Snježana Kordić u ‘Nu2’: Naši lingvisti nemaju dodira sa svjetskim pogledom na lingvistiku!

Nikola Vučić
Autor 25.5.2014. u 18:20

Snježana Kordić u ‘Nu2’: Naši lingvisti nemaju dodira sa svjetskim pogledom na lingvistiku!

»Lingvistička saznanja prave nas otpornima na manipulacije koje se pojavljuju u društvu. Primjerice, manipulacija koja je kod nas prisutna: kada jedna grupa ljudi počne govoriti da jezik u Hrvatskoj ne valja, da ga treba čistiti, da je ranije bilo bolje stanje jezika i da svi trebamo ulagati napore da se jezik čisti, lingvist zahvaljujući svom obrazovanju zna da to nije istina«, kazala je na početku emisije „Nedjeljom u 2“ emitirane 25. svibnja na prvom programu Hrvatske televizije, lingvistica Snježana Kordić dodavši kako nigdje u svijetu ne postoji čist jezik i da on nikada nije postojao te da samo osobe koje nisu lingvistički obrazovane mogu zastupati tezu da je jezik potrebno čistiti.

Kada je riječ o tezi da je jezik kojim se služe govornici s područja Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine zapravo jedan policentričan jezik, a što dr. sc. habil. Snježana Kordić upravo i elaborira u svojoj posljednjoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ citirajući najeminentnije svjetske znanstvenike, akademici iz uvodnog priloga autorice Line Kežić, Ranko Matasović i Stjepan Damjanović je negiraju te, poput većine hrvatskih lingvista, prešućuju činjenicu da je kriterij međusobne razumljivosti ujedno i jedan od najvažnijih sociolingvističkih kriterija za određivanje istog ili različitog jezika.

Dr. sc. habil. Snježana Kordić u emisiji “Nedjeljom u 2” 25. svibnja 2014.

Akademik Stjepan Damjanović u spomenutom uvodnom prilogu (03:50) kaže kako se lingvisti koji govore da je riječ o jednome jeziku ne bi smjeli pozivati na argumente međusobne razumljivosti:

»Ja bih takvom argumentu mogao suprostaviti sljedeći argument: Ako je to isti jezik, onda neka govornici hrvatskog standarda probaju pet minuta govoriti srpskim standardom pa ćemo vidjeti koliko će se pogrešaka napraviti.«

Međutim, govornici policentričnih jezika (npr.: Austrijanci i Nijemci, Englezi i Britanci, i dr.) ni ne služe se drugim varijantama, nego isključivo svojima. Snježana Kordić u emisiji odgovara Damjanoviću kazavši kako se govornici policentričnih jezika bez obzira na varijante savršeno dobro razumiju i to ne zahtjeva od njih da prelaze s jedna varijante na drugu:

»Austrijanac ne govori pet minuta njemačkim standardom. Austrijanac govori svojom varijantom i on uopće ne prelazi na njemačku varijantu. On, kada dođe u Njemačku, govori svojom varijantom. Ista je situacija i kada Nijemac dođe u Austriju. Ili u slučaju Amerikanca i Britanca: Zašto bi Amerikanac pet minuta govorio britansku varijantu? Ovo što naši lingvisti govore pokazatelj je da oni nemaju dodira sa svjetskim pogledom na lingvistiku.«

»Uopće ne moramo biti stručnjaci za jezik da kada gledamo film na engleskom jeziku prepoznamo da li on dolazi iz Amerike ili Velike Britanije. Čujemo razlike. Naime, razlikuje se izgovor skoro svake riječi, razlikuje se i gramatika, izbor riječi, a postoje čak razlike i u pravopisu. Dakle, već imamo situaciju da nekoliko nacija govori zajedničkim jezikom u kojem postoje određene razlike. Kako znamo da je zajednički jezik? Pa tako što ni Amerikanci, ni Britanci ne trebaju prevodioce kada razgovaraju. Međusobno se razumiju.«

U Hrvatskoj nitko ne poteže pitanje međusobne razumljivosti: 

»U sociolingvistici teorija policentričnosti postoji već pola stoljeća. U svijetu je općeprihvaćena i primjenjuje se na opis mnoštva jezika u svijetu. Kriterij međusobne razumljivosti je sociolingvistički kriterij i on je međusobno nadređen i drugim kriterijima. Govornici koje se testira, a testira ih se na način da im se da koherentan tekst i niz pitanja nakon njega kojim se utvrdi da li su ga razumjeli ili ne, ili im se daju izolirane rečenice pa se postavljaju pitanja.

Dakle, testovi kojim bi se testirala međusobna razumljivost u lingvistici postoje. Ukoliko se pokaže da je stupanj međusobne razumljivosti između 75 i 85 posto ili više – radi se o jednom jeziku. Naime, kod nas nitko ni ne poteže pitanje o testiranju međusobne razumljivosti. Jasno nam je svima, a i našim akademicima, da bi ukoliko bismo testirali međusobnu razumljivost dobili daleko veći postotak od spomenutog. Na kraju krajeva, imamo iskustvo i iz svakodnevice.«

Uloga lektora:

»Ono što ovdašnji lingvisti nazivaju normalnim potpuno se razlikuje od onoga što internacionalna svjetska lingvistika smatra lingvistikom. Ovdje se, dakle, dobiva potpuno drugačija slika o sociolingvistici i lingvistici nego što je ona zapravo u stvarnosti. Jednako je i s lektorima. Nigdje u svijetu nema ovo što ima kod nas, a to je da lektori ispravljaju tekstove odraslih i pismenih ljudi koji pišu na svom materinskom jeziku. U inozemstvu uopće ne postoji takva institucija lektora. U Austriji redaktor ili lektor kolegijalno pomaže autoru da tekst bude jasniji i prohodniji za publiku

Naziv jezika: 

»Hrvatski jezikoslovci su usadili u populacije da će se nešto nasilno tražiti od ljudi ukoliko se kaže da govore istim policentričnim jezikom kao i Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. Neće se ništa tražiti od ljudi jer vidimo da se ništa nije tražilo niti od Austrijanaca, niti od Švicaraca, niti od Amerikanaca, itd. (mogla bih nabrajati čitavu Latinsku Ameriku). Naši jezikoslovci kažu da je ime jezika nešto najvažnije na svijetu i da je ta jedna riječ važnija od svih drugih riječi u jeziku. To je ključ opstanka. Međutim, to nije istina. Istraživači koji su u svijetu gledali kako se nazivaju jezici, utvrdili su da izvorno u većini jezičnih zajednica uopće nije postojao naziv za jezik, nego su oni svoj jezik zvali naš jezik.

U doba kada je ovaj jezik standardiziran (u 19. st.), to je ujedno i doba kada je nastala moderna lingvistika, došao je prijedlog za naziv jezika – ne od nekog Hrvata ili Srbina – nego je došao od znanstvenika iz Beča. Uzeli su krajnje, rubne dijelove zone gdje se govori taj jezik i tako su dobili dvodijelno ime: srpskohrvatski jezik. U lingvistici je uobičajeno da se po nekoj šire poznatoj grupi govornika naziva jezik da bi se otprilike mogao locirati gdje se taj jezik govori.

To dvodijelno ime jezika je s njemačkog govornog područja došlo u Zagreb: Prvo se upotrijebilo u zagrebačkim gramatikama. 1854. godine Vjekoslav Babukić je imao taj dvodijelni naziv. Sve to je bilo stotinu godina prije prve Jugoslavije.«

Nikola Vučić
Autor 25.5.2014. u 18:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija