SNJEŽANA KORDIĆ: SVIJET O NAMA

Snježana Kordić
Autor 7.3.2015. u 11:26

SNJEŽANA KORDIĆ: SVIJET O NAMA

Umjesto da zadrže znanstvenu objektivnost, domaći jezikoslovci postali su nosioci politike nacionalizma: »Nažalost, i jezični nacionalisti među Hrvatima, Bošnjacima, Srbima (grupa oko Slova) i Crnogorcima […] su konstruiranjem ili održavanjem mitova o jezičnoj povijesti i širenjem scenarija o ugroženosti jezika pridonijeli učvršćivanju predrasuda, stereotipa i neprijateljskih slika o susjednim narodima koji govore istim jezikom«.

Piše: Snježana Kordić

Knjiga njemačkog lingvista Bernharda Gröschela Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik (Srpskohrvatski jezik između lingvistike i politike) rezultat je desetogodišnjeg rada, spoja zavidnog općelingvističkog i južnoslavističkog znanja te iščitavanja ogromne znanstvene literature, koja obuhvaća nevjerojatnu brojku od preko tisuću i petsto bibliografskih jedinica (str. 380-451).

Pokazujući da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore zajedničkim standardnim jezikom koji se sastoji od nacionalnih varijanata, Gröschel podvrgava kritici tvrdnje najprominentnijih domaćih kroatista. A riječ je o tvrdnjama koje su zadnjih desetljeća postale opća mjesta u kroatistici. U osnovi im leži neznanje. Nedostatak znanja Gröschel vidi kod Dalibora Brozovića i Marija Grčevića kad različit jezični razvoj kroz povijest gledaju kao prepreku za uvrštavanje u jedan policentrični standardni jezik. Pa unutar drugih policentričnih jezika »jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija« nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog (77). A »bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata ’engleski’« (78).

Isto je i s hindskom i urdskom varijantom, koje kao i hrvatska i srpska varijanta imaju različit povijesni razvoj, ali te neosporne »jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni ’jezici’« (78). Kad Radoslav Katičić ističe da se u povijesti proces standardiziranja odvijao na hrvatskoj i na srpskoj strani razdvojeno pa da se stoga ne može govoriti o jednom standardnom jeziku s varijantama, Gröschel ga podsjeća da »početno razdvojeni procesi standardiziranja bili su i kod hindske i urdske varijante hindustanskog. Osim toga, kod njih je postojala i vremenska razlika jer je urdska varijanta ranije normirana i kodificirana« (88). Zato »Katičiću se, naposljetku, mora prigovoriti nepoznavanje stručne literature o toj temi« (88).

Očito je uvid u sociolingvistiku slaba točka kroatistike. O jezikoslovcima koji se pozivaju na sociolingvistiku kad tvrde da je u hrvatskom i srpskom slučaju riječ o različitim standardnim jezicima Gröschel primjećuje sljedeće: »Nažalost, takvi autori reduciraju ’sociolingvistiku’ najčešće samo na proglašenost službenim jezikom (a njega usto često još pogrešno poistovjećuju sa standardnim jezikom)« (367). Proglašenost službenim jezikom nije sociolingvistički kriterij, naprotiv, »odredbe o službenom jeziku i nazivu jezika […] su za lingvistiku i sociolingvistiku irelevantne« (284). Stoga se »iz ustavnog proglašavanja srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika ne mogu izvesti (socio)lingvistički argumenti protiv postojanja srpskohrvatskog kao jednog jezika« (349). (Socio)lingvistika ima svoje vlastite kriterije, nezavisne od službenih odredbi: »Pripisivanje različitim idiomima statusa pomoću odredbi o službenim jezicima ne može konkurirati s lingvističkim i sociolingvističkim kriterijima. To proizlazi već iz činjenice što preko 98 % jezika na svijetu nema nikakav službeni status« (341).

Na primjer, »premda je s državnim razdvajanjem na indijskom potkontinentu naziv hindustanski jezik potisnut iz službene upotrebe, oba idioma u lingvistici besprijeporno važe i dalje kao varijante« (88). Razlike između hrvatske i srpske varijante su još manje nego između hindske i urdske, i posve je neznanstveno što »hrvatska strana čak daje prioritet odredbama o službenom jeziku umjesto lingvističkim i sociolingvističkim kriterijima« (349).

Neupućenost u sociolingvistiku očituje se kod kroatista i kad samoprocjenu govornika predstavljaju kao tzv. vrijednosni kriterij u sociolingvistici. Naime, »mišljenje govornika o vlastitom idiomu i o drugim idiomima, stavovi proizišli iz toga i prosudbe o vrijednosti su zbog neizbježne subjektivnosti u njima i zbog izvanjezične motivacije principijelno neprikladni za lingvističku klasifikaciju s ciljem diferenciranja između različitih jezika s jedne strane i varijanata istog jezika s druge strane« (147).

Brojni inozemni lingvisti već su pisali o nezavisnosti lingvistike od samoprocjena govornika ističući kako »zadatak znanstvenika je da poboljša amaterske teorije običnog čovjeka, a ne da ih uzme zdravo za gotovo. (Ne bismo jako cijenili profesora meteorologije koji bi smatrao da je cilj njegove profesije sistematizirati korpus babskih priča o prognozi vremena)« (312). Postoji i dodatni razlog za kritičko propitivanje narodnih uvjerenja o jeziku: poznato je, naime, da »pomoću mjera jezične politike može se manipulirati jezičnom sviješću« kod laika (316). »Utoliko su navodno spontano proizvedena vrednovanja jezika kod laika često samo refleks jezičnopolitičke odnosno jezičnoideološke manipulacije« (321).

Zanimljivo je da ono što kroatisti pokušavaju predočiti kao sociolingvističke kriterije nisu ni sociolingvistički ni uopće znanstveni kriterij, a ono što odbacuju kao kriterij je glavni sociolingvistički i uopće lingvistički kriterij: međusobna razumljivost. Gröschel utvrđuje da »kao mjerilo za uvrštavanje idioma u isti jezik međusobna razumljivost ima važnu, dominantno čak odlučujuću ulogu u novijem istraživanju jezika, dakle u općoj jezičnoj teoriji kao i u filologijama suočenima s fenomenom jezičnih varijanata« (132). Koristi se za definiranje jezika, Gröschel citira npr. Lylea Campbella: »Jezik je svaki lingvistički entitet […] između kojeg i drugih takvih entiteta vlada međusobna nerazumljivost« (133). Također: »Međusobna razumljivost […] je principijelni kriterij za razlikovanje dijalekata istog jezika od različitih jezika« (133).

Takvo mjesto međusobna razumljivosti zauzima ne samo u novijoj lingvistici, nego već »od zadnje četvrtine 19. st. je u teorijskim diskusijama o statusu idioma kao varijanata jednog jezika ili zasebnih jezika širom svijeta prisutan kriterij međusobne razumljivosti, pa se njegovo djelomično zapostavljanje u postjugoslavenskoj jezičnoj raspravi (kod hrvatskih jezičnih partikularista već i prije raspada Jugoslavije) mora okarakterizirati kao izraz provincijalizma u struci« (133).

Upada u oči da kroatisti podrazumijevaju da se narod i jezik podudaraju. A neosporno je da to nije točno jer, kako Gröschel citira Haralda Haarmanna, »postavku da jezik nije inherentno obilježje etnosa, nego nezavisna od toga i samostalna komponenta potvrđuju brojni konkretni primjeri« (327).

Poistovjećivanje jezika i naroda Gröschel zapaža i kod grupe srpskih filologa koji su 1998. sastavili Slovo o srpskom jeziku (263-267). Kritizirajući oštro što potpisnici Slova negiraju »konstituiranje različitih nacija među govornicima štokavskoga«, Gröschel utvrđuje i da njihovo »poistovjećivanje štokavskoga sa srpskim […] naknadno krivotvori činjenice izgradnje srpskohrvatskoga standardnog jezika« (265). Prekrajanjem sociolingvističke teorije o varijantama, u Slovu »se prezentira jedan varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet« (265). Osuđujući sve to, Gröschel zaključuje da »u Slovu se manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma« (266-267). Ne zaboravlja napomenuti i da »reakcija ozbiljnih srpskih istraživača jezika na Slovo uslijedila je odmah«, i u nastavku citira brojne srpske lingviste koji su odmah osudili sadržaj Slova (265-266).

Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik

 Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik 
Srpskohrvatski jezik između lingvistike i politike

Govoreći o povijesti dvodijelne oznake srpsko-hrvatski jezik, Gröschel navodi da ju je koristio već i Ljudevit Gaj, te da stoga »Ivo Pranjković (2004, 188) se, dakle, vara kad nastanak te složenice datira u ’drugu polovicu 19. stoljeća’« (10). A »kod bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića, predstavnika iliraca, već 1842. nalazimo obrnuti redoslijed složenice: hrvatsko-srpski« (10). O razdoblju 2. svjetskog rata Gröschel uočava da je od 1941. u Srbiji službena oznaka za jezik bila srpski: »Dakle, naziv jezika srpskohrvatski je za vrijeme drugog svjetskog rata bio prognan iz službene upotrebe ne samo u Hrvatskoj, nego i na srpskom području« (20).

Dvodijelni znanstveni naziv jezika nije ni kroz 19. ni kroz 20. stoljeće vršio pritisak na supostojanje »razgovorne prakse, u kojoj je oduvijek davana prednost jednodijelnim nazivima naspram akademskih složenica srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski« (21).

Gröschel nakon propitivanja odbacuje i kroatističku tvrdnju da je u doba SFRJ vladao jezični unitarizam: »Naknadno stiliziranje hrvatskoga u jezik-mučenik za vrijeme SFRJ […] je neumjesno« (45). I drugi inozemni autori došli su do istog zaključka, npr. citira kako Jonathan Bobaljik i Rob Pensalfini ističu da se ni jeziku u Hrvatskoj ni jeziku u Bosni za vrijeme Titove Jugoslavije ne može pripisati status ugroženih jezika (42). Jer dok god se u samoj Hrvatskoj mogla slobodno koristiti hrvatska varijanta u medijima, školama, na sudu itd., – a tako je stalno bilo – dotle ona nije bila ugrožena (42).

Kad domaći jezikoslovci danas zahtijevaju razdvojenu nastavu po nacionalnoj pripadnosti, Gröschel upozorava da »i dalje su nepotrebni zasebni lektorati za hrvatski, bošnjački, srpski i crnogorski. Jednako su izlišni kao i za sjevernonizozemski i južnonizozemski (’holandski’ i ’flamanski’) ili za druge jezike s varijantama« (374). Također navodi da »u EU ne postoje zasebne redakcije tekstova i prevođenja za britanski engleski i irski engleski ili za sjevernonizozemski i južnonizozemski […] iako i u tim slučajevima postoje leksičke razlike« (358).

Gröschel citira kako se Katičić poziva na demokraciju i etiku kad zahtijeva da se na fakultetima ne koristi naziv srpskohrvatski jezik i da se uvede naziv hrvatski jezik. Na to Gröschel kaže: »mora se propitati njegovo shvaćanje odnosa između znanosti (o jeziku), ’demokracije’ i ’etike’. Znanstveno istraživanje i nastava ne mogu biti ’demokratski’ tako što osjećajima i mislima ’onih kojih se tiče’, tj. mase naivnih govornika, ustupe prednost nad znanjem eksperata, nego jedino tako da svoje spoznaje učine pristupačnim svakome. Isto vrijedi i za druga znanstvena područja. Nitko neće ozbiljno zastupati mišljenje da kod dijagnoze i terapije bolesti treba dati prednost, naspram metoda akademske medicine, metodama narodske medicine koje su bolesniku kao ’onome koga se tiče’ poznate. U skladu sa znanstvenom ’etikom’ i lingvistike je da ’onima kojih se tiče’ razjasni koliko ima istine u njihovim laičkim predodžbama, a ne da ih učvršćuje u njihovim predznanstvenim odnosno izvanznanstvenim prosudbama« (320).

Katičić je, kako ga Gröschel razotkriva, predstavnik filologije u službi politike, a takva filologija »pravi ili učvršćuje jezične ideologije« (369-370). Gröschel secira i razloge zbog kojih se filolozi srozavaju u sluge politike. Kao prvo, »’nacionalni’ angažman jezičnih secesionista se i financijski honorira« (258). Oni »mogu računati s raznim privilegijama u društvu: s napredovanjima u karijeri, članstvom u akademiji, nagradama spojenim s novčanom potporom, prihodima od gramatika, pravopisa i rječnika koje su oni napisali a ministarstvo odobrilo za škole i sveučilišta« (370).

Gröschel kritizira i prevrtljivost domaćih jezikoslovaca, specijalno na primjeru Stjepana Babića (371): »u svojim procjenama srpskohrvatskoga jezika Babić je u usporedbi s ranijim publikacijama postao ’od Pavla Savle’« (75). Uz Babića je i Radoslav Katičić, koji se zadnjih godina tuži na nedovoljan odaziv u inozemnoj slavistici, što Gröschel ovako komentira: »Katičićev prigovor (2001b, 582) upućen prvenstveno inozemnoj slavistici da neki ’serbokroatisti’ ’teško čuju, a neki ne čuju nikako’ zahtjev za zasebnom kroatistikom na planu lingvistike, može se s većim pravom obrnuto uputiti hrvatskim filolozima, koji se ’prave gluhi’ na argumente protiv zasebnosti hrvatskog jezika iznešene u inozemnoj slavistici« (371).

Kod ignoriranja dokaza vidi na djelu psihološki mehanizam kojim »se potiskuje spremnost za ’promjenom smjera’ kad se pojave defekti u vlastitoj argumentaciji« pa »čovjek ono što bi u stvari mogao znati ne želi znati« (371). Takav postupak je »vrlo opasan i, naposljetku, nemoralan« (372). Nažalost, »od taštine, koja bi mogla biti povrijeđena priznavanjem vlastitih zabluda, očito ni lingvisti nisu oslobođeni« (372).

Što je najgore, »ustrajavanjem na svojoj jezičnoideološkoj vjeri, jezikoslovci u službi politike u državama nasljednicama Jugoslavije već su više generacija studenata indoktrinirali u duhu jezičnog apartheida, i znanstveni podmladak usmjeren na karijeru naveli na oportunističko preuzimanje svojih pogleda« (372).

Gröschel naglašava da u hrvatskoj filologiji danas vlada cenzura: »ograničavanje slobode medija i slobode mišljenja, što je više puta javno kritizirano od strane zapadnjačkih institucija, važilo je i još uvijek važi u jezikoslovnim glasilima kakvo je Babićev časopis Jezik ili kakvi su članci, monografije i zbornici u izdavaštvu pod utjecajem zagrebačke Akademije, gdje je do danas upotreba naziva srpskohrvatski jezik (odnosno hrvatskosrpski) tabu« (163). Drugim riječima, »mehanizmi cenzure i autocenzure zbog uzimanja u obzir politike djelovali su i djeluju i u redakcijama stručnih publikacija« (163).

Zato Gröschel smatra shodnim podsjetiti domaće jezikoslovce da »bilo koje ’nacionalno orijentiranje’ u znanosti je nespojivo s postulatom znanstvene objektivnosti, bez obzira radi li se o astrofizici, genetici, filozofiji ili o lingvistici i filologiji« (293). Umjesto da zadrže znanstvenu objektivnost, domaći jezikoslovci postali su nosioci politike nacionalizma: »Nažalost, i jezični nacionalisti među Hrvatima, Bošnjacima, Srbima (grupa oko Slova) i Crnogorcima […] su konstruiranjem ili održavanjem mitova o jezičnoj povijesti i širenjem scenarija o ugroženosti jezika pridonijeli učvršćivanju predrasuda, stereotipa i neprijateljskih slika o susjednim narodima koji govore istim jezikom« (377).

A sa znanstvene strane, »teorijska osnova koju su dali jezikoslovci u službi politike za hipotezu o zasebnim jezicima pokazala se neuvjerljivom«, zaključuje Gröschel nakon analize u svojoj knjizi (377). To ujedno znači da »zamjenjivanje naziva srpskohrvatski jezik (odnosno hrvatskosrpski) pomoću hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski nije opravdano iz lingvističke i sociolingvističke perspektive« (344). Opravdanje ne mogu pružiti ustavne odredbe o službenim jezicima jer »političko-administrativne i pravno ozakonjene manipulacije nazivom jezika irelevantne su za lingvističko i sociolingvističko prosuđivanje jezične stvarnosti« (17).

Skraćena verzija prikaza objavljenog u Književnoj republici,
a njemačka verzija prikaza izišla je u Zeitschrift für Balkanologie

Snježana Kordić
Autor 7.3.2015. u 11:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija