Snijeg

Autor 12.2.2012. u 18:02

Snijeg

Bez obzira na starosnu dob, spol, vjersku pripadnost i nacionalnu opredjeljenost, snijeg koji nas je nespremne zatekao ovih dana, nikog nije ostavio ravnodušnim. Ljepota te bijele nježnosti leži u tome što uspije vješto prekriti okolinu i u okolini mnoštvo detalja, a koji su ruku naših djelo. Da sad ne bismo trošili vrijeme na objašnjavanje općepoznatog; snijeg prekrije i priguši sve ono što je ružno, poništi raznolikosti – uopći stvari i svijetu koji smo izgradili da više smisla, odnosno učini ga ukusnijim, ili bolje reći podnošljivijim. Ili ako baš hoćete; ljepšim. Prekrivši dotrajale i po ko zna koliko puta krpljene trotoare (najčešće zbog izmjene električnih instalacija), izrupane ulice, po ulicama vjetrom raznesene najlon vrećice (sa istaknutim kičastim logotipima hipermarketa), jeftine neonske reklame (sa besmislenim nazivima, tipa „Ramko”), nepristojna autobuska stajališta, ružne vrtove (avlije), još ružnije kuće (naše domove), prekrio je ono što mi zovemo svojim rodnim mjestom, selom, gradom ili ti ga već državom. Pored što je poslužio kao pokrivač za svu tu ljudsku nečist, na trenutak je zaustavio i mnoge sumnjive rabote, odnosno zaustavio je sve nas zajedno, pa na ekranu ove velike igrice sad stoji „pause” umjesto „wrong way”.
 
Jedino što možda kvari idilu su tv vjesti, čiji se signal uspješno uspijeva probiti između snježnih pahulja i okupirati nam misli. Pa tako razmišljamo o kolapsu svih vrsta saobraćaja, o ledom okovanoj Evropi, žalopoljkama zapadno-evropskih zemalja zbog manjka ruskog plina i, naravno, o nesretnim beskućnicima.  Možda će zvučati paradoksalno, ali niske temperature beskućnicima dođu kao neka nada, nada za spas, jer jedino tada ih se sjeti situirana klasa, jedino tada budu na centralnom dnevniku, što, ako ništa drugo, stvara privid da ih, zajedno s Bogom, nismo zaboravili, mi uzorni građani.
 
Beskućnike smo do nedavno gledali tek na američkim filmovima, baš kao što smo na tim istim filmovima gledali neki nama nepoznat svijet koji danas zovemo kapitalizmom, a koji ustvari danas živimo. Vjerovalo se da je beskućnik mitsko biće, jer ovdašnji ljudi nisu nalazili razumnog načina objasniti si kako se postaje beskućnikom; kako to da neko ostane bez dedovine ili već babovine!? Halo, bez krova nad glavom!? 
 
Danas je to vrlo jednostavno; digneš kredit, a zatim ga ne vraćaš,  i ako je, kojim slučajem, taj tvoj krov umjesto nad glavom pod hipotekom, oni ti ga uzmu. A kredit nisi vraćao vjerovatno zato što si ostao bez posla. I eto te uskoro na ulici. Mnogo je načina koji čovjeka mogu dovesti u situaciju da se o njemu govori u centralnom dnevniku u danima kad vani pada snijeg i kad je temperatura duboko ispod nule. Zato nam tv dnevnici kvare ovu snježnu idilu, podsjećaju nas na nesreću koja vrlo lahko može postati i našom sopstvenom. 
 
Eto, snijeg je često lijep i ujedno sakrije sve što nije lijepo, pa tako imamo dojam da smo dio velike bajke u kojoj se naziru svjetla naših bajnih domova, u kojima gori vatra ili možda radi i klima uređaj, fercera internet, na televizoru igra romantična komedija, na stolu se puši večera, a krevet udoban čeka da se u njega zavalimo i sretno sanjamo. Osim ako kojim slučajem ne nestane struje.
Autor 12.2.2012. u 18:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija