Smrt i sloboda

Boris Dežulović
Autor 2.3.2021. u 12:33

Izdvajamo

  • Kriminalci u Hrvatskoj nikad, ali nikad ne umiru u zatvoru. Da biste, naime, jednog dana umrli na slobodi, morate imati malo više od osamnaest godina, bronhijalne astme, ADHD poremećaja i trećeg stupnja invaliditeta.

Povezani članci

Smrt i sloboda

Umro je Milan Bandić, jedini čovjek u urbanoj povijesti svijeta koji je bio toliko omiljen da je šest puta biran za gradonačelnika jedne ozbiljne metropole, a po kojemu se u njegovu gradu – osim jednog mirogojskog groba – nikad ništa neće zvati.

Piše: Boris Dežulović, N1

Proći će i ovih par dana komunalne žalosti i velikih, sve najboljih riječi o pokojniku, nakon čega će se prijatelja, rođaka i kuma iz provincije svi odreći, ili barem svi važni: njegova će hipoteka postati preteška za bilo čiju i bilo kakvu ozbiljnu političku ambiciju, i Zagreb će na koncu ostati jedini grad na svijetu bez spomenika, trga ili ulice s imenom čovjeka koji je gradom vladao više od dvadeset godina, dvostruko duže od drugog najdugovječnijeg gradonačelnika.

I u takvom jednom kratkom epitafu bilo bi sažeto po prilici sve što treba ostati zapamćeno o Milanu Bandiću, njegovu gradu i državi kojoj je to bila metropola.

Nešto prije ponoći, čitat ćemo kasnije, s teškim je infarktom iz kuće dovezen u bolnicu Sveti Duh. Kad se shvatilo kako je Sveti Duh od sviju zagrebačkih bolnica najudaljenija od njegove kuće, jedan je odani prijatelj rekao novinarima da je Bandiću zapravo pozlilo u restoranu. Kad se shvatilo da zbog epidemioloških mjera restorani zapravo ne bi trebali raditi, drugi je jedan odani prijatelj novinarima rekao da je Bandiću u stvari pozlilo kod nekog prijatelja. Ukratko, ne zna se pouzdano gdje je Milan Bandić umro. Jedino se pouzdano zna gdje nije: a nije umro u zatvoru.

Kriminalci u Hrvatskoj ne umiru u zatvoru.

Prije godinu i pol dana, recimo – baš onih dana kad je gnjevni Bandić svima koji mu rade o glavi prijetio svojom glasovitom „crnom knjigom“ s njihovim imenima – na odsluženju kazne u splitskom zatvoru Bilice tragično je umro jedva punoljetni Kristian Vukasović. Nesretni mladić, s bronhijalnom astmom i dijagnosticiranim ADHD poremećajem – „disharmoničnog intelektualnog razvoja“ i „nepoželjna socijalna ponašanja“, kako su to napisali vještaci HZZO-a, kvalificiravši njegov slučaj kao teži invaliditet trećeg stupnja – pogonjen je vlastitim demonima zapalio kraj obiteljske kuće par maslina i u strahu od samog sebe odmah se prijavio policiji.

Pa ipak – iako je u četiri mjeseca istražnog zatvora zbog pokušaja samoubojstva tri puta smješten u zagrebačku Bolnicu za osobe lišene slobode, iako je jedva punoljetan bio psihički i tjelesni invalid trećeg stupnja, iako je pred sudom plakao i kumio za milost i pomoć, iako je i sudski vještak preporučio obavezu psihijatrijskog liječenja – hrvatska država Kristianu Vukasoviću nije sudila kao bolesnom mlađem punoljetniku, po Zakonu o sudovima za mladež, već kao zdravoj, ubrojivoj i odgovornoj odrasloj osobi, hladnokrvno ga otpremivši na odsluženje bezuvjetne zatvorske kazne. Gdje je na koncu, u nama nezamislivoj agoniji, doslovno umro od straha.

Pravi hrvatski kriminalci, međutim, nikad ne završavaju tako. Nikad nijedan nije u zatvoru dočekao kraj. Čak i nedavno preminuli komandant pakračkih eskadrona smrti i ratni zločinac Tomislav Merčep umro je na slobodi, u krugu obitelji, nakon što je onu smiješnu zatvorsku kaznu o našem trošku uglavnom proveo u bazenima, ležaljkama, salonima za masažu i dugim šetnjama po perivojima Krapinskih toplica.

Kriminalci i zločinci u Hrvatskoj, rekoh, ne umiru u zatvoru. One koje za potrebe svog službenog knjigovodstva pravosuđe povremeno malo i pogladi po glavi, pamtimo u vazda istom kadru: druga je ili treća minuta televizijskog dnevnika, a naš junak izlazi kroz kapiju zatvora Remetinec neobrijan, u trenerci, s crnom plastičnom vrećom osobnih stvari u ruci, pa se srdačno pozdravi s policajcem, nasmijan mahne prema kamerama, poljubi neku ženu u bundi od nerca i uđe u crni Audi. Čovjek koji u svom CV-u nema barem jednu fotografiju u trenerci, s crnom kesom pred kapijom Remetinca, u Hrvatskoj se ne računa u ozbiljnog političara i uspješnog poduzetnika.

Da je umjesto posebnih imao sasvim obične hrvatske potrebe – kakvu vilu u podsljemenskoj zoni, BMW-ov terenac, nekoliko računa u europskim bankama, kuma u ministarstvu i Fendijev kauč u dnevnoj sobi – i dječak Kristian bi iz zatvora izašao u trenerci, s crnom kesom u ruci. I njega bi, umjesto pogrebnih kola i uništenih roditelja, pred kapijom čekao crni Audi s nekom ženom u bundi od nerca.

Nekoliko dana prije nego što će slobodan umrijeti Milan Bandić – evo drugog jednog lijepog primjera – na istoj je slobodi operiran Tomislav Horvatinčić, bogataški kicoš i četverostruki serijski ubojica iz nehata.

Još preklani – taman nekako u vrijeme kad je u zatvoru umro Kristian Vukasović, a Milan Bandić mahao svojom “crnom knjigom“ – Horvatinčić je nakon tri ponovljena suđenja i desetogodišnje, rijetko perverzne sudske trakavice zbog bahatog divljanja gliserom i ubojstva dvoje talijanskih nautičara najzad osuđen na četiri godine i deset mjeseci zatvora: točno koliko je trebalo da iz sudnice ne mora ravno u Remetinec. I sve otada ovaj se nepodnošljivi poduzetnički fićfirić otvoreno zajebava s nama i sa državom, plaćajući odvjetnike i vještake da mu svakih par mjeseci zbog bolesti urede odgodu odsluženje kazne, razmetljivo potom trošeći svoju skupo plaćenu slobodu na kavice na zagrebačkoj špici, ljetovanja u Dalmaciji ili šopinge niz Goethe Strasse u Frankfurtu.

Divnom slučajnošću, svega par dana prije nego mu je istekla i četvrta odgoda odlaska na odsluženje kazne, četverostruki serijski ubojica iz nehata operiran je u Sveučilišnoj klinici za ortopediju i traumatologiju u Beču. Kažu zato što se takva operacija ne obavlja u Hrvatskoj, a zapravo jednostavno i samo zato što za takvu operaciju on ima novca. Istinabog, da nema tog novca Horvatinčić svejedno ne bi bio u zatvoru, ali ne zato što je hrvatska pravda jednaka za sve, već zato što bez tog novca ne bi ni bio u prilici da raznim skupocjenim prometalima na zemlji i moru poubija četvero ljudi.

I sve dok hrvatska država ne dokaže da u hrvatskim zatvorima nema niti je ikad bilo nijednog jedinog osuđenika s bolešću koja se može liječiti samo u stranim sveučilišnim klinikama, ostat će zemlja u kojoj se posve legalno može kupiti sloboda. Može, naime, zvučati bešćutno – dopuštam mogućnost, Horvatinčić i bešćutnost u istoj rečenici svakako nisu prirodni neprijatelji – ali netko s takvom presudom i tolikim parama jednako je u Beč o svom trošku mogao i vezan lisicama u kombiju Pravosudne policije, kako već na operacije u bolnice idu obični, manje poduzetni i manje bogati osuđenici. Mogao je, recimo, skupim stranim kirurzima čak i platiti hotel i operaciju u Zagrebu, imaju u zagrebačkim bolnicama odlične skalpele i vrhunski obučeno osoblje.

Ima hrvatska država i Bolnicu za osobe lišene slobode – barem je imala kad je Kristian u pritvoru žiletom rezao podlakticu – pa ako i nema uvjeta i znanja za operiranje bogataških tumora, sasvim sigurno ima sve što treba za skrb i njegu prije i poslije takvih operacija. Kao što, uostalom, ima sve što treba za skrb i njegu osamnaestogodišnjih dječaka s posebnim potrebama. Pa ipak, iako takva djeca ne moraju na terapiju u skupe bečke klinike, Kristian Vukasović morao je u zatvor, i morao je u zatvor odmah. A Kristian nije skupom jahtom iskasapio par penzionera, već je samo zapalio par maslina. I nije poput Horvatinčića umjesto policije zvao prijatelje i odvjetnike i Zagrebu, veće je izmučen vlastitim demonima i vlastitom savješću – ponavljat ću to do kraja teksta – sam otišao u policijsku stanicu. Za njega, međutim, nije bilo niti uvjetne slobode niti Krapinskih toplica, a kamoli šopinga u Goethe Strasse i skupih doktora u Beču.

Tomislav Horvatinčić – znali smo to oduvijek, znali smo onda i znamo danas – na koncu će umrijeti na slobodi, na koju je prije deset godina išetao u trenerci, s crnom kesom, kroz samo za njega otvorena stražnja vrata šibenskog istražnog zatvora. I Milan Bandić, kao i svaki drugi ugledni i viđeni Hrvat, ima takve fotografije u albumu, dva puta je s crnom kesom u rukama izlazio kroz kapiju Remetinca, nakon što su direktori njegovih privatnih komunalnih tvrtki i slavni odvjetnički ured Hanžeković u sat vremena prikupili dva milijuna eura za najveću jamčevinu u povijesti hrvatskog pravosuđa.

Od svih junaka ove priče samo se, međutim, Kristian Vukasović bojao zatvora, samo je on na kraju umro od straha, samo je on od straha umro u ćeliji. Od svih junaka ove priče – pored bahatog bogataša Tomislava Horvatinčića, ratnog zločinca Tomislava Merčepa i mafijaškog bossa Milana Bandića – samo je Kristian bio „nepoželjnog socijalnog ponašanja“: od svih junaka ove priče samo Kristian, recimo, nije bio uzvanik u počasnoj loži na svečanoj inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Desetke sudskih poziva, stotinjak afera i ukupno čak dvjesto pedeset kaznenih prijava na svom je računu imao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u trenutku smrti, pa ipak ju je dočekao na slobodi, na Fendijevom naslonjaču u svom luksuznom stanu, časteći se u samo za njega otvorenom fine dining restoranu ili pak kuhajući fileke kod prijatelja, ne zna se niti je uopće sad važno: zna se i uopće je važno samo da to nije bilo u zatvoru.

Kriminalci u Hrvatskoj nikad, ali nikad ne umiru u zatvoru. Da biste, naime, jednog dana umrli na slobodi, morate imati malo više od osamnaest godina, bronhijalne astme, ADHD poremećaja i trećeg stupnja invaliditeta.

I svakako poraditi na svom socijalnom ponašanju.

N1

Boris Dežulović
Autor 2.3.2021. u 12:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija