SNJEŽANA KORDIĆ: JEZIČNI PURIZAM I NACIONALISTIČKA IDEOLOGIJA

Povezani članci

• Gojko Berić: Ni priznanja, ni kajanja
• Kuda sa banditima iz Hdz-a: Nešto u zaborav, veći dio u zatvore!
• Odeutsche Zeitung
• Vrijeme kada je idiotizam rastočio razum
• Intervju – Tanja Miletić Oručević: Svako dobro pozorište je društveno angažirano
• Kolači i ukrštenica

Mediji u različitoj mjeri odašilju nacionalizam, i isto tako u različitoj mjeri primjenjuju jezični purizam: »Postoji povezanost između korištenja jezika i odnosa pošiljaoca koda prema ideologiji koja stoji iza jezične politike. Izvori koda – osobe ili drugi subjekti (na primjer mediji) – ostvaruju na različit način postulate ideologije čistoće jezika. Može se dokazati da postoje subjekti/pošiljaoci koda koji zbog ideoloških motiva prihvaćaju purizam i voljni su koristiti ga. Nasuprot njima, oni koji odbacuju nacionalističku ideologiju koja stoji iza purizma odbacit će najvjerojatnije u jednakoj mjeri purizam, kao njeno oruđe«.

Piše: Snježana Kordić

Desetljećima su se u svijetu publikacije o izrazitom jezičnom purizmu bavile prvenstveno fenomenom purizma u nacističkoj Njemačkoj. Danas, međutim, kad lingvisti govore o toj temi, na prvo mjesto stavljaju aktualno stanje u Hrvatskoj. Takva je i knjiga koju ovdje predstavljamo. Autor je poljski lingvist Maciej Czerwiński, a naslov njegove monografije glasi: Język – ideologia – naród. Polityka językowa w Chorwacji a język mediów (Jezik – ideologija – narod. Jezična politika u Hrvatskoj i jezik medija).

Autor knjige na početku podsjeća da je zamah purizma kod nas povezan sa širenjem nacionalizma: »puristička jezična politika i planiranje jezika u Hrvatskoj […] izrasli su u općoj nacionalističkoj atmosferi, kojom je bila zahvaćena intelektualna elita« (15). Od početka »90-ih godina je puristička ideologija iskoristila povoljnu klimu oko jezika i pomoću medija se prenosila društvu« (135). Odgovornost za to snose jezikoslovci: »Izvor purizma mora se tražiti u krugu jezikoslovaca« (256).

Budući da je cilj purizma »ispuniti očekivanja nacionalizma« (39), jezikoslovci su kod širenja purizma imali podršku političkih krugova: »naivno bi bilo misliti da je jezična politika u tom razdoblju bila isključivo djelo jezikoslovaca. Stranka HDZ s neograničenom vlašću 90-ih godina i njen osnivač predsjednik Franjo Tuđman bili su vatrene pristalice purističkih novina u jeziku i javno su pokazivali svoje sklonosti korištenjem oblika proglašenih hrvatskijima, a zahvaljujući vlastitoj popularnosti proširili su ih među drugim korisnicima. Širenje ideje purizma može se, osim toga, povezati s bliskim kontaktima jezikoslovaca i političara, povećanim financiranjem znanstvenih projekata ili kontrolom državnih medija« (90).

Język – ideologia – naród. Polityka językowa w Chorwacji a język mediów
Jezik – ideologija – narod. Jezična politika u Hrvatskoj i jezik medija

S obzirom da purizam traži neprirodno mijenjanje vlastitog jezika, moraju se široke mase pomoću određenih strategija pridobijati da bi ga prihvatile: »Kako bi izgradila povjerenje u purističke novine, ideologija je reproducirala nacionale osjećaje i koristila niz propagandno-agitatorskih strategija« (139). Za tu svrhu iskorišteni su »prvenstveno udžbenici, jezični savjetnici, normativni rječnici, rubrike o pravilnoj upotrebi jezika objavljivane u medijima, didaktičkim i znanstvenim časopisima, a također i propagiranje određenih oblika proglašenih za bolje zbog njihove velike učestalosti u prestižnim diskursima koji podliježu kontroli (npr. u javnim medijima, jeziku administracije, jeziku obrazovanja)« (36).

Jezični savjetnici i razlikovni rječnici »konzerviraju u društvu nacionalističko shvaćanje« (130). A »većinu njih povezuje činjenica da su ih financirale državne institucije« (130). U agitatorskom diskursu savjetnika i rječnika ponavljaju se sljedeće neistinite tvrdnje: »Jezik je duša naroda i njegovo ogledalo, koje prenosi i čuva njegovu jedinstvenost i autentičnost. […] U jeziku se odražava kulturna i civilizacijska razlika naspram Srba; jezične razlike su samo izvedenice dubljih razlika. […] U doba I i II Jugoslavije hrvatski jezik je bio posrbljivan, a narod odnarođivan. Hrvatski jezik teži (sam od sebe, prirodno) čuvanju čistoće. […] Proizvoljna kodifikacija (puristička jezična politika) opravdana je i prirodna. […] Ikone purizma su osobe, ljudi iz javnog života koji se bore za čišćenje jezika od nepoželjnih elemenata. Njihova imena su pohranjena u nacionalno orijentiranome diskursu i prizivaju se prilikom ozakonjivanja promjena u jeziku. Taj hrvatski uzor su: Bogoslav Šulek, Laszlo Bulcsu, Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Mate Šimundić, Mile Mamić i drugi« (131).

Kako bi puristički autori prikrili koliko je subjektivno njihovo proganjanje riječi, oni kažu neophodno je, mora se, valja, treba, nužno je. Takvi izrazi omogućuju »autorima da skrenu pažnju sa sebe kao konstruktora stava i da pojačaju uvjerenje kod čitatelja da su propagirani postulati apsolutni i da ne podliježu diskusiji« (131-132). Najradikalnije purističke tvrdnje sročene su na način »da je bilo kakva diskusija nemoguća, a čitatelj prisiljen da prihvati ’činjenice’, na primjer: pravilan oblik je ’vozačka iskaznica’, a ne ’vozačka dozvola’; u hrvatskome standardnom jeziku ne postoji pridjev ’vjerovatan’« (138).

Budući da purističke prisile nisu spojive s demokratskim principima, ne čudi što izazivaju otpor: »protiv agresivnog jezičnog purizma istupaju i druge osobe iz javnog života: pisci, umjetnici i neki političari« (78). Czerwiński podsjeća da demokratski državni sistem ne znači automatski da je i jezična politika u toj državi demokratska, i obrnuto (65).

O medijima u Hrvatskoj Czerwiński navodi da »jezik medija nije ujednačen po stupnju realizacije purističke jezične politike« (26). Do te neujednačenosti dolazi jer svake novine »odgovaraju za tekst koji objavljuju, kao i za jezik koji koriste« (26). A »svake novine su pošiljalac koda, subjekt komunikacije i istovremeno cenzor. Na taj način predstavljaju određeni odnos prema jezičnoj politici, njenoj purističkoj osnovi, a time i prema ideologiji koja stoji iza purizma« (26).

Mediji u različitoj mjeri odašilju nacionalizam, i isto tako u različitoj mjeri primjenjuju jezični purizam: »Postoji povezanost između korištenja jezika i odnosa pošiljaoca koda prema ideologiji koja stoji iza jezične politike. Izvori koda – osobe ili drugi subjekti (na primjer mediji) – ostvaruju na različit način postulate ideologije čistoće jezika. Može se dokazati da postoje subjekti/pošiljaoci koda koji zbog ideoloških motiva prihvaćaju purizam i voljni su koristiti ga. Nasuprot njima, oni koji odbacuju nacionalističku ideologiju koja stoji iza purizma odbacit će najvjerojatnije u jednakoj mjeri purizam, kao njeno oruđe« (256).

Drugim riječima, »što je izvor koda nacionalističkiji, to je veća vjerojatnost realizacije purizma u jeziku« (257). Istraživanjem u knjizi M. Czerwińskog »se na primjeru stotinu analiziranih parova leksema potvrdila teza da je radikalna realizacija jezične politike potpuno proporcionalna s nacionalnim radikalizmom izvora jezika« (257).

Istraživanje je pokazalo još neke stvari: ima niz slučajeva da se neka riječ nijednom ne pojavljuje u određenom mediju, premda je u drugim medijima ima. Takvo stanje ne nastaje prirodnim putem. To znači da izgled jezika u bilo kojem mediju oblikuje lektor zaposlen u dotičnom mediju, i da nijedan medij ne predstavlja neutralni, općeprošireni jezik. Nadalje, pokazalo se i da je određen broj riječi proganjanih od 90-ih sasvim zamijenjen puristički forsiranim riječima u svim promatranim medijima i da ih korisnici medija tamo više nemaju mogućnost čuti.

S druge strane, istraživanje je pokazalo i da jezična politika ipak nije svemoguća, npr. »ista povijesna tradicija parova leksema moral-ćudoređe i muzika-glazba ili kvaliteta-kakvoća i kvantiteta-količina dala je različite rezultate njihove upotrebe u jeziku medija. Također, i napori planiranja jezika (broj jezičnih savjetnika) uspoređeni s realizacijom purizma u medijskom jeziku pokazali su u zaključku poglavlja IV da takvi napori mogu imati različite rezultate, dovodeći do: a) širenja poželjnih oblika, b) zadržavanja nepoželjnih oblika, c) ideologiziranja. To je još jedan dokaz, poznat odavno u lingvistici, koji potvrđuje tezu da oblikovanje jezičnih normi izmiče kontroli čovjekovog djelovanja jer je rezultat mnogo činilaca« (257).

No, saznanja iz svjetske lingvistike ne dopiru u našu sredinu. Za hrvatsko jezikoslovlje je karakteristično da »se ne može osloboditi ustaljenih spoznajnih modela, načina vrednovanja znakova, i zbog toga se zatvara« (259). I »analizirane diskusije na temu jezika pokazale su također da je hrvatsko jezikoslovlje zarobljeno u teško premostivom diskursu, što onemogućava da nadvlada iskrena i zdrava diskusija o temi jezika. To ograničava svaku mogućnost analize, spoznaje i, na kraju krajeva, objektivnog poimanja svijeta« (259).

Skraćena verzija prikaza
objavljenog u Književnoj republici