleda vijesti, da gleda Kesića, da ne zna puno toga ali zna jedno – zna da joj nije dobro i da je guši to što joj nije dobro. Odlučila je da se bori protiv toga glumom, umjetnošću jer, milijun puta valja ponoviti, “umjetnost je najjača politička opcija”. I to ne samo ona. Svih petero glumaca na sceni su taj poziv shvatili kao takav.

Braća Ribar su kad su krenuli u rat imali 25 i 23 godine. Znali su da, ako žele sačuvati ono što imaju da moraju podnijeti žrtvu. “Da bi sačuvao život moraš ga braniti životom”, tako nekako je rečeno. Na žalost, živote su dali dvije godine kasnije a da li su uspjeli sačuvati tuđe? Uh! Odgovor je tako mučan a dat je i u razgovoru nakon predstave koja je odigrana u okviru BITEF Polifonije. Odgovor je dao Vlatko Sekulović, jedan od producenata predstave rekavši da bi danas bilo nemoguće napraviti spomenik braći Ribar, ali je moguće bilo napraviti antispomenik, a on je napravljen u Srebrenici i Sarajevu.

Da. Ne samo Srebrenica i Sarajevo. Prijedor, Vukovar, Višegrad, Foča, Ljubuški, Mostar…Sve su to antispomenici onome što su braća Ribar predstavljala ali to nije njihov poraz. Ne.

To su njihovi antispomenici. A poraz? Poraz je naš.

Igrom slučaja, mada ne volim sebi pridavati na značaju, pomislim da nije samo slučaj, već i da sam negdje zaslužio da budem pozvan da u okviru projekta “O slobodi”, vodim niz intervjua sa prvoborcima i prvoborkinjama, partizanima i partizankama. Jedno od ključnih pitanja koje sam postavio svima je: “da li bi sa sadašnjim saznanjima o načinu na koji se raspalo društvo i država za koju su ginuli, a pod čijim simbolima su načinjeni najgnusniji zločini, uključujući i srebrenički genocid, da li bi sa svim tim saznanjima, a da ih se vremenski vrati u vrijeme kad su odlučili biti dio revolucije, pobune, partizanskog pokreta, opet ponovili sve?”

Zatajio sam odgovor pitajući to isto pitanje glumce u predstavi koji su u skoro šest mjeseci radili na njoj, čitali i barem isto toliko se upoznavali sa likom i djelom braće Ribar. Njihov odgovor je jednoglasno bio identičan jednoglasnom odgovoru naših sugovornika. Ne bi promijenili ništa.

Sad, ključno je pitanje da li ćemo imati prilike da provjerimo iskrenost njihovog odgovora, mada ja iskreno vjerujem da to zaista i misle jer to i rade na neki način. Rade ne samo igrajući u predstavi. Dobar glumac može odigrati kakav god karakter poželiš. Ovdje je ipak riječ o onoj iskri koju su u sebi nosili i braća Ribar, iskri koju prije svega mogu i moraju nositi mlade osobe osjetljive na nepravdu, osjetljive na anomalije društva u kom žive.

I lako je u svemu bilo igrati, pa čak je lako bilo i biti Ivo Lola Ribar ili Jurica Ribar. Lako jer ovo je ipak “muško” društvo, koliko god progresivan pristup imali. Jer “čovjek” je muškog roda, koliko god to negirali. A žena? Sloboda je ženskog roda. Sloboda je bila i Lolina nesuđena supruga. Sloboda Trajković. I ključne riječi u predstavi pripadaju jednoj od glumica u predstavi. Heroji? Tko su heroji? I heroj je muškog roda. Heroine. Sloboda Trajković. Njena mama, njena baka…Žene koje su ostajale kući, koje su dočekale svoje oslobodioce i koje su morale trpiti sve ispade zarad mira u kući. PTSP to danas zovemo i nije da ga nije bilo i nakon Drugog svjetskog rata. Bilo ga je itekako ali se o tome nije smjelo pričati. Ćutalo se. Trpilo. Trpilo i nasilje. Crvene linije? Da. Prelazile su preko crvenih linija. One su heroine jer su to trpile.

Da li su trebale?

Dajte vi sad odgovor na ovo pitanje. Kao da pitamo čija je žrtva veća? Pogrešan je to stav. Pitanje je čija će se žrtva, makar i mala prepoznati? Čija će žrtva biti poštovana? Pa i oplakana ako treba.

Biti čovjek. Kao i fašizam. Nije fašizam nastao tek tako jer se neka grupa ludaka okupila i odlučila pokoriti svijet, pobiti milione ljudi zbog krvnih zrnaca. Ne. On se naslonio na povijest Evrope, na kolonijalizam. Biti čovjek je i to. I od toga ne treba bježati. Biti čovjek je biti i zao, a zlo je u svima nama.

A Čovjek. Da. Veliko Č. Valjda se do toga dolazi onda kad sagledamo to zlo u nama i ne dozvolimo mu, iako nas na to tjera prije svega sujeta, ego, da zarad konformizma ispolji sebe. Kad ga suzbijemo. Kad osjetimo, kad empatišemo.

Zašto si ti živ/a? Ključno je pitanje predstave. Zašto smo živi? Pa valjda upravo zato. Da osjetimo. Da se smijemo, plačemo…To su samo druge strane istog novčića.

Rat, međutim, donosi samo plač. Smijeh je kratkog trajanja, donosi samo gubitke. Pobjede su fiktivne i debelim mastilom ispisane. Ispod svega je ipak samo prazan papir. Nakon dvi, tri kapi suza i ne ostaje ništa više. Generacija Ive Lole Ribara izbor baš i nije imala. Pakt ili rat?

Mi danas izbor još uvijek imamo. Još uvijek i još samo malo vremena. Inače onaj San Francisco zvuči kao sjajna ideja, makar i sa svim lošim vremenom, hladnim ljetima i potencijalnim devastirajućim zemljotresima. To nam samo priroda uzvraća na fašizmu koji sprovodimo nad njom.

Dejan Kožul
Autor 18.9.2018. u 15:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija